Odveć jednostavno kazalište

Kazalište Mala scena: Silvija Šesto Stipančić, Vanda; KAZALIŠTE TREŠNJA: DUBRAVKO MIHANOVIĆ – DINKO APPELT, SVAKI PAS IMA SVOJ DAN; KAZALIŠTE ŽAR PTICA: SANJA PILIĆ, SASVIM SAM POPUBERTETIO

Odveć jednostavno kazalište

Prizor iz predstave Svaki pas ima svoj dan

Tri premijere predstava za djecu, iako nisu istih kazališnih žanrova, imaju mnogo više zajedničkih točaka no što bi to za hrvatsko kazalište bilo dobro. Budući da je riječ o predstavama za djecu i o sličnostima među njima kojih je previše da bi bile slučajne, postavlja se pitanje na temelju kojih stereotipa nastaju naše predstave za djecu i mladež i postoji li za to krivac? Ipak, nisu sve predstave za djecu i mlade rađene prema istom obrascu jer postoje redatelji koji ozbiljno pristupaju radu na dječjim predstavama i ne nastoje se izvući mjuzikalskom strukturom po receptu malo drame, malo glazbe i malo plesa. Za tri nedavne premijere to se nažalost ne može reći, a tek je načelna olakotna okolnost činjenica da jedna od njih uistinu i jest mjuzikl, dok su druge dvije scenska adaptacija omladinskih romana.

Najprije je u Kazalištu Mala scena 28. siječnja praizvedena scenska adaptacija omladinskoga romana Silvije Šesto Stipančić Vanda. Nakon Bum Tomice i Debele, to je treća scenska adaptacija romana te autorice. U predstavi glume Dražen Bratulić i Iva Visković, Ana Majhenić i Anica Kovačević, koje su više uloga odigrale u sapunicama negoli u kazalištu. Kada bi predstava Male scene bila iznimno ostvarenje hrvatskoga kazališta za djecu i mlade, sapuničarski angažman mladih glumica ne bi ni trebalo spominjati. No Vandini dosezi potvrđuju kako angažman u sapunicama glumcima ipak šteti.

Snježana Banović, koja osim režije potpisuje i izbor glazbe, koncipirala je predstavu kao podsjetnik na školsku glazbenu lektiru, iz koje je svakom liku dodijelila jedan glazbeni motiv. Između plesnih koraka na zvuke Bachovih Toccate i Fuge, Mozartova Requiema, Bizetove Carmen i Labuđeg jezera (koreografija Zagorke Živković) te još pokojega glazbenog „ukrasa“ smjestila se na tipičnosti ogoljena priča o tinejdžerici koja zbog nerođene sestre ili brata bježi od kuće te upada u probleme iz kojih je izvuče kućna pomoćnica. Psihološkom profilu tinejdžerice Vande Iva Visković pokušala se približiti odveć izraženim gestama i grimasama, a za sličnim je načinom oblikovanja lika majke posegnula i Ana Majhenić. Dražen Bratulić kao izgubljen i nesposoban pater familias svoju je ulogu sveo na vrlo jednostavnu karikaturu, dok neusiljena interpretacija Anice Kovačević donekle popravlja cjelokupnu sliku. Predstava Vanda zamišljena je kao glazbeni kolaž, koji završava grupnim pjevanjem operne arije.

Prizor iz predstave Vanda

U Kazalištu Žar ptica 3. veljače izvedena je scenska adaptacija romana Sanje Pilić Sasvim sam popubertetio koju potpisuje Marijana Fumić, dok je predstavu režirala Aida Bukvić. Prvoj predstavi slična je po većinom nedramskoj adaptaciji u kojoj likovi pripovijedaju priču, ali je ne glume, a publici se uglavnom obraćaju izravno, tako da na prednjem dijelu scene ponekad vlada gužva. Čak i potencijalno dramski (a možda i dramatični) prizori tek su prepričani. U imperativu pripovijedanja priče izgubila se kazališna predstava (isti problem postoji i u Vandi). U predstavi Sasvim sam popubertetio ulogu dječaka Luke tumači Jan Kerekeš, dok ostatak ansambla čine Franka Klarić, Mia Biondić, Natalija Đorđević, Vesna Ravenšćak, Ana Marija Bokor, Drago Utješanović i Mitja Smiljanić. Vještija adaptacija bez dijelova koji potenciraju funkcionalne, ali ne i inventivne glazbene brojeve (Damir Šimonović), vjerojatno bi pomogla redateljici Aidi Bukvić da temeljitije uobliči predstavu.

Prizor iz predstave Sasvim sam popubertetio

Najzahtjevnija i među trima predstavama najstudioznije izvedena jest mjuzikl Dubravka Mihanovića i Dinka Appelta Svaki pas ima svoj dan, praizveden 1. veljače u Kazalištu Trešnja. Dubravko Mihanović ispisao je priču o psu Štruci (Radovan Ruždjak) i njegovoj potrazi za Zemljom sretnih pasa, koja na kraju, kao i sve klasične dječje priče, ima neočekivan obrat te se bajkovito i sretno svrši. Ono što je nepotrebno u takvoj priči pretjerane su tipizacije negativaca, poticanje ksenofobije i uzrastu neprimjereni citati, referencije i konotacije. A njih ima i u dramaturškom, ali i u glazbenom dijelu priče. Budući da je u pitanju mju-zikl, struktura malo drame, malo glazbe i malo plesa neizbježna je. Glumci (Aleksandra Naumov, Ivana Bakarić, Tvrtko Jurić, Marinko Leš, Ivana Starčević, Hrvoje Barišić, Vanda Vujanić Šušnjar, Krunoslav Klabučar, Toni Šestan, Božo Peričić, Željka Veverec, Irena Raduka, Lana Blaće i Tina Rupčić) u oblikovanju uloga pasa koristili su se lutkama. Redateljica Dora Ruždjak Podolski u ovakvim produkcijama ima veliko iskustvo vođenja ansambla, ali se (možda zbog toga) u ovoj predstavi, zbog posezanja za tipičnostima i karikaturalnostima, osjeća nedostatak redateljskog istraživanja.

Kombiniranje drame, glazbe i plesa po sličnom obrascu u posljednje vrijeme postaje tipično za sve predstave namijenjene mlađoj publici. Kazalište za djecu i mladež može biti zabavno, a treba i može biti edukativno, ali se u obrazovnom nastojanju ne smije dopustiti da pojednostavnjivanje spušta kriterij umjetničke izvedbe ili redateljskog i dramaturškog rada. Sustavno snižavanje kriterija navikavanje je mlade (a time i buduće) publike na to da su niski estetski dosezi i trivijalni redateljski i dramski postupci uobičajen standard. A posljedično onda trivijalno i karikaturalno pretvara i kazališnu scenu u sapunicu.

Lidija Zozoli