Nove književnopovijesne freske

Nove književnopovijesne freske

Akademik Mirko Tomasović svojom se knjigom Nove slike iz povijesti hrvatske književnosti (naklada MH, 2008) izravno nadovezuje na svoje ranije objavljivane studije i eseje što ih je poimao kao »slike iz povijesti književnosti«, naslovom pak na istoimenu knjigu objavljenu prije petnaestak godina.

Već samim izrazom slike autor nudi vlastite oblike problema te perspektive iz kojih se promatraju povijesne činjenice; takve dakle koje svojim poretkom ostvaruju vremenske nizove. I doista, ti nizovi, novouspostavljeni, čvrsto su skrutnute freske mnogobrojnih likova iz povijesti hrvatske književnosti, nerijetko i kulture u cjelini. Knjiga se sastoji od deset poglavlja, u kojima se raspravlja o povijesno raznodobnim temama. Među njima posebno se izdvajaju tri, koje uspostavljaju bogate „freske“, tj. svojevrsne povijesne i problemske sinteze: Hrvatska domoljubna književnost, Kontinuitet hrvatskog petrarkizma i Hrvatski književni romantizam – velika stečevina ilirizma. Ostalih sedam eseja izlažu i raspravljaju, primjerice, o Marku Maruliću i Šišku Menčetiću, o Milanu Rešetaru te o svima nama zajedničkom učitelju i uzoru, komparatistu Ivi Hergešiću. Nasljednik Hergešićev na tragu njegove „četvrte“ komparatističke brazde i na odnosnoj katedri – hrvatska književnost i njezini dodiri s europskim književnostima – dao je podrobno oslikan velikanov portret. Mnogi od nas dugujemo gosponu Ivi ne samo inicijacijske korake u bavljenju znanošću o književnosti nego i bitna kulturološka uvjerenja.

Opsežan esej-povijesni prikaz Hrvatska domoljubna književnost svakako je nov prinos kroatistici, tj. povijesti njezine književnosti. Ne samo zato jer je domoljubna problematika u duhovnim znanostima tijekom više od pol stoljeća bila jednostavno prognana s vidika nego i zato jer su se metodološki književnoznanstveni smjerovi vodili drugim odrednicama i odredištima, domoljubna je sastavnica hrvatske književnosti ostajala zadugo u debeloj sjeni naših akademskih rasprava. Mirko Tomasović tu je prirodnu problematiku, nipošto mrtvu i nipošto samo hrvatsku, preko noći uveo u prostore našega zanimanja. Jedan od povoda tom izboru kulturološkog smjera svakako je i često rabljena fraza, kako je hrvatsku kulturu tijekom stoljeća vodila i „spasila“ navlastito književnost. Djelomična istina središtem je zanimanja, eto, i našega autora. Nalazeći sličnih poticaja i u romanskim književnostima, Tomasović svoj pregled započinje antiturcom, gdje se tijekom nekoliko stoljeća nižu velika imena: lapački svećenik Martinac, Šižgorić, Marulić, Vetranović, pa preko renesansnih pisaca, Pavla Rittera Vitezovića i pjesnika romantika dolazi temeljitim pretraživanjem i do naše suvremenosti. U njoj Tomasović poimence ističe primjerice drame pokojnoga Tomislava Bakarića ili romane Ivana Aralice, moju i Sanaderovu antologiju U ovom strašnom času, pjesnike Dragu Štambuka i Borisa Marunu (?), da bi završio s pjesnicima iseljenicima: od Vinka Nikolića i Lucijana Kordića do Ante Kadića i Vinka Grubišića.

U drugospomenutoj studiji tema je petrarkizam kao kontinuirana struja hrvatskoga pjesništva od kasnoga srednjeg vijeka pa do dana današnjega. Valja napomenuti da su hrvatski starokroatisti Petrarkinu djelu tijekom posljednjih triju desetljeća posvetili mnogo vremena i istraživačkoga žara. Među njima Tomasović je bio nekako naj-ustrajniji, pa je i dospio najdalje. A i sam je uvelike prevodio Petrarku i petrarkiste (ne i cinične odnosno rugalačke antipetrarkiste!). Dakako da se s tom poputbinom kritičkog i teorijskog znanja mogao samosvjesno šetati cijelom povijesti hrvatskog pjesništva. U toj je šetnji zacrtao luk silna raspona (nerijetko i visoka pjesničkog napona!), koji se proteže od Zadranina Šime Budinića do hrvatske moderne, primjerice do Vidrićeva Adieu ili Ujevićevih Naših vila.

Treća spomenuta „freska“, o hrvatskom književnom romantizmu, svojim naslovom svjedoči o jednom od važnih terminoloških postignuća znanosti o književnosti. Naime, svojedobni naziv uzet od povjesničara, naziv književnost ilirizma odnosno književnost narodnog preporoda, zastalno je zamijenjen ispravnim nazivom književnost hrvatskog romantizma. Valja reći da je početni impuls toj bitnoj preinaci dao još osamdesetih godina Vinko Brešić. U svojoj studiji Tomasović ukratko naznačuje komparatistički obzor unutar kojega valja poimati hrvatski romantizam, da bi tijekom izlaganja svoje „slike“ svakom od velikih romantičara (Antun Mihanović, Stanko Vraz, posebice Dimitrija Demeter, Antun Nemčić, Matija pa Ivan Mažuranić) dao njegov vlastiti „okvir“. Okvir dakako duhovnopovijesne, ne obične historijske naravi.

Studije-eseji Mirka Tomasovića odlikuju se velikom blizinom bitnoj odredbi eseja: da je posrijedi osobni uvid u stvari i osobni stil, kojim se, s doličnom mjerom sigurnosti u vlastite sudove, opisuje odnosno raspravlja o izabranu bilo banalno svakodnevnom, bilo životnom, bilo pak gorućem znanstvenom problemu. Osobnost Tomasovićeva izbora očituje se i u hrabrosti za uspostavljanje novih odnosa u poretku kulturnih vrjednota, što prepoznajemo kao ostvarivanje među inima i Eliotovih načela o naravi novoustrojenih poredaka književnih činjenica. Posebice se pak rečena osobnost očituje prepoznatljivim autorskim stilom, tj. jezičnom porabom koja se, nerijetko svjesno, priklanja leksičkim i frazemskim izborima presvučenima blago nanesenom arhajskom patinom. Uostalom, znalcu hrvatske filologije iz njezinih cvjetnih razdoblja (npr. na prijelomu 19. u 20. stoljeće) bit će otprve jasno da je Tomasović jedan do njezinih zadnjih blistavih sljedbenika. Kao što se vidi, njegove „slike“ same od sebe prizivaju i odnosne „likovno obojene“ metajezične izbore.

Tomasovićeve znanstvene eseje i tematikom i jezičnim izrazom valja svrstavati uz ponajbolje književne ostvaraje hrvatske književnoznanstvene misli, u čemu on slijedi neke od znamenitijih svojih prethodnika. Knjiga je, kao znak „izvanjske“ važnosti, dobila i uglednu nagradu Društva hrvatskih kniževnika (Ogranka u Puli) Zvane Črnja za knjigu eseja godine 2008. Uostalom znanstveni esej kao podvrsta književno-raspravno diskurzivne vrste upravo u svekolikom opusu akademika Tomasovića ima svoj zaštitni znak.

Ante Stamać