Nova lica crta i linija

Izložba Do posljednjeg crteža, 17. međunarodna izložba crteža – crtež i animacija, MMSU Rijeka, prosinac 2008 – veljača 2009.

Nova lica crta i linija

Andreas Hykade RUNT-1, detalj iz animiranog filma

Kada bismo htjeli izbrojati sve do i jednog crteža nastalih za četrnaest crtanih filmova izloženih na 17. međunarodnoj izložbi crteža u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, zaustavili bismo se na brojci od nekoliko desetaka tisuća. Tim je podatkom bila nadahnuta i selektorica izložbe Vanja Hraste, koja se znakovitim naslovom Do posljednjeg crteža poklonila ustrajnosti i radu crtača-animatora za čije filmiće od tek nekoliko minuta treba nacrtati više stotina sličica. Filmovi su toliko raznovrsni da je selektorica došla do zaključka kako u naslovu kojim bi se obuhvatilo zajedničko na izložbi može biti samo riječ crtež. Držeći se propozicije originalnosti crteža prema zamisli pokretača manifestacije 1968, tadašnjega ravnatelja Borisa Vižintina, kustosica je odabrala crtiće kojima su predlošci rukom crtane sličice, s iznimkom računalne olovke u slučaju Igora Ćorića.

Ako se osvrnemo na podatak da je prvi animirani film nastao prije ravno stotinu godina (1908) pod rukom Emiléa Cohla tehnikom sličice do sličice koje je potom snimao na filmski negativ, a da se tako radi i danas, onda je taj izbor ne samo legitiman nego i poučan i zabavan. Kako sama napominje u kataloškom tekstu, odabrani filmovi/autori pripadaju u umjetnički žanr jer se mogu vidjeti po svjetskim festivalima; ne slijedi podjelu prema parametrima tehnike, teme ili producentskih uvjeta, nego isključivo kvalitetu suvremene produkcije. Postav koji prekoračuje klasičnu galerijsku prezentaciju filmova zamisao je pozvane kustosice, a razradio ga je i potpisao multimedijalni umjetnik Darko Fritz. Temu animacije sažeo je u jednom likovnom detalju – crnom obojenu polju u obliku filmske trake koja se proteže čitavim izložbenim prostorom u visini očišta i daje mu nevjerojatnu filmičnost.

Gledajući crteže posložene u okvirima i na drugoj strani oživljene u filmu, obuzme vas misao da je potreba za pokretnom slikom, odnosno filmom, nastala iz želje za pričom. I to onom koja teče logikom početka i kraja. Možda je zbog toga Massijev film Pamćenje pasa (2006, 8’’) napravljen bez ijednoga reza prikazujući unutrašnje stanje dječaka koji uzalud traži svoga psa. Naglašeni grafizam u poetici (svi spominju uzoran broj od više od 2000 crteža) rabi u svrhu postizanja psihološke napetosti i, obrnuto, mir zavlada kada na ekranu osvane bjelina statičnoga prizora. Među nekoliko zapanjujuće dobrih filmova nastalih prema književnim predlošcima na prvom mjestu valja spomenuti film nadahnut kratkom pričom Charlesa Bukowskog pod naslovom Sotonin sin vrlo mlada autora J. J. Villarda, čije se ime pojavljuje na festivalima u Ottawi i Cannesu, na listi suradnika tvrtke DreamWorks, a radove su mu otkupili neki od najvećih svjetskih muzeja suvremene umjetnosti poput MoMA-e. Villard crta na običnom i pak-papiru u stilu stripovskoga crteža koji animira s mnogo rezova i grafički ekspresivnih elemenata. Rezultat je prvorazredna underground-priča o maloljetnicima u Americi sedamdesetih sa žarištem na psihozi i represiji u kojoj odrastaju. Dijagnozu društva postavlja otac koji batinama kažnjava sina govoreći mu: »Policija ne razumije ljude poput tebe!«

Fabula je privukla i japanskog crtača Kojija Yamamuru. Našavši uporište u književnom djelu Seoski liječnik Franza Kafke napravio je izniman film o bolesnu dječaku kojega posjećuje rastreseni liječnik čiji duševni košmar prožima bajkovitost u duhu sjevernjačkih saga. Yamamurin je crtež akvarelno mekan, premda izrađen u olovci i drvenim bojama. Pred nama je zavidno ostvarenje, što je potvrdio Grand Prix na međunarodnom festivalu u Ottawi.

U maniri crtića, većina filmova s izložbe zaokupljena je dječjim svijetom. Navodim primjer Filma s djevojčicom (8’’) Danijela Šuljića, koji obrađuje temu odrastanja i socijalizacije, zatim Tragična priča sa sretnim završetkom Regine Pessoa u Malom salonu. Autorica se bavi općeljudskim problemom društvene represije i izolacije u kakvoj potencijalno svi mi živimo, no ono po čemu je osobita jest posebna tehnika otiska: animacijski su crteži fotokopirani na poseban papir za plakate koji se prevuče crnom bojom za porculan i zatim ostruže, što im daje izgled sličan linorezu. Računalom se koristi u završnoj fazi kao i većina autora. Tema djece (ali ne i dječja tematika!) spretno je obrađena u filmu Milch (15’’) Ukrajinca Igora Kovalyova, jednog od začetnika nezaboravne moskovske Pilotske škole animacije. Visoka kvaliteta crteža s majstorski odrađenim detaljima u kombiniranoj tehnici na papiru lijepo je vidljiva na izloženim crtežima pod staklom. Autor je uspio postići da gledatelj osjeća kako dječak sudjeluje u svijetu odraslih, ali mučaljivo i teško. Ozbiljnost tema i često zastupljena tjeskoba čine te crtiće dalekim uobičajenom TV-repertoaru crtanih filmova, no možda bismo se iznenadili pozitivnim odazivom dječje publike. Naime, svi filmovi o djeci prevode svijet odraslih na njihov jezik.

Dok su neki filmovi zaokupljeni okrutnošću urbanog miljea, istinita priča o okrutnom škotskom kanibalu Sawneyu Beanu Elizabeth Hobbs smekšala je percepciju na zločinca intimnom pričicom o roditeljskoj ljubavi koja vlastito dijete smatra nevinim i za kojeg je uvijek spremna na žrtvu. Animacijski izvoran i crtežom drukčiji (blagi obrisi crtani ugljenom, volumen ispunjen nježnim tonovima akvarela) od svih na izložbi, taj je uradak spoj grubosti i humora. U kontekstu humora spomenimo i zajednički film Michaele Pavlatove i Vratislava Hlavatýja, koji sam shvatila kao malu rugalicu ljudskoj erotici. Ironični naslov Karneval životinja rezultat je njihove faks-prepiske ljubavnih poruka u obliku erotskih crteža. Film je oplemenjen glazbom Camilla Saint Saënsa, no zbog sveprisutne reprezentacije ljudskih spolovila i simbolike plesa zečeva ne možemo se oteti dojmu da je riječ o ironičnom odmaku spram intime i nježnosti dvoje zaljubljenih, odnosno da je karneval ovdje u funkciji tumačenja raskalašene, i stoga prave ljudske prirode.

17. međunarodna izložba crteža postigla je dvije važne stvari: obuhvatila raspon poetika i tehnika animiranog crteža u relativno malom broju odabranih filmova visoke kvalitete i, drugo, nadrasla je puku galerijsku prezentaciju crteža i priredila pravu filmsku idilu u malim kinodvoranama. Šesteročlanom organizacijskom odboru i koordinatorici izložbe Kseniji Orelj treba priznati zaslugu za dobar odaziv na program u novootvorenu Art kinu Croatia, gdje se mogao/može pratiti Poseban program za ljubitelje animiranog filma, projekcije Devet filmova o Sohou Ecksteinu Williama Kentridgea, u Rijeci još neviđena retrospektiva filmova Vlade Kristla te animirani i eksperimentalni film S. B. Naratha. Muzejska savjetnica Daina Glavočić Baumann pripremila je dokumentarističku obljetničku izložbu svih dosadašnjih izložbi unutar četrdeset godina manifestacije, koju kustosica Ljubica Dujmović Kosovac osmišljava u mediju plakata. Te dvije izložbe dogodit će se nakon zatvaranja velike izložbe crteža. Potvrda rukom stvorenu crtežu stigla je izvana, od strane drugog medija – animacije, što smatram osobitom pohvalom manifestaciji koja je u četrdeset godina postojanja prolazila krize zasićenosti i samopropitivanja, a u 17. izdanju definitivno polučila uspjeh.

Sabina Salamon