Neuvjerljivi gazda Hotela Grand

Neuvjerljivi gazda Hotela Grand

Sasvim je jasno (a i logično) da se u suvremenoj hrvatskoj prozi s protokom vremena sve više smanjuje udio ratnih tema, ili tema bliskih ratnoj zbilji: život ide dalje, slika svijeta iz dana u dan se mijenja, sve se nekako ubrzava, sustižu nas stalno nove senzacije, nove teme. Ali pojedini pisci još nalaze ozbiljna interesa da se pozabave nekim aspektima prve polovice devedesetih – godina kad su nastale, a poslije se razvile i metastazirale, brojne bolesti koje danas ozbiljno nagrizaju zdravlje društva. Takve teme – ne doduše s prve crte bojišnice, nego više pozadinske – prihvatio se i Renato Baretić (Zagreb, 1963) u svom trećem romanu, Hotelu Grand (Algoritam, ur. Kruno Lokotar).

Ova knjiga svjedoči da Baretić, koji je dugogodišnji novinar, posjeduje i književnu i medijsku inteligenciju. S jedne strane, svjestan da staru temu mora ostvariti na nov način, on će složiti tekst vrlo zahtjevne strukture, a s druge strane, kao medijski vrlo osviješten pisac, jasno mu je da čitatelju mora ponuditi i neku vrstu atrakcije, pa će u igru uključiti i virtualni svijet blogosfere. Pojednostavnjeno, to izgleda ovako: na književni blog nekog Julija nepozvan je uletio pisac s nadimkom Condoleezo i tu počeo objavljivati ulomke iz svog romana, da bi dobio »odgovore na neka pitanja koja me muče u pisanju«. Ti su ulomci ispričani u prvom i u trećem licu. Oni u prvom licu, u cjelini znatno kraći, i koji se odnose na sadašnje vrijeme, govore o mladiću koji se nakon četrnaest godina vraća na mjesto zločina – u hotel, u kojem ga malošto podsjeća na doba njegova djetinjstva kad je tu stanovao i u kojem je njegov otac poginuo. U ulomcima ispripovijedanim u trećem licu (tzv. sveznajući pripovjedač), s radnjom smještenom u prošlost, u ratne godine, posrijedi je priča o desetogodišnjem dječaku Filipu i njegovim roditeljima, koji žive u hotelu Grand, gdje otac uz majčinu pomoć vodi bordel s ukrajinskim djevojkama. Sve se to zbiva u neimenovanom dalmatinskom gradu, u kojem Filip pohađa školu i postupno otkriva čudan i okrutan svijet odraslih.

Nakon svakog novog ulomka, između vlasnika bloga i nadobudnog pisca, ali i još nekolicine gostiju, razvija se rasprava o dopisanim nastavcima romana. Češće ta diskusija anonimaca tretira konkretne probleme koji se autoru javljaju u procesu pisanja – kamo usmjeriti radnju, kakvu sudbinu namijeniti pojedinim likovima, kako riješiti pojedine sekvencije i sl. – pa sve do načelnih pitanja kao što je odnos stvarnog i izmišljenog ili količina nesreće sadržane u romanu, odnosno navaljene na pleća pojedinih likova. Ponekad su pak ti komentari na razini banalnosti, nerazumijevanja prirode književnosti, nekorektnosti kakvu inače omogućava blog kao potpuno otvoren (demokratičan) medij, ili čak opasne prijetnje nekoga tko se osjetio ugrožen, zbog čega se Condoleezo netragom gubi ne poslavši kraj svog romana (pa ga ostavlja otvorenim), a Julio zbog sličnih prijetećih signala gasi svoj blog. Na taj način blogerska dionica, od prvotne zamisli da autor dobije sugestije i kritike kako bi što bolje napisao tekst prije nego što ga ponudi izdavaču, često ima funkciju dinamiziranja i usmjeravanja radnje, a daje i informacije o sudbini nekih likova koje inače ne bi bile obuhvaćene zamišljenim romanom (tako npr. Ukrajinka Halja, studentica slavistike, »s akcjentom na hrvatsku književnost i jezik«, otkriva blog i javlja se »Filjipu« podsjećajući ga na poznanstvo iz traumatičnog djetinjstva). Naravno da ovdje ne treba previše raspravljati o odnosu književnoga teksta i hiperteksta, pa s tim u vezi ni o autorstvu, jer je ovaj tekst definiran i konačan te ga potpisuje jedan autor (unatoč tomu što je moguće da su dio komentara pisali drugi autori).

O čemu se zapravo pripovijeda u romanu Hotel Grand? O dječaku na pragu puberteta koji u jednom izglobljenom vremenu »na pomalo nesvakidašnje načine stječe prve spoznaje o tjelesnosti i spolnosti«? O ljudskoj potrebi i želji da u najokrutnijim, ratnim okolnostima obitelj preživi i održi se na okupu? O nesretnim mladim Ukrajinkama koje su u potrazi za boljim životom osuđene na najtraumatičnija tjelesna, moralna i duševna iskustva? O društvu koje je jedna načela i zakone odbacilo, a nije ih nadomjestilo drugima, te je u tom interregnumu omogućilo masovnu pljačku, nasilje, korupciju, mafijaške obračune? O vremenu u kojem je ljudski život učas mogao postati roba ispod svake cijene? Da, o svemu tome, i o još koječemu drugom govori Baretićev roman. Pisac na različite načine želi rekreirati to vrijeme, približiti se zbilji. Zato se u njegovim blogerskim dionicama često aktualizira pitanje je li to autobiografska proza, a pojedini gosti stalno nalaze ljude i događaje iz života prema kojima je autor modelirao situacije i likove u romanu.

Najvažnije moguće neuralgične točke romana Baretić je također proslijedio na blogersko rešetanje, gdje se o tim pitanjima iznose različita, često oprečna mišljenja. Tako se, među ostalim, govori o tome bi li možda bolje bilo da se cijeli roman ispriča iz jedne perspektive (prvog ili trećeg lica), a problematizira se i transkripcija, fonetsko skidanje pojedinih jezika (ukrajinskoga, engleskoga, bosanskoga). S tim u vezi mislim da je autor sklon pretjerivanju; ono što je u Osmom povjereniku bilo veliko osvježenje, u Hotelu Grand pretvorilo se u mehaničko ponavljanje, u maniru koja povremeno prelazi u karikaturu. No ono što mi se u novom Baretićevu romanu čini najspornijim – a i o tom se na blogu, dakako, lome koplja – jest ideja da jedan dobrica i pravednik pokušava kupleraj voditi »kao neku vrstu malog obiteljskog gospodarstva«, ka-ko o Dominikovu poslu razmišlja njegov zaštitar Martin. Sam o sebi misli kao o gospodinu, civiliziranu i časnu čovjeku: »Kad me već život nanio da ovo radim, jebem ga, oću to radit ko čovjek, razumiješ, ko gospodin«; »Da me ništa ne bude stid ni pred Bogom ni pred djecom.« Opreka između ovih Dominikovih tlapnji i onoga što se doista zbiva s djevojkama iz njegova bordela (pa čak ni njegova likvidacija kao literarno nužno zlo) ne proizvodi u čitatelja učinak tragičnosti, nego prije groteske.

Izuzmemo li ove krupnije zamjerke i pokoju sitniju (npr. onu ljutitu Dominikovu repliku Pili u kojoj kao veliki ljubitelj i znalac nacionalne poezije citira stih iz Matoševa soneta Utjeha kose), Baretićev je roman prohodno, čitko štivo, s posebno zanimljivim kompozicijskim ustrojem. Vjerujem da će Hotel Grand imati svoju publiku, koju autor Osmog povjerenika zaslužuje i kad nije blizu toj razini.

Strahimir Primorac