Nekritički uvoz iz Amerike

Nekritički uvoz iz Amerike

Prizor iz predstave

Varaždinski HNK 30. siječnja premijerno je izveo crnohumornu dramu suvremenog američkog dramatičara Chris-tophera Duranga (1949), koji je uz mnogobrojne nominacije za čuvene američke kazališne nagrade ipak uspio nekoliko puta dobiti (prema navodima programske knjižice) nagradu Obie. Redatelj je predstave Steven Kent kojem je ovo peta režija u Hrvatskoj i, zahvaljujući suradnji s Jasnom Jakovljević, druga u HNK u Varaždinu. Glavne uloge u predstavi, prema redateljevoj želji, igraju prvaci zagrebačkoga HNK Alma Prica i Franjo Kuhar. Christopher Durang često je glumio u praizvedbama svojih drama, a Bette i Boo u braku (1985) biografski je dramski uradak koji smatraju njegovom najboljom dramom. Pitanje je samo tko; američki kritičari, kazališni djelatnici ili oni koji su je čitali i priredili za hrvatsku praizvedbu?

Struktura dramskoga teksta određena je ulogom pripovjedača Matta (Ivan Glowatzky), koji ne samo da pokušava kontrolirati tok pripovijedanja, nego ga iz osobne sadašnje perspektive komentira i značenjski nadopisuje. Takvim oblikovanjem dramskog materijala gubi se igrivost jer gledatelj, neprestance upućen na Mattove komentare, radnju prati s odmakom. A budući da je Durang u američkom kazalištu poznat upravo po djelima koja se referiraju na europsku književnost, europski gledatelj ima dvostruku optiku gledanja predstave. U njoj se prvo ogleda način na koji Amerikanci percipiraju europsku literaturu i na koji se njihova suvremena drama odnosi prema vlastitoj dramskoj tradiciji, a tek onda gledatelj može pokušati odgonetnuti smisao toga kazališnog čina na temelju dvaju osnovnih pitanja; što nam pisac želi reći i na koji je način redatelj to prenio?

Kako je u pitanju američka drama i redatelj, u nas je slijeđenje autorova rukopisa s uvažavanjem svake replike i didaskalije uobičajen način uprizorivanja drame, a kraćenja izvornoga teksta ne dolaze u obzir čak ni kada pisac gubi osjećaj za mjeru, kao što je to u sceni s ocem Donallyjem (Marinko Prga). Ta je scena, naime, razgalila publiku, no njezin je problem što nema veze s ostatkom predstave, ni stilski ni sadržajno. Pomaknuta vizura dramskog svijeta, u kojem su sve osobe i odnosi disfunkcionalni i kojim se šeću mrtvaci, povremeno se, što posve zbunjuje, kreće prema tragediji da bi u sljedećem prizoru, bez posebnoga motiva, postala groteskom ili čak i komedijom. Osobito se to odnosi na scene između Bette (Prica) i Booa (Kuhar) na samu početku predstave, gdje bi međusobno zavođenje vjerojatno trebalo biti groteskno, jer u protivnom ne postoji razlog zbog kojega bi Boo, zavodeći Bette, trebao proizvoditi roktave zvukove. Osim da nasmije publiku, što Kuharu nije uspjelo.

U takvu okružju s glumačkim zadacima najbolje i najdosljednije su se nosili Željko Mavrović kao Boov grubi i primitivni otac Karl Hudlocke, Hana Hegedušić kao preosjetljiva i religiozna Bettina sestra Emily Brennan i Sunčana Zelenika Konjević kao neurotična Boova majka Scoot Hudlocke. Treba reći da je i ostatak varaždinskog ansambla (Marija Krpan, Robert Plemić i Barbara Rocco) vjerno slijedio redateljevu koncepciju, u kojoj je teško pronaći razloge duljine trajanja ove predstave, ali i potrebe uprizorivanja biografske groteskne crnohumorne drame Christophera Duranga koja daleko zaostaje za dramskim dosezima Williamsa ili O’Neilla, koje Durang »besramnom otvorenošću i nemilosrdnošću« navodno vjerno nasljeduje.

Lidija Zozoli