Močvara hrvatstva

Gospodine Tunjiću,

Posljednjih nekoliko godina primam poštom vaš list. U vrijeme kad sam počeo pratiti Vijenac, bio je to »književni list za umjetnost, kulturu i znanost«. Pamtio je bolje i lošije dane, ovisno o uredničkom sastavu. No otkako ste mu vi na čelu, to je ponajprije:

1) dvotjednik za dnevnu nacionalnu politiku, podgrijavanje hrvatstva i hračkanje Evrope te utočište za latentne naciste i poluinteligente,

2) list u kojemu se Thompson uspoređuje s Vladom Gotovcem, u kojemu su Krv i Tlo mjerilo svih stvari i u kojemu je Domovinski rat najveća svetinja – kao da ijedan rat ikomu smije biti svetinja, kao da to smije biti ijedna država i ijedna nacija. Znam da to sada do vas ne može doprijeti, ali, ako ste kojim slučajem vjernik (a hrvatsvo i katoličanstvo idu u paketu, zar ne), možda jednom shvatite da je u pitanju istinsko bogohuljenje;

3) list u kojemu se objavljuju intervjui-plahte u kojima civiliziranom čovjeku bude neugodno kad vidi kakva pitanja postavljate sugovornicima.

Ukratko, otkako ste mu vi glavni urednik, Vijenac se srozao na najniže grane novinarstva, kulture i civiliziranosti. Ne radi se tu ni o lijevom ni o desnom, nego naprosto o dnu, o kaljuži, o već toliko puta opjevanoj hrvatskoj močvari iliti močvari hrvatstva.

Zbog svega toga molim vas da mi prestanete slati vaš časopis, jer novina za umatanje ribljih ostataka imam dovoljno.

Unaprijed zahvaljujem,

Dinko Telećan