Konačno hrvatska praizvedba

Konačno hrvatska praizvedba

Prizor iz predstave

Martin McDonagh (1970), irski pisac čije su drame već izvođene na hrvatskim scenama za tekst The Pillowman (ili Jastučko, Čovjek od jastuka) nagrađen je Nagradom Laurence Olivier za najbolju novu dramu 2004. McDonaghov dramski opus poznat je u Hrvatskoj. Kazalište Mala scena postavilo je njegovu dramu Ljepotica iz Leenanea, u Teatru Exit izvodili su Usamljeni Zapad, u Gradskom kazalištu Požega izveden je Cripple of Inishmaan kao Krivi Billy iz Inishmaana. Drama The Pillowman njegov je najvažniji dramski tekst koji već četiri godine nastoje izvesti razna hrvatska kazališta. U redateljskoj postavi Saše Broz i prijevodu Nore Krstulović drama je konačno premijerno izvedena na Sceni Gorica 31. siječnja. Prema izvornoj podjeli u drami se pojavljuje šest likova, no dramaturg Nedžad Ibrahimović izbacio je prizore s majkom i ocem pisca Katuriana (Dražen Šivak) jer je njih, kako je riječ o sjećanjima na mrtve osobe, vjerojatno teško uvjerljivo izvesti. Kako je u središtu dramske napetosti odnos između istražitelja i optuženika, odnosno pisca Katuriana i inspektora Tupolskog (Srđan Grahovac), takvo rješenje bilo je logično.

Redateljica Saša Broz uloge u predstavi povjerila je jednom crnogorskom (Grahovac), bosanskom (Adem Smailhodžić) i dvojici hrvatskih glumaca (Šivak i Goran Bogdan). Glumce je diskretno vodila prostorom drame, omogućujući im da svladaju uistinu zahtjevne uloge. Četiri dramska lika smještena su unutar željezne konstrukcije koja posjeduje dvije razine prizorišta (scenografija Dragutina Broza). Željezo i staklene pregrade dočaravaju policijsku postaju potencirajući klaustrofobičnu i mračnu dramsku situaciju. Pričajući priče (što je moralni imperativ svakoga pisca) Katurian izaziva zločin za koji posredno postaje odgovoran, jer ga je počinio njegov slaboumni brat Michal (Smailhodžić). Dvojica policajaca, Ariel (Bogdan) i Tupolski, nastoje doznati što se dogodilo i kazniti krivca. Mračne Katurianove priče, kao i ona o Jastučku koji pomaže djeci da se ubiju, morbidna su dopuna McDonaghove dramske igre s temom manipulacije. Duboko zahvaćanje u najmračnije sfere ljudskog bića obilježje su svih McDo-naghovih drama, bilo da piše o ljudima u ruralnoj Irskoj, njihovim primitivnim i intuitivnim rješenjima egzistencijalnih pitanja, bilo da se kao u Pillowmanu bavi stupnjevima manipulacije i agresije prema drugom ljudskom biću.

U glumačkoj suigri Katuriana i Tupolskog, zahvaljujući ponajprije Grahovčevoj lakoći s kojom je oblikovao lik ironična i intelektualno superiorna detektiva, zastupljeni su različiti registri manipulacije. To uvjetuje da se predstava prati napeto i usredotočeno bez obzira na morbidnost sadržaja, na uvjerljivo odigrane scene policijskog maltretiranja i, u odnosu na to, stiliziranu scenu Michalova ubojstva. Dražen Šivak u pojedinim scenama, pak, kao da nema dovoljno snage pratiti svoga suigrača. Izlaženje Katuriana iz tkiva drame signalizirano iskoračenjem iz okvira scenografije i promjenom osvjetljenja (Nikša Mrkonjić) daje predstavi simboličku intonaciju koja ne pridonosi njezinoj dojmljivosti. Simbolizam bi imao smisla da postoje i prizori s Katurianovim i Michelovim roditeljima. Ovako, simboličko prelaženje granice i izlaženje iz drame remeti uvjerljivost Šivakove interpretacije. Tumačeći svoje likove s upornom točnošću u odnosu na dramski tekst Adem Smailhodžić i Goran Bogdan nisu imali problema. Smailhodžić je Michalu dopustio da bude djetinje naivan i iskren, ponekad čak i zao u osviještenosti vlastita nerazumijevanja granica između mašte i stvarnosti te sretan što ga retardiranost oslobađa odgovornosti. Bogdanov Ariel iznimno je dosljedan u policijskoj krutosti, tako da u pojedinim scenama postaje čak i iritantan. Ipak, njegov lom pri razotkrivanju osobnih traumi ostao je nedovoljno motiviran.

Odnos između realiteta i književnosti daje McDonaghu početni impuls za dramu u kojoj se raspleće niz pitanja. Na površini su pitanja policijske represije i procesa u kojima su sumnjivci unaprijed osuđeni na smrt te kafkijanski motiv besmislene istrage. Mnogo dublje pitanje kojim se dramatičar bavi jest odnos pisca prema vlastitu djelu, odgovornost pripovjedača za ispripovijedano i gotovo kompulzivan impuls neprestane potrage za sve mračnijim i morbidnijim temama.

Lidija Zozoli