Kazalište kao najbolji od svjetova

Kazalište kao najbolji od svjetova

Prizor iz predstave

Umijeće življenja nije nauk koji se lagano stječe. Jedan je od onih koji su to na vrijeme shvatili i, unatoč cijeni, pritom se dobro zabavljali, Voltaire. Francuski filozof iz Doba svjetla za lektiru cijelom svijetu, kao da je znao da (se) gotovo ništa neće promijeniti, napisao je 1759. Candidea ili optimizam, poseban spoj pikarskoga romana i bespoštedne satire s jedinstvenim, tek naizgled jednostavnim zaključkom da prije i poslije svega, jer »na kraju je i isto što i na početku«, treba uređivati svoj vrt.

Na to zen-učenje, ali i na mogućnost da se zahtjevna proza gotovo bez kolateralne štete prevede u efektan i funkcionalan kazališni jezik, zagrebačku je publiku podsjetilo jedno u nizu sve češćih gostovanja beogradskih kazališta, najviše Ateljea 212 i Jugoslovenskoga dramskog pozorišta. Upravo to drugo, takozvani Jugodrp, u studenom 2008. produciralo je predstavu Candide ili optimizam u režiji Aleksandra Popovskog. Makedonac koji sve češće radi izvan domovine u Dramskom kazalištu Gavella prošle je sezone ostavio iznimno uspješnu, i uspješno skraćenu, inačicu Shakespeareova Sna Ivanjske noći, pa je vrlo vjerojatno i to bio jedan od razloga zašto mu je povjerena režija Voltairea. Koristio se, doduše, dramatizacijom Jana Cziviša, te Alene Vostra i Jaroslava Vostryja, ali to ne umanjuje kvalitetu njegova rada na ostalim segmentima predstave.

»Zašto postojimo? Zašto bilo što postoji?«, tim riječima počinje predstava koja prati cjeloživotno fizičko i metafizičko putovanje na početku naivna mladića, a na kraju iskustvom i posljedičnom jednostavnom mudrošću oplemenjena starca. Od Europe i njezinih neprekidnih ratova, preko poznatih, nepoznatih i mitskih predjela Južne Amerike do rezignirana svršetka u Istanbulu, Candide stječe nauk življenja skupocjenom metodom vlastite kože. Jasno, Voltaireu on služi samo kao prazan znak u čije čuđenje upisuje sve nepravilnosti i pokvarenosti svijeta, sve ono što prema Murphyju ode ukrivo ako ikako može. Njegova početna zaljubljenost pretvara se u rezignaciju a čuđenje nad svijetom u prihvaćanje najboljeg od svih svjetova ko datost kojoj jednako pomaže i naivnost i razboritost.

Prepisati pikarski roman s gomilom likova i prizorišta u kazališni komad nije nimalo jednostavno, i dramatizatorima treba čestitati na kvalitetno odrađenu poslu, koji je Popovski začinio sjajnim izborom glumaca za pojedine uloge i oslanjanjem na provjerene suradnike. Među njima možda je najbolji posao obavio scenograf Sven Jonke iz dizajnerske grupe Numen, koja pored onih Popovskoga gotovo redovito prostorno osmišljava i predstave Tomaža Pandura. Umjesto pokušaja da dočara baš svaki ambijent pojedinoga prizora, Jonke je na pozornicu stavio drvenu konstrukciju nalik iskošenoj kolibi bez prozora i vrata, čiji se dijelovi po potrebi otvaraju kao prolazi, ali i kao znakovi prolaznosti i propadanja simbolizirajući tako i protok vremena. Brza izmjena prizora uvjetovala je takav minimalizam, od kojega se ipak odstupilo efektnom uporabom svjetlećih cijevi, nalik onima koje se rabe za dekoraciju reprezentativnih građevina, kad u Eldoradu Candide pronalazi zlato, i u pariškim salonima, gdje upoznaje razvrat, ali i ljepotu tjelesne ljubavi. Putovanje života, i veće od života, eklektičnom je glazbom podložio makedonski glazbenik Kiril Džajkovski, koji nije mogao ne iskoristiti i svoju već ionako na ovim prostorima popularnu skladbu Baba Zumbula.

No sve to ne bi bilo dovoljno za kvalitetnu predstavu kad u naslovnoj ulozi, i cijela tri sata neprekidno na pozornici, ne bi bio Nikola Đuričko, mladi glumac u Hrvatskoj vjerojatno najpoznatiji po ulozi u televizijskoj seriji Vratit će se rode. I u njoj zapravo igra sličan lik, mladog i naivnog, ali simpatična i zapravo u najosnovnijem smislu dobra čovjeka kojega zbilja neprestano iznenađuje. Kako je Candide i satira, Đuričko predvodi ansambl u igri koja sliči vodvilju, i koja inkorporira melodramu, farsu dok parodira herojsku glumu s patosom, jednako kao i, primjerice, balet i nijeme filmove. Na početku s nevjerojatnom natapiranom frizurom, a potkraj hipijevski raščupan, što pomalo, možda i zbog njegova nosa, neke može podsjetiti i na Boba Dylana, on Candidea i igra kao opreku svima drugima – ponekad lutku na koncu tuđih očekivanja, ponekad mladića koji diše život punim plućima, dok u finalnom smirenju pronalazi, pored stoičke, čak i tragičnu notu. Ne bi to sve mogao bez kvalitetnih partnera, od Bogdana Diklića preko Gorana Šušljika do Nataše Tapušković, Gordane Đurđević, Vojina Ćetkovića i drugih.

Tako su se, u najboljem od svih svjetova, kako Voltaire preko Candidea ironizira svaki pokušaj jednoznačne racionalizacije neracionalnoga ljudskog postojanja s još uvijek nerazjašnjenom svrhom, i redatelj i ansambl snašli i više nego kvalitetno. Da je bilo dramaturške volje za pokojim štrihom, predstava bi dobila na dinamici i ne bi dopustila pad gledateljske koncentracije do koje neizbježno dolazi čak i kad se razlažu filozofski problemi. Ili možda upravo tada.

Igor Ružić