Karneval je montirani proces

Karneval je montirani proces

Bol, 2006.

Okrivljenikov identitet ostaje uvijek barem donekle skriven i to ide na ruku branitelju: lokalna zajednica sudi sama sebi. Spaljuje se lutka, a ljudi se privremeno oslobađaju krivnje, puštaju se na uvjetnu slobodu. Prikupljaju se novi dokazi za ročište koje je zakazano dogodine. Kazna nije lomača, kazna su optužbe i javno izlaganje na trgu. Karnevalska osuda pruža privid izlaza iz teškoga položaja, otklanja i odgađa latentni sukob.

Današnji karnevali čine nam se bezazlenima i blagima, ali lutka je samo zamjena za ljudsku žrtvu. Izbor novoga vladara uz žrtvovanje staroga nekad je možda povezivao obnavljanje vlasti i ciklus obnavljanja prirode. Karneval je blagonaklon prema “zdravoj” lokalnoj zajednici, nastoji je ojačati, ali je donedavno bio okrutan prema drugima: izopćenicima, nevjernicima, strancima, lutalicama, beskućnicima, čudacima, samcima, kljastima, slaboumnima, sirotinji, svim marginalcima i manjinama. Zlostavljao je slabe, žene, djecu i životinje.

Oganj simbolički ne pali samo poroke i grijehe, ne vodi se univerzalnim kršćanskim milosrđem i etikom, on poganski i navijački čisti baš sve što se ne uklapa u zamišljenu sliku jake zajednice. U prošlosti je bilo čak i otvorenih obračuna među susjednim maskiranim skupinama. Karneval je europski i latinskoamerički običaj (zahvaljujući misionarskom izvozu), ali se opire globalizaciji jačanjem i čuvanjem lokalnog identiteta. I na dalekim gostovanjima maškare uvijek predstavljaju vlastiti zavičaj.

Rušitelj poretka

Karneval je poganin, a ne kršćanin, i zato ga treba spaliti poput vještice. Ali čija je ono lomača na trgu? Tko koga spaljuje, tko je na vlasti, čiji je sud? Karneval je i tužitelj i tuženi, on je i sudac i okrivljenik, vladar koji se dragovoljno žrtvuje. Pokladni je utorak vrhunac njegove vladavine, a on organizira suđenje pod maskama samu sebi, preuzima odgovornost za sve što se (prije njegova kratkog mandata!) dogodilo u protekloj godini i mirno se daje spaliti, siguran da će se opet vratiti. Ruga li se to on Otkupitelju?

Karnevalu kao pobunjenu poganinu ništa ne mora biti sveto, ali poruga mu nije glavna namjera, on se zaista nesebično žrtvuje da bi smirio sukob suprotnosti u zajednici i omogućio barem privid čistoće novoga početka. Bučno glumi poganstvo u službi kršćanstva, ponekad se ruga svećenicima (i oni su ljudi), ali ne i vjeri. Iz karnevalske predstave ipak se (uglavnom) isključuju groblja, crkve i kuće u žalosti. Je li pokladno vrijeme istinska privremena pobjeda poganstva nad kršćanstvom, je li to (u društvenome smislu) pobuna koja ruši vladajući poredak? Nije.

Imamo posla s pritajenim agentom duhovnih i svjetovnih vlasti, to je podmetnuti vođa koji inscenira i odmah zatim guši vlastitu revoluciju. Zadaća mu je pružiti potlačenima odušak popuštanjem stege, omogućiti predah prividne slobode, privremeno smanjiti društvene napetosti i tako otkloniti opasnost pravoga prevrata koji bi mogao ugroziti vladajući poredak.

Poganski obredi, mitovi i običaji u kršćanstvu nisu iskorijenjeni, nego su oslabljeni i zbijeni u preduskrsno vrijeme da posluže kao cjepivo, kao slika grijeha i poroka, suprotnost potrebna korizmi i pravoj vjeri. Stari su simboli i postupci preživjeli, ali njihova su poganska značenja davno zaboravljena. Karneval je tako podložan neprestanu tumačenju novih naraštaja, ali su predstavljačka sred-stva ostala više-ma-nje ista, svojstvena obredu i mitu. Prostor karnevala zato je i danas cijeli prostor koji zajednica smatra svojim.

Temeljno je dvojstvo karnevala u spoju magije i kritike, a podrobnije sam ga razložio u knjizi Hrvatski karnevali (1997).

Ozbiljnost karnevala

Prvi, naizgled stariji i »izvorniji« tip karnevala nalazimo najčešće u seoskim, ponajviše u stočarskim sredinama. Najuočljiviji su zvončari, pusti, bušari, baukači, didi, mačkare i srodni likovi – to su pomalo zastrašujuće skupine muškaraca (uglavnom starijih mladića i neženja) u kostimima načinjenim dijelom od životinjskih koža (runa, krzna). Na odjeći ili kao rekvizite nose zvona različite veličine. Imaju životinjske maske s rogovljem ili visoke ukrašene šešire i oglavlja, a u rukama razne drvene toljage, čarape s pepelom, štrcaljke ili škrebetaljke. Djeluju pokretom i plesom, plaše djecu i proganjaju mlade žene (ali i muškarce), nastojeći ih posuti pepelom ili namazati čađom.

Samo na sjeveru Hrvatske u tim povorkama rijetko sudjeluju i žene, a posvuda se javljaju i jednako opremljene dječačke skupine kao prethodnica. U ophodu su često i stalni maskirani likovi djeda i babe, medvjeda, prosjaka, Cigana, vraga, lopova, brijača, putujućih trgovaca, popova, žandara, doktora i slični, kojima je teško odrediti podrijetlo i starost. I njih redovito predstavljaju muškarci, čak i kad je riječ o ženskim likovima. Svi ti ophodnici i maškare u prljavoj i staroj odjeći pripadaju kategoriji »grdih« ili »grubih«, crnih maškara – iako mnogi ophodnici ne vole da ih se naziva maškarama jer svoju zadaću shvaćaju ozbiljno.

Ophodnike u životinjskim kožama ponekad prate (ne uvijek) barjaktar, glazbenici i lijepo odjevene maškare (u tradicijskim nošnjama ili posebno izrađenoj odjeći). Lijepe (ili bijele) maškare često predstavljaju svatove – to mogu biti sve muškarci odjeveni u nošnje obaju spolova, ali ponegdje u povorci zaista i sudjeluju oba spola, a samo u Slavoniji, Podravini i Međimurju zabilježene su i rijetke isključivo ženske povorke. Mladenka je najčešće muškarac u ženskoj odjeći, dok kod mladenca tek iznimno (ili u novije vrijeme) možemo računati na zamjenu spolova.

Karnevalska magija

Didi Ruda Gala, 2007.

Opisani tip karnevala mogli bismo uvjetno nazvati magijskim ili luperkalijskim, zbog šutljive okrenutosti prirodi, ostataka magije plodnosti, apotropejske (odbojne) magije i tragova kulta predaka koje u njemu naziremo. Vjerojatno nisu slučajni brojni prizori rađanja, smrti i uskrsnuća, igre oživljavanja mrtvaca. Šutljivi, zastrašujući ophodnici i crne maškare (u dronjcima ili raznobojnim vrpcama, što podsjeća na raspadnuta trupla) možda znače povratak mrtvih, koji su temelj zajednice i čuvari moralnoga zakona.

Današnji sudionici u karnevalu ne vide više povratak predaka. Strašni se ophodnici najčešće tumače povijesnom predajom, ponajviše sjećanjem na ratno lukavstvo u kakvu drevnom boju s nadmoćnijim neprijateljem.

Magijskome tipu karnevala možemo pribrojiti i razne tradicijom (kalendarski) propisane postupke i vjerovanja – kazivači ih tumače kao poticanje plodnosti i odbijanje zla.

Karnevalska kritika

Drugi je tip karnevala kritički ili saturnalijski. Karakterističan je za urbane sredine, ali globalizacija kulture pogoduje njegovu univerzalnom širenju. Čvrsto je povezan s idejama reda, moći i vlasti. Otvoreniji je verbalnom izrazu, medijskim utjecajima, aktualizaciji i improvizaciji, bavi se odnosom čovjeka i društva, problemima zajednice, politikom, ekologijom. Te su značajke donedavno zbunjivale i etnologe, koji su svoja istraživanja usmjerili samo na seljačku kulturu. I najveće ime hrvatske etnologije, Milovan Gavazzi, u svojoj knjižici Godina dana hrvatskih narodnih običaja (1939) u kritičkom tipu karnevala prepoznaje noviju pojavu – čak i spaljivanje pokladne lutke on tumači kao oponašanje gradskih pokladnih maskerada, u čednijem ili priprostijem seoskom obliku.

Sigurno je da »urbani« tip karnevala nije nova pojava – on je baštinik starorimskih Saturnalija koje su bile vrijeme darivanja, ali i vrijeme obrnutoga reda, vrijeme kratkotrajne nekažnjive kritike društvenoga poretka. Kritički tip karnevala traje u našim gradovima i gradićima već stoljećima. Danas bi bilo smiješno, netočno i neodgovorno proglasiti tradicijsku kulturu hrvatskih gradova tuđinskom, a tisućljetno prožimanje urbane i ruralne kulture recentnim stranim utjecajem.

Značajke su kritičkog (saturnalijskog) tipa karnevalska društva, testamenti i osude lutke, povorke alegorijskih kola, natpisi, plakati i transparenti, pokladne novine, individualno maskiranje, plesovi pod maskama i gozbe, dječje karnevalske priredbe. Ono što ne može (ili ne smije) biti glasno izrečeno u svakodnevnom životu pojavljuje se u pokladnim prizorima i tekstovima. Vladajući poredak ne priznaje pravnu valjanost prijekim karnevalskim suđenjima, ali javno izrečene pusne presude ipak iskazuju mišljenje birača i posredno utječu na političke promjene u društvu.

Lice pod maskom

Čarobna šuplja lica samo su naizgled bez mozga – na njima su nataložena drevna značenja i namjene. Maske izazivaju strah ili smijeh, ostvaruje se zamjena spolova, dobi ili društvenoga statusa i tako unosi zbrka u ustaljeni poredak. Ponekad se čini kao da maska još može služiti višim silama ili štititi od njih, ali lice iza maske nikad ne pomišlja o pradavnim uzrocima te moći. Ljudi navlače maske da bi ludovali nezapaženi, a maske na licima uzrokuju izmijenjeno ponašanje nosilaca.

Premalo je pozornosti posvećeno licu iza maske, pojedincu, njegovoj/njezinoj ulozi u zbivanju, individualnoj motivaciji, razmišljanju, psihološkoj pozadini. Ozbiljni znanstvenici kudili su zabavu kao propadanje i iskrivljavanje zamišljenog izvornog smisla karnevala. Pokušavali su proniknuti davno zaboravljene mitske i magijske (pretkršćanske) poruke, objave. A što ako tih ozbiljnih poruka ili objava nije ni bilo, što ako se pokladna magija oduvijek i sastoji baš u smijehu, veselju i neredu? Smijeh i opuštanje zbližuju sumještane, potvrđuju zajedništvo, ukidaju barijere.

Anonimnost i zajedništvo

Ipak, pokladne tekstove ne piše zajednica, pišu ih pojedinci koji imaju ime i prezime. Anonimni pisci i organizatori pokladnih predstava najčešće izvan karnevala nemaju glavnu riječ: to su stari momci, čudaci, lokalni umjetnici, nepriznati intelektualci. Ne smijemo ih podcijeniti: među malobrojnim imenima koja su iz bogate karnevalske povijesti doprla do nas nalaze se i imena velikih hrvatskih i europskih pisaca Marka Marulića i Marina Držića. Od naše najstarije poznate Mesopustove oporuke (iz 1718, iz Dobrinja na Krku) do danas sačuvani su mnogi tekstovi, ali ih je malo objavljeno i tek nekima znademo autore. Anonimnost je dio karnevalske strategije jačanja zajedništva i privida spontanog stvaralaštva zajednice. Karneval ruši zid bjelokosnoga tornja građanske umjetnosti pa se individualna kreativnost organizatora i pisaca i danas prividno žrtvuje i skriva na ulicama pod maskom glasa naroda. Iznimke su rijetke. Tek nakon dugogodišnjega karnevalskog djelovanja u društvu Šušur svestrani bolski »antifašistički umjetnik« Ivica Jakšić Čokrić Puko četverostrukim imenom medijski prodire u javnost, a Milica Kranjčić knjigom žminjskih pusnih tekstova Važgite ga, ljudi! (2007) ruši pokladni rodni stereotip i probija se u pretežito mušku povijest istarskih i hrvatskih karnevala.

Ivan Lozica