Indija

Pushkar u zrcalu vode

Stari su vračevi u drevna vremena gradili spilje kako bi im poslužile kao katalizator. Takve spilje u stjenjaku postoje u Indiji, u brdima Pushkara, hinduističkom brahmanskom svetištu. Unutra stane najviše dvoje ljudi i njihova se svjetlost isprepleće, kao dva plamena svijeće kroz koje gledamo u sebe. Na taj sam način mogla maštati kako sam s tobom u Zagrebu i dodirujemo se riječima i mislima svaki put kad mi mobitel zasvijetli u Indiji kao svjetleća kugla mjeseca na nebu – poruka poslana…

U tom je trenutku naše vrijeme bilo samo naše. Misli su nam se pomiješale baš kada si bio s drugom ženom, u njezinom tijelu vidio si mene, jer se naše vrijeme pretvorilo u jedno vrijeme. Ljubio si moj oblik usta, dodirivao si je mojim rukama, očajnički pokušavajući izbrisati iz sjećanja moj odlazak. Bila sam u tebi, to te je uznemirivalo, jer pila sam vašu ljubav kao što duša pije život, jer ono što nam je dano od svemira ne smijemo prisvajati. Ljubav ne posjedujemo, ona struji kroz nas.

Ograničenost je dugogodišnjih ljubavnica što misle da sve mogu nadživjeti, sve te prolazne mlade cure, pa kasnije čak i žene, jer one su navikle živjeti u sjeni jedne jedine – njegove žene koju nikada neće ostaviti. Brižna i sveprisutno informirana o važnim događajima u svijetu i u nas, dama po svemu na mjestu i ženski borac kroz taj samohrani ženski život za koji se svojom voljom izborila, pripadala je toj vrsti ljubavnica – podnošljivih, mukotrpnih, strpljivih do ludila, katkad i manipulativnih gnjavatorica, bez prestanka provjeravajući njegovo vrijeme, njegova kretanja i njegov život tobože nenamjerno, zavijeno u neku važnu vijest koju bi mu baš toga trena morala priopćiti. Zvala ga je nepogrešivo uvijek u krivo vrijeme, njezina sjena bila je nadvijena nad njegovim poslovima, nad njegovim brakom, nad njegovom djecom, nad njegovim prijateljima, nad svime što nije htio dijeliti s njom, ali joj o svemu daje informaciju. Jer, on je bio rob navike. Godila mu je zvonjava mobitela, po stoti put u danu, nema veze. Žena se ionako već davno ne obazire. Mogao si je priuštiti taj egomanijski mlaz zvučnog samozadovoljstva čak i kod kuće. Možda je bio tako muški naivan i mislio kako njihova poslovna sporazumijevanja, naročito kada joj se obraća u muškom rodu, ženi nisu ni najmanje sumnjiva. Jer, hvala Bogu, bar je poslova uvijek imao preko glave.

Volio je taj namješteno uznemirujući dolazak do susreta za koji se nikada ne zna hoće li se dogoditi ili neće, dolazak do glavne točke gdje počinje zaljubljenost i postaje sve lako u trenutku zaborava na sve do sada. Izgradio si je komotan odnos u oba smjera, točno po svojoj mjeri. Kada je umoran od jedne, uvijek može naći utočište u ženinu krilu, a kada odlazi od žene u svoje važne obaveze, onda je tisuću sukrivaca upleteno u razgranatu mrežu dogovora oko različitih datuma, od kojih nešto otpadne, nešto se ispreplete i pomiješa, a sve zvuči stvarno, jer dokazi su stavljeni na stol. Laž na laž tako se godinama privijala o njegovo tijelo poput bršljana o brezu. Mene nije planirao. Uostalom, njegove sam drage laži promatrala i sama u njih uvučena, jer čim mi ih je bilo dopušteno čuti, već sam bila dio njih. Laž ima tisuću lica, znamo, a tisuću njegovih laži tisuću je ljubavnih lica koje sam upijala iz njegovih očiju, ono svjesno i smišljeno što je rekao kao istinu o nevažnim stvarima, koliko god puta ponovio, i onda kroz to neopazice provukao neku krupnu polulaž koja se završava riječju »Vidjet ćemo«… Došla sam mu samo reći kako je tajna neizlječiva bolest i kako nije kriv za nju. Znala sam koliko je zasićen tim odnosom i kako ga je teško sada razbiti, ali za njegovo dobro htjela sam potražiti u njemu nešto što je istinski moje, i što mi oduvijek pripada, kao izgubljeni malahit koji ću naći u brdima Pushkara. O Bože, zar sam zaista morala otići zbog toga u Indiju? Tek nas udaljenost vraća natrag k nama, jer nikada nismo dovoljno udaljeni da bismo se našli, i vratili se tamo gdje pripadamo, tamo gdje će laž napokon pognuti svoje breme pred istinom srca, tamo gdje će jesenje lišće kestena pod Medvedgradom pričati o tajni dviju duša uplašenih kao dva mala zeca na šumskoj cesti koja zavojito vodi do mjesta na koje signali mobitela ne mogu prodrijeti, a malo nas lane prati do skrovita puteljka.

Dogodila mu se još jednom ljubav u trenutku kada je mislio kako je uspješno trasirao svoje tajne srca. Tuga koja razara počinje onoga trenutka kada na isti način počinje plesti svoju laž kao paukovu mrežu tankih i čvrstih niti oko sama privida satkana već unaprijed na mjestu gdje poznato je sve.

Njegov je dodir onda i sada bio moj dodir, naša su tijela spojena kao i misli, kao i dah, kao i prsti koji su težili k punom mjesecu nad Medvedgradom koji je tada svijetlio samo za nas. Srećom, jer nema signala, ne možeš se javiti kada te zove. Poslužila sam se lukavstvom, kao šuljačica iz sjene. Ne znam tko sam i zato si ti moj odgovor, Indijo. Neizlječiva je moja žudnja. Možda ti misliš da ti nisam vjerna kao što ti nisi vjeran meni? Ah, što je uopće vjernost, kad znam da se svako jutro budiš s mojim licem pred očima, kad znam da u njezinu licu tražiš moje oči, kad joj grickaš ušnu školjku dobro paziš da ne izgovoriš moje ime, jer ja sam taj privid što te muči iz dana u dan.

Stalno je sumnjao da ćemo ostati u vezi; ne petljaj se, ne kompliciraj si život, ne kompliciraj moj ionako već kompliciran… Molim? Ti si zauzet? Da, ja sam vrlo zauzet, rekao bi u šali, ali priznavao je, dakako, samo ženu. Ona je činjenica, svima znana i vidljiva, ona postoji, ona je utočište, zaklon od mladih žena koje ga napadaju, kako on to uostalom može spriječiti?

Znam da sam ti druga, rekla sam mu odmah prije kraja našeg početka, a to je bilo još onda kada smo se nasamo viđali samo noću dok dan nam je bio igra s drugima.

Jer smo bili na početku, u slatkom iznenađenju, pred očima njegovih prijatelja, smjela sam sve, svuda doći i svagdje se pojaviti nenadano i poljubiti ga javno, u autu, naročito na semaforu ili dok stojimo u koloni. U njemu je tinjao strah jer nije mogao znati moj sljedeći potez, a igrali smo šah vrlo dobro oboje.

Zašto mi uvijek dolaze u život oni koji mogu imati svaku ženu koju požele, i onda se, umorni od traženja, zaustave kod moje umorne samoće?

Pa ipak, on je u mojim blagim poljupcima tražio moju bešćutnost, kao neku vrstu oslobođenja od dugogodišnjega dvostrukog života. Nije mi vjerovao, s pravom. Imaš zube koljača, pogledaj te vučje očnjake, ti ljubavnice, prijateljice, krvnice moja, jedna žena uvijek na kraju dođe čovjeka glave, znao bi mi tepati. Voliš kad ti tepam? Volim, volim, volim tvoje nježne riječi i okrutno stiskanje, sva sam već plava, nema veze, ostaju tragovi na koži, na licu je ugriz, modrice na bedrima i rukama, volim tvoje tepanje, volim, kosa je na jastuku i u tvojoj ruci čitav njezin pramen… Obilježavaš me kao kozu za klanje. Ne mogu se sada sjetiti zašto sam ti to dopustila, željela sam kroz tebe doživjeti nju, ona je to sigurno voljela, s njom si bio duže, onu koju skrivaš u zapećku svoga života i misliš kako je time štitiš.

O Indijo, sipi ljetna kišica, vrućina je i sparina, nosim rubac zaštićena od pogleda kojim me siluju, skidaju, miluju, i svaki je njihov pogled tvoj, i svaka je prodorna strijela iz tisuću očiju bljesak magneta koji vraća vrijeme gdje smo nas dvoje pod Medvedgradom zagrljeni.

Gledam deve, svete krave, paunove, vjeverice, koze, golubice, sitne žene lijepe i nakićene, divlje pse i papagaje na drveću dok mi pijesak ulazi u usta, u oči, dišem ga, kašljem i gazim ulicama od zemlje dalje do crvene planine gdje stanuju majmuni, do hrama ljute Brahmine žene Savitri, na vrh svete planine u Pushkaru, gdje vrijeme je stalo dok ti ljubiš nju, a tražiš mene u svakom njezinu trzaju već davno poznate žudnje.

Ti, blijeda ljubavna sjeno davne isprane strasti na čijim ostacima njeguješ odnos, znam što mu nestrpljivo govoriš, tvoje riječi odzvanjaju kao eho u planini gdje si jesi li samo moj čekam te kad dolaziš zašto se ne javljaš, javi se, javi se da znam gdje si, brinem se, ali u spilju stane samo dvoje ljudi.

Moj mobitel i ja, ti i ja, tvoj duh i moj duh, moja jedna jedina rečenica volim samo tebe bila je dovoljna i ti znaš da si nikada nećeš oprostiti što si povjerovao u moju ljubav tek kada sam te napustila.

Naša ljubavna snaga upravlja sanjanjem, šapnuli su mi vračevi iz davnih spilja, ne moram voditi ljubav s tobom, a vodim s tobom ljubav dok sanjam tvoje usne na njezinim, tvoje oči koje gledaju njene, tvoje ruke koje su moje i mojim je rukama grliš. Naučila sam te nježnije, više nemaš jaki stisak, znam, kao da miluješ latice ruža koje beru se u poljima ruža za obrede u hramovima na jezeru Pushkar. Znanje postoji bez objašnjenja, iako sam daleko, moja je tišina jača od njezinih riječi, a i od njezina tijela topla i spremna, ali zasićena stalnim iščekivanjem i dvostrukom igrom. Njezina uloga zaštitnice već ti je dosadila, njezina tobožnja obzirnost već je odavno pročitana, njezina briga za tebe već se potrošila, i zakon istine nagradio je mene. Buncaš o svjetovima duša koje se spajaju negdje u svemiru, spavaš i sanjaš me dok je dodiruješ iz navike, jer znam da si umoran i ništa te više ne veseli, raduješ se mojim očima koje sam utisnula u tvoje plavetnilo neba, tvoje su oči moje oči i moje su oči sada tvoje, nigdje sam, nigdje, rekao si, nema me, želim nestati u tebi, jer ti si taj spoj svega što sam oduvijek volio, ti si moja djevojčica, ti želiš biti voljena, ti si moja sreća. Vidiš samo moje lice, ali budiš se i ja nisam više pored tebe. U meni su četiri vjetra, jutarnji sam lahor nade i svjetlosti, težak vjetar pun snage i sljepila, hladan vjetar koji te ne ostavlja na miru. On će te rashladiti i rasplakati, jer u njemu je bila naša dubina ukradenih poslijepodneva. Ali sada sam južni vjetar noći s Mosora i dok plešem šamanski ples, njegova me vrelina zagrijava, štiti i obavija sve oko mene, dok mi kroz nosnice prodire pustinjski pijesak nedaleko Pushkara.

O Indijo, sveta zemljo, u tebi sam razumjela zašto sam otišla, jer nema razdvojenosti, jer nismo odvojeni, jer bježim od boli kao plaha srna koju vidjeli smo na šumskoj stazi putem do Medvedgrada i nosim ljubav sa sobom kao noćni vjetar što me odnosi u visine i vitla mojim lakim tijelom, jer ostavila sam ih njima neka im bude. Oboje su bili samo prolaznici na mom samotnom putu od sna.

Maja Gregl

Bilješka o piscu

Maja Gregl rođena je 1957. u Zagrebu. Filozofski fakultet i Akademiju dramske umjetnosti, Odsjek dramaturgije, završila u Zagrebu. Od 1982. piše radiodrame i adaptacije djela iz hrvatske baštine, posebno iz doba moderne (dvadesetak izvedenih adaptacija Begovića, Tucića, Ogrizovića, Strozzija, Galovića, Donadinija, Rorauera, Jorgovanića itd.) te dramatizacije romana. Kazališna drama Alma Mahler (nagrade Marin Držić, 1996. i Marul, 1999) u suradnji s redateljicom Ivicom Boban praizvedena je 1999. u zagrebačkom Teatru &TD i doživjela je blizu stotinu izvedbi, nagrađena na svim hrvatskim kazališnim festivalima, snimljena je i kao televizijski film.

U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 2001. praizvedena je drama Osmijeh Lukrecije Borgie uz istoimenu promociju dvojezičnog izdanja knjige. Radiodrama premijerno izvedena 2003.

Radiodrame: Pisma Yvette, Four Roses, Tajna litice, Klara Schumann, Alma Mahler, Lou Andreas Salome.

Maja Gregl stalno je zaposlena u Dramskom programu HRT-a kao dramaturginja i urednica, gdje je uredila niz filmova redatelja nagrađivanih u zemlji i inozemstvu te kazališnih adaptacija, TV-drama i serija.

Zbirka novela Ratnik i princeze, u izdanju Modernih vremena, objavljena 2005, rezultat je dvogodišnjeg emitiranja u ciklusu Hrvatske proze na Trećem programu Hrvatskog radija. Najnoviju zbirku pjesama u prozi pod naslovom 249 milja Zagreb – Dubrovnik autorica je izdala u vlastitoj nakladi.