Impresije o ekspresionizmu

Impresije o ekspresionizmu

Premda je riječ o ostvarenju koje ne zaslužuje nominacije za Oscara i Zlatni globus, politička krimi-drama Kompleks Baader Meinhof Ulija Edela još jednom dokazuje potentnost i vitalnost njemačkog filma, kinematografije koja je uz onu rumunjsku trenutno najzanimljivija europska nacionalna kinematografija. Počevši od naslova Lola trči Toma Tykwera iz 1998, njemački su se filmaši tijekom posljednjega desetljeća nametnuli osebujnim autorstvom i angažiranim pristupima te spremnošću da odvažno, kritički i bez uljepšavanja progovore o mračnoj strani nacionalne povijesti 20. stoljeća i o socijalnim traumama koje su bitno obilježile njemačko društvo sredinom i tijekom druge polovice prošlog stoljeća. U vrijeme tzv. trećeg vala njemačkoga filma, kada se djelima Hitler: konačni pad i Krivotvoritelji redatelji bave nacizmom i antisemitizmom, kad u Životu drugih i Zbogom, Lenjine tematiziraju totalitarizam bivše Istočne Njemačke, kad se u Kompleksu Baader Meinhof, temom srodnu remek-djelu Olovno vrijeme Margarethe von Trotta, bave terorizmom 1970-ih, a naslovima poput Glavom kroz zid Fatiha Akina problematiziraju ksenofobiju i rasizam u današnjem njemačkom društvu, vrijedi prisjetiti se zlatnoga doba njemačkog filma. Bilo je to u razdoblju između dva svjetska rata, u vrijeme Weimarske republike, kada su njemački filmaši u ekspresionističkim djelima zloslutno predviđali buduća tragična zbivanja i neke od trauma koje će presudno obilježiti njemačku, europsku i svjetsku povijest, a o kojima njihovi nasljednici danas snimaju gotovo iskupiteljska djela.

U znamenitoj studiji Od Caligarija do Hitlera, glasoviti njemački filmski kritičar Siegfried Kracauer, pripadnik intelektualnoga kruga u kojem su bili i Walter Benjamin i Theodor Adorno, dao je prvi ambiciozniji pokušaj interpretiranja filmskih djela kroz prizmu njihova kulturološkog utjecaja. Pozabavivši se nacionalnom kinematografijom od 1921. do 1933, Kracauer je na osnovi ključnih klasičnih filmskih ostvarenja oslikao psihološko, socijalno i političko stanje tadašnjega društva i njegovu evoluciju. Pritom je možda najznakovitije njegovo bavljenje filmom Kabinet dr. Caligarija Roberta Wienea, antologijskim djelom na kojem je, uz naslove Ubojica M i Metropolis Fritza Langa te Plavi anđeo Josefa von Sternberga, temeljio svoju tada revolucionarnu i osporavanu tezu da film kao popularna umjetnost bitno utječe na kolektivne želje i podsvjesne motivacije članova društvene zajednice. U fascinantnom Kabinetu dr. Caligarija, kubistički dizajniranu temeljnom predstavniku filmskog ekspresionizma nakrcanu izduženim sjenama te nadrealnim i šiljatim scenografskim površinama, iz motrišta njegova pacijenta doznajemo priču o naizgled blagu psihijatru koji pod krinkom cirkuskoga zabavljača zlokobnog mjesečara iskorištava za počinjenje serijskih ubojstava. Uz spomenuta scenografska rješenja, koja naglašavaju paranoidno ozračje i nelagodnu estetiku djela, Kracauer je u izmjenama prvotnog scenarija u kojem je sretan završetak s hvatanjem dr. Caligarija naknadno zamijenjen sugeriranim zaključkom da je sve plod mašte mentalnoga bolesnika, iščitao onodobno turobno psihološko stanje nacije. Prema njegovu su mišljenju upravo te izmjene simbolizirale uzmak normalnosti, racionalizma, ljubavi i plemenitosti pred tiranijom, zločinom i destrukcijom, svojevrsno zatvaranje njemačkoga društva nakon Prvoga svjetskog rata te stvaranje klime u kojoj će revolucionarni nagoni i težnje za promjenom na bolje biti potisnute u (pod)svijest, dok je pobjeda dr. Caligarija jasno navijestila dolazak Hitlera. Štoviše, u toj je pobjedi Kracauer pročitao (podsvjestan) društveni strah od kaosa i želju za očuvanjem reda, makar taj red kao posljedice imao vladavinu totalitarizma i dugoročni poraz naprednih i pozitivnih društvenih snaga.

Odnosima svjesnog i podsvjesnog, ovaj put na osobnoj razini, bavi se i psihološka drama Tajne jedne duše Georga Wilhelma Pabsta, autora koji je njemački film obogatio svojevrsnim pesimističnim realizmom. Podnaslovljeno kao psihoanalitički film i realizirano u doba osobite popularizacije psihoanalitičkih teorija Sigmunda Freuda, Pabstovo ostvarenje ekspresionistički snažno tematizira složene relacije racionalnog i nagonskog u pojedincu te predstavlja ambiciozan prvi pokušaj celuloidne ilustracije u međuvremenu preispitanih i donekle osporenih Freudovih psihoanalitičkih ideja. Sve je na broju, i posesivna ljubomora supruga prestrašena potencijalnim preljubom voljene žene, i traumatiziranost zbog neostvarena roditeljstva, i potiskivanje vlastitih nagona za destrukcijom, i manifestiranje kompleksa manje vrijednosti u usporedbi s naočitijim i mladolikijim vršnjakom, i strah od neispunjenih očekivanja okoline i još štošta. Uz pomoć Freudovih suradnika i kolega Karla Abrahama i Hansa Sachsa, Pabst kreira intrigantnu, no iz današnjeg gledišta i dobrano naivnu interpretaciju snova u kojima se ističu falusoidni simboli i opredmećene vizije potisnutih strahova i trauma iz djetinjstva.

Suptilno psihološko profiliranje protagonista, mnoštvo duhovitih životnih pojedinosti i naglašeno humana i optimistična završnica odlike su sjajnoga Posljednjeg čovjeka, filma u kojem Friedrich Wilhelm Murnau, baš kao i u eponimnom Nosferatuu, simfoniji strave, stilsku i vizualnu ekspresivnost iz gotičkih eksterijera transponira u tada suvremenu svakodnevnu okolinu. Priča o dobrodušnu hotelskom portiru koji će degradacijom i oduzimanjem službene odore izgubiti i ljudsko dostojanstvo i smisao života, predočena je dojmljivom fotografijom Karla Freunda, koji zbivanja i kretnje u kadru bilježi na način dotad neviđen u nijemom filmu, uspijevajući prodrijeti pod kožu likovima te oslikati njihova intimna stanja i osobne drame.

Josip Grozdanić