Hrvatsko kazalište u europskom kontekstu

Hrvatsko kazalište u europskom kontekstu

Teatrologinja Antonija Bogner Šaban dobila je nagradu Marko Fotez Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja se od 1980. dodjeljuje svake četvrte godine za radove s područja hrvatske dramske i kazališne umjetnosti. Nagrađena je za četiri knjige objavljene u razdoblju od 2004. do 2007, među kojima se posebno izdvaja knjiga rasprava Novi sadržaji starih tema (2007) u izdanju zagrebačkog Kapitola. Antonija Bogner Šaban znanstvena je savjetnica na Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.

Budući da ste nagrađeni za četiri naslova koja ste objavili u protekle četiri godine, jeste li imali pravu konkurenciju ?

Nije moje suditi jer to je autonomna odluka sedmeročlane komisije sastavljene od istaknutih stručnjaka s područja književnosti i kazališta. Voljela bih ipak istaknuti kako je u posljednje vrijeme objavljen niz vrijednih knjiga koje su otvorile brojna pitanja i upozorile na aktualno razmišljanje o kazalištu. Upravo zbog različitosti pristupa problematici i iz godine u godinu sve snažnijeg interesa novih naraštaja za dramsku i scensku umjetnost ponešto sentimentalno prisjećam se čuvene biblioteke Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa i priželjkujem stvaranje srodne biblioteke istog ili nekog drugog izdavača. To bi uvelike olakšalo objavljivanje rukopisa i izravniji međusobni uvid u postignute rezultate. Vjerujem da bi specijalizirani izdavački niz potaknuo i bolju recepciju ove problematike izvan relativno sužena kruga zainteresiranih čitatelja. Jasno iskreno mi je drago što je Nagrada Marko Fotez ovaj put pripala mojim knjigama jer je to nedvojbeno profesionalno priznanje, a ima i određene emocionalne konotacije.

Ističete posebno značenje Marka Foteza u vašem profesionalnom djelovanju?

Moj prvi radni zadatak na današnjem Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta bilo je sređivanje Fotezove ostavštine i izrada bibliografije njegovih radova. Na temelju tog poticajnog i uvijek referentnog materijala obranila sam i doktorsku tezu Marko Fotez; život i djelo (1987), a istraživanje dramske i kazališne povijesti ostala je osnova moga zanimanja. Nagrađene knjige zapravo oslikavaju vezanost uz hrvatsko lutkarstvo, poglede na umjetničku samosvojnost suvremenoga glumca i kazališnu povijest u rodnom Osijeku, kao i višegodišnja proučavanja manje poznatih kazališnih tema i dramatičara na razmeđu realizma i moderne.

Komisija je navela da je knjiga s dvanaest studija i rasprava Novi sadržaji starih tema bila presudna. O čemu u knjizi pišete?

Kako naslov knjige najavljuje rasprave opserviraju pitanja koja dopunjavaju ili bacaju drukčije svjetlo na književno-kazališnu problematiku na početku 20. stoljeća. Riječ je o Srđanu Tuciću, Milanu Begoviću, Adeli Milčinović, modernističkom kritičaru Milanu Marjanoviću. Njihovu stvaralaštvu privukle su me autonomne, ali i umjetnički povezujuće činjenice jer ih svrstavaju u europski pa i svjetski kulturni kontekst. Istraživala sam žanrovske pretvorbe Trenkova lika od realista Tomića preko Albinijeve europske i američke operetne uspješnice do suvremene dramske inačice Senkera, Mujičića i Škrabea. Zatim u udjel dirigenta i redatelja Mirka Polića u modernizaciji Opere u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu. U završnici knjige razmatram djelatnost Hrvatskoga kazališnog društva jer prema novim spoznajama Split je važno i spisateljski i scenski emanacijsko modernističko središte. Dakle, knjiga je zasnovana na problemskim sintezama proisteklim iz arhivskih istraživanja i uvažavanja postojeće znanstvene i stručne literature.

Koje ste znanstvene pomake napravili u tim studijama?

Zahvaljujući prokopavanju i sintetiziranju različitih izvora povezala sam Tucićevo stvaralaštvo s ostvarenjima njegove braće pa je tako na vidjelo izašla osim Mažuranića i Šenoe još jedna književ-na obitelj. Mladen Tucić, brat, autor je naturalističkoga romana Nagon, koji u poetičkoj osnovi anticipira buduće Miletićeve reformatorske zahvate, a time odlike Srđanove dramatike poprimaju nešto drukčije značenje. Bavila sam se Marjanovićevom dramom Tlavata izvedenom na Broadwayu 1926. Proboj našega pisca povezujem s američkim životopisom Adele Milčinović, u čijoj sam ostavštini pronašla dramu Uspjeh gospodina Crownenshielda napisanu na engleskom, a posvećenu kćeri Veri, svjetski uspješnoj balerini, poznatoj pod imenom Tašamira. Posebno me nadahnula analiza Begovićeve jednočinke Gospođa Sreća ili Pierotovo ranjeno srce, jer sam osim poveznica s kasnijom dramatikom u njezinu tekstu zapazila konkretne indikacije za piščeve profesionalne sklonosti prema glumcu i redatelju Ivi Raiću, čijim se kazališnim opusom bavim već dulje vremena. Nadam se da ti pomaci proširuju dosadašnje spoznaje o umjetničkoj i kulturnoj klimi moderne.

Na koji način pristupate proučavanju kazališne povijesti?

Ne primjenjujem neki poseban pristup. Svjesna sam recepcijske promjenjivosti kada je u pitanju neki tekst, poetički ili kulturni fenomen. Konzultiram recentnu literaturu i provjeravam arhivske izvore jer nekad i neki sitni podatak može promijeniti ili učvrstiti konačni zaključak.

Gdje je, po vašem mišljenju mjesto proučavanja povijesti hrvatskog kazališta u odnosu na vrijeme u kojem živimo?

Dat ću zoran primjer, koji, čini mi se, ocrtava mnoge dvojbe u proučavanju povijesti hrvatskoga kazališta. Surađujući na izdanju Repertoar hrvatskih kazališta, dugogodišnjem projektu Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, susrećemo se s činjenicom da se još spotičemo o neistraženost vlastite kazališne prošlosti. Koliko su odgovorne i nužne takve teatrografske sinteze svjedoče posve drukčije spoznaje o hrvatskom kazalištu nakon objavljivanja prvih svezaka Repertoara. Takvi poslovi zahtijevaju znanje, ali i veliko strpljenje, ponekad i bez konačna rezultata. Tu je mislim glavni prijepor u aktualnom odnosu prema povijesnim istraživanjima. Populizam u umjetnosti zanemaruje pravu srž struke i opravdano se usteže od utvrđivanja činjenica. Nasuprot stajalištima koja prevladavaju na kazališnom tržištu, uz časne iznimke, trebalo bi razvijati ljubav i animirati mlade stručnjake za taj tobože neatraktivan posao. Već zbog virtualne naravi scenske umjetnosti valjalo bi je sačuvati u svim danim tehnološkim oblicima, popuniti praznine naših spoznaja radi vlastita znanstvenog pouzdanja, ali i objektivnoga značenja hrvatskog kazališta u europskim relacijama.

Je li građa Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta sređena i stručno prezentna?

Građa je obrađena, a zbog njezina opsega i stalna dotoka novog materijala bilo bi dovoljno posla za mnogo veći broj zaposlenih. Osnovni fond Odsjeka zasnovan je na povijesnom materijalu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu kao matičnoga kazališta, ali posljednjih tridesetak godina obuhvaća materijal svih naših profesionalnih pa i privatnih kazališta, grupa i festivala. Fond je raspodijeljen prema tematskim i formalnim segmentima, primjerice, redateljskim knjigama, scenografskim i kostimografskim skicama, fotografijama, videovrpcama, dokumentima, a knjižnica je dobro popunjena aktualnim hrvatskim i inozemnim izdanjima. Mnogo je veći problem što se kazališna umjetnost dnevno izgrađuje pa će doskora trebati proširiti našu zgradu u Opatičkoj ulici 18.

Građa u arhivu dostupna je korisnicima, a digitalizacija bi je učinila još pristupačnijom. Što se u Zavodu čini oko toga?

Zavod odnosno njegov Odsjek za povijest hrvatskog kazališta jedna je od znanstvenih jedinica HAZU, a one sve imaju bogate funduse te će digitalizacija njihove građe biti zahtjevna i dugotrajna. Ipak i u zatečenu statusu sva naša građa dostupna je korisnicima i neobično mi je drago što imamo stalnu kvotu ustrajnih istraživača, ostvarujemo suradnju s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža, studenti Akademije i Filozofskog fakulteta vraćaju se pod naš krov i nakon stečene diplome, a sve više nam se javljaju i stranke iz inozemstva. Premda priznajem prednosti digitalizirane građe, uživam u računalnom lutanju po fondovima knjižnica i arhiva, po odredištima na koja sigurno neću stići in vivo, ipak sam okorjeli tradicionalist. Volim šuškanje papira i škripanje izumrle olovke B6 i dajem prednost izravnu pred virtualnim kontaktom s informacijama. Valjda zbog toga razgovaram sa svojim kompom, zahvalim mu se na uslugama što me svaki dan više sati uvjerava u korisnost i zajedništvo moga posla, što daleko nadrasta pojedinačno samoljublje.

Koje programe i aktivnosti tijekom godine provodi Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta?

Različitim smo projektima vezani uz Ministarstvo znanosti. Doskora će biti objavljen i četvrti svezak Repertoara hrvatskih kazališta, a nosilac sam projekta Vrijeme i prostor europske i hrvatske kazališne djelatnosti Ive Raića. Dakle, već na toj znanstvenoj razini posla je napretek, no ulazeći i istražujući problematiku zadovoljstvo je ponovno utvrđivati koliko je hrvatsko kazalište zahvaljujući pojedincima, ali i u svojoj umjetničkoj cjelini, bilo europski moderno na prelasku 19. u 20. stoljeće. Odsjek je jedan od suosnivača Krležinih dana u Osijeku, koji sada već traju dva desetljeća. Dosadašnji zbornici ispunjavaju podugu policu u biblioteci, a u tekstovima zrcale se mijene promišljanja o dramskoj književnosti i kazališnoj umjetnosti u rasponu od već eminentnih stručnjaka do najmlađih sudionika, koji tek stupaju na profesionalno poprište. Valja spomenuti i niz izložbi našeg Odsjeka, koje su vezane uz opuse najvažnijih scenografa, kostimografa i umjetničkih fotografa i uvijek su popraćene iscrpnim katalozima, što je važno u daljem istraživanju određene ličnosti i njezina stvaranja. Ta djelatnost nije vezana samo za Zagreb, nego se izložbe sele i u druge gradove (Osijek, Varaždin, Rijeka, Karlovac) kao oblik međusobne suradnje i isprepletenosti kazališnoga bića.

Kakav je položaj kazališne kritike danas, u odnosu na kritičke prikaze prošlih vremena?

Nekad je kazališna kritika bila ozbiljan i društveno zahtjevan posao. Temeljito upućeni, često i sami pisci, kritičari su suvereno analizirali redateljski i interpretativni model, ponekad korigirali zaključke, jer su osim premijere pratili i dalju sudbinu predstave. Posve razumljivo neka je stajališta vrijeme pregazilo, ali neovisno o kulturnoj svježini ti su tekstovi nosili intelektualni i moralni pečat autora. Danas je kazališna kritika razdijeljena na stručno elitističku u časopisima, tjednicima i polumjesečnicima, dok je novinska najčešće svedena na informaciju ili izvještaj o događanju, a njezine su žanrovske i sadržajne datosti zanemarive. Radijske i televizijske emisije uspješno popunjavaju prazninu nastalu propadanjem dnevne kritike, ali narav medija ne dopušta stalnost zapisa. Sa zebnjom se valja upitati o kakvoći informacija koje naše doba pruža ne stručnjaku nego neopterećenu ljubitelju kazališta.

Lidija Zozoli