Hrvatski džezisti

Hrvatski džezisti

Duže sam se vrijeme iz više razloga skanjivao osvrnuti na prije više mjeseci u nas objavljenu knjigu Hrvatski jazzisti Stjepana Brace Fučkara i nakladnika Ars Media iz Zagreba. Ne bih to jamačno učinio ni sada, no presudili su dugi bolnički dani kad je bilo vremena za temeljitije prolistavanje i čitanje te knjige, sad već s odmakom od prvih pomiješanih dojmova.

Pri čitanju uradaka poput ovoga prvo što upada u oči su kriterij, stručnost pri izboru natuknica te tekstovi recenzenata, u ovom slučaju predstavnika raznih glazbenih sfera Igora Gjadrova, Pere Gotovca i Tomice Simovića. Tako je odmah razvidno, a to je uočljivo iz niza dokazivih primjera te napose izbora široko obrađenih imena pojedinih glazbenika pa i povijesnoga dijela, da je autor, lativši se pisanja takve knjige, precijenio svoje mogućnosti referiravši se na tek nekoliko tekstova napisanih za radijske emisije. Suočen s činjenicom ne uvijek precizno određena nemalog broja naših glazbenika na relacijama plesna glazba, estrada i jazz, što bi istina činilo probleme i znatno iskusnijim autorima, Fučkar u velikom dijelu bez kriterija miješa kruške i jabuke. Uz to, on nije novinar pa mu uz skroman način pisanja nisu jamačno ni poznata neka pravila o autorskim pravima te slijedom toga ni o prepisivanju tuđih tekstova i nepotpisivanja objavljenih fotografija drugih autora, bez obzira na njihovo eventualno dopuštenje za objavljivanje. U povijesnom dijelu knjige, u koji se autor također upustio, stvari mogu i za stručnjaka na polju jazza biti još kompliciranije, jer se tada u jazz trpalo sve i svašta, pa i notorna zabavna i plesna glazba. To dokazuje i autorov primjer krivog vrednovanja u slučaju braće Ive i Milivoja Körblera. Bez ikakve namjere devalviranja glazbenika iz bilo koje sfere, bilo je u nas, a ima i danas, pravih majstora estrade, barova, da ne nabrajam dalje, autor Fučkar je zbog objektivnosti trebao ipak pripaziti koga u svoju knjigu uvrštava i zašto. Mogao je napokon i pitati. Tako i ta nedosljednost potvrđuje nepripadanje užoj jazz-struci. A da bi to opovrgao, autor se služi nizom fotografija, snimljen pretežito u društvu nedžezista, te osebujnim tekstom o samu sebi, i za naš jazz posve irelevantnim sastavom Do-Re-Mi u kojem nastupa. Uz nekolicinu naših profiliranih džezista koji su se posve opravdano našli u Fučkarovu izboru, niz bi drugih, pretežito iz sfere naše nekadašnje estrade, od Ive Robića, Vesne Ungar, Višnje Korbar, Milana Bačića. te niz manje-više anonimnih glazbenika, autoru mogao zahvaliti na uvrštenju i svrstavanju uz bok s nekim od naših istaknutih džezista. Slijedom toga bilo bi zanimljivo znati kojim se izvorima autor služio, jer ih ne navodi u cijelosti, a i tekstovi mu vrve faktografskim i drugim netočnostima, dok su mu drugi očigledno improvizirani, napose oni koji govore o jazz-glazbenicima starijih generacija. S nekima od njih autor knjige nije mogao ni fizički razgovarati, a da ne spominjem ono hrvatski u naslovu, jer Stjepan Braco Fučkar gotovo da i ne spominje ni glazbenike ni manifestacije jazza u drugim našim središtima.

Na kraju autor bi glazbene slikovnice s fotkama popabirčenim bez kriterija iz raznih privatnih arhiva bio prema svima znatno korektniji da je taj svoj luksuzan, i ne baš jeftin, uradak nazvao primjerice Zagrebački interpreti plesne i jazz glazbe ili tako nekako, ovako ova knjiga za koju će barem oni u nju uvršteni zacijelo reći: bolje i takva negoli nikakva, ostaje na razini u nekim dijelovima čak i karikaturalne povijesne dezinformacije.

Mladen Mazur