Fojba kao budućnost

Fojba kao budućnost

Ćo muoj, liposti najsvitlije i pričiste; sad ćemo mi drugi krstijani istrijanski imati na jenuomu mistu svučistu našu civilizaciju i kulturu, da se dica naša i njihove dica dica i cili naš puoteč navade i napute na sve najbolje ča su naši stari načinili u doba prvanja. Ćemo imati jeno misto na svitu, misto svih naših istarskih pomirenja:

Nekropole ilirske, conquiste romanske, i hramovi i bazilike i katedrale; i glagoljaški pjesnici poput Jurja Žakna, i koloni i biskupi, reformacija i protureformacija, romanika i gotika i ruralna gotika; literatura liturgijska i laicistična, hrvatska i talijanska, i Herman Dalmatin i Franciscus Patricius; umjetnici hrvatski Vincent i Ivan iz Kastva i umjetnici talijanski Bernardo Parentin i Andrea di Montona; Vlačić i Vergerio, Stjepan Konzul Istranin i Franjo Glavinić… I tako preko Pietra Stankovicha (Stanković) i Luke Kirca do Bože Milanovića i Antonija Santina, preko Mate Balote i Piera Antonija Quarantotti-Gambinija do Zvane Črnje i Oswalda Ramousa…

U Trstu će 6. prosinca 2009. biti otvoren novi muzej, Civico Museo della Civilta Istriana, Fiumana e Dalmata.

Gradski Muzej istarske, riječke i dalmatinske civilizacije.

Krasno!

To jest, nokrasno, kako je govorila moja profesorica iz hrvatskoga, gospođa Jelić, tamo pedesetih godina, kada smo demonstrirali Zagrebom za Trst kao »sedmu jugoslavensku republiku«. I odmah tako mi mila ino draga digresija; jezik se službeno tada zvao hrvatski ili srpski, i svi smo govorili skraćeno – hrvatski. I svim smo se profesorima obraćali s gospođo ergo gospodine; samo je profesor Stanko Dodić tražio da mu se obraćamo s druže. Stanko Dodić, generični antifašist, jer bježao je iz Istre od rasističkih progonitelja. Zapravo Dodič, istarski Slovenac, jedan od stotinjak tisuća Hrvata i Slovenaca, prognanika ili bjegunaca iz biblijskoga exodusa Istrana, državljana Kraljevine Italije.

Jedva čekam poći vidjeti taj Muzej, a kako i ne bih; eto, i mi Istrani dobivamo muzej svoje civilizacije i kulture. I to u Trstu!

Nokrasno nohamol, kako, obično uz psovku, vele Slovenci (od njemačkoga noch ein mal)!

Istriani, Istrijani, Istrijanci – ganz egal, to u nas nije etnička odrednica, premda neki Hrvati misle da su Istrani Hrvati, a Istrijani Talijani, ili barem šarenjaki, autonomaši.

Jednako kao što neki Talijani – i autori ovoga novog muzeja među njima – kad vele Istriani, misle samo na Talijane.

Povijesno, kulturno, antropološki; Istrani, Istriani, Istrijani ili Istrijanci, uključuju u se i onoga drugog.

I tako ti opet, vrli štilče, dociram, umjesto da se bavim temom.

No, kako rekoh, jedva čekam otvaranje tog muzeja u Trstu, i već sada znam, božezdravlja, da ću, kada ga razgledam, za Vijenac napisati veliku reportažu na dvije cijele stranice, jer ne otvara se baš svaki dan Muzej istarske, riječke i dalmatinske civilizacije. Zapravo kulture u širem kontekstu naziva muzeja, jer civilta jest civilizacija, ali i prosvjeta, uljudba…

Nokrasno!

A onda pročitam pomnu najavu sadržaja, izložaka i ideje Muzeja, koju su pokrenule razne udruge istarskih emigranata i Grad Trst, a s pet milijuna eura financirali regija Friuli Venezia Giulia, Ministarstvo kulturnih dobara te spomenute udruge. Dakle, Muzej istarske, riječke i dalmatinske civilizacije sadržavat će: pokućstvo, dokumente, fotografije, objekte talijanskih emigranata (esuli – prognanici, kako ih se u Italiji naziva) iz navedenih krajeva. Zatim knjižnicu s nekih 15.000 knjiga, Centar povijesne dokumentacije te arhiv CLN (talijanski Komitet nacionalnog oslobođenja); potom na tisuće popisa osoba koje su morale otići iz Istre, slika, fotografija, artefakata…

U prizemlju će biti prostorije ustanove IRCI, Regionalni institut za istarsko-riječko-dalmatinsku kulturu; dakle još jedna krasna, no, ustanova koja će brinuti za našu istarsku civilizaciju, i kulturu u njoj.

Za Istru, za njezine kulture, za nas sve?

Sukus cijeloga muzeja jest l’effetto foiba, efekt fojba, učinak jama, koja će se protezati do tavanskih prostorija, pa nadolje kroz četiri kata u prizemlje (podzemlje?), »u koju prodire prirodno svjetlo što dramatično prelazi razine, gaseći se u tamnoj, amblematičnoj i sugestivnoj atmosferi koja ne želi biti tragična uspomena, nego simbol nade« (!!!???).

Molim?

Ako je točan opis Muzeja što su ga prenijeli mediji s konferencije za novinare, koje su pak informirali prvi ljudi rečenoga projekta, onda se pitam: hoće li to biti gradski muzej istarske, riječke i dalmatinske civilizacije, ili muzej talijanskog stradanja u Drugom svjetskom ratu i poslije njega!?

Posve legitiman muzej, želim naglasiti; i osobno, kao novinar i kao književnik, cijeloga se života (nažalost, jer možda sam mogao biti bolji pisac!) bavim gotovo jedino stradanjima Istre i Istrana – Slovenaca, Talijana, Hrvata, Austrijanaca (posve zaboravljenih Carevinaca iz razdoblja 1815– 1918), i spoznao sam da ćemo zauvijek ostati svatko u svojoj povijesnoj istini. Zato jedva čekam otvorenje spomenutoga muzeja, jer možda to ipak bude muzej istarske, riječke i dalmatinske civilizacije, možda…

Premda, jasno, neće biti.

Možda je došlo vrijeme da mi u Istri napravimo Muzej sukoba i suživota – Istra 1848 – 1954.

Jer samo Istra, hrvatska Istra, odnosno Istra-u-Hrvatskoj (njezin najveći dio, uz dva djelića u Sloveniji i Italiji), Istra koja je danas istinski prožeta koncilijarnim regionalizmom, sposobna je tako nešto i stvoriti. I ovo više nije tek moj zgranuti pamflet, nego konkretan prijedlog, koji namjeravam formalno podastrijeti…

Milan Rakovac