Euroni: opasnost za Hrvatsku

Euroni: opasnost za Hrvatsku

Mudrinić i Sanader, nekad bilo

Hrvatska je napokon dobila politički sukob na najvišoj (doslovce i metaforički govoreći) političko-poslovnoj razini: između predsjednika Uprave T-HT-a Ivice Mudrinića i predsjednika Vlade Ive Sanadera. Riječ je zapravo o otvorenom medijskom i političkome ratu koji je, treba biti iskren, započeo Ivica Mudrinić. Tijek, rasplet, krajnji ishod i posljedice tog nemilog sukoba ovog časa nitko ne može precizno predvidjeti.

Sukob je započeo Ivica Mudrinić intervjuom koji je 12. prosinca 2008. godine dao novinarki Večernjeg lista Deani Knežević. Polazište je intervjua Mudrinićevo uvjerenje kako se naša zemlja i narod nalaze u »prijelomnoj situaciji koja po mnogo čemu podsjeća na 90-te«. U nastavku rečenice on objašnjava po čemu su slične situacije koje su vremenski udaljene puna dva desetljeća: »Devedesetih smo gradili neovisnost, a sada je krajnje vrijeme za izgradnju konsenzusa o tome kakvo društvo i država želimo biti.«

Smatrajući se osobno pozvanim i sposobnim za rješavanje „prijelomnih situacija“, Mudrinić zatim objašnjava motive povratka politici: »Povratak u politiku nije glavni motiv mojeg angažmana, no ne isključujem ni tu mogućnost. Moj je temeljni motiv uključiti se i pridonijeti u situaciji kad nas kriza zatječe bez razvojne vizije, bez strategije i odgovarajućeg leadershipa za prijelomno vrijeme.«

Iako nije kazao u kakvu se i koju „politiku“ kani vratiti, novinari su počeli spekulirati kako je njegova ambicija zauzeti u to doba poljuljan položaj potpredsjednika Vlade Damira Polančeca. Osobno smatram kako je Mudrinić imao veće ambicije: vjerovao je da ga je HDZ trebao istaknuti kao kandidata za predsjednika Republike! Sada, nakon sukoba sa Sanaderom, očito misli da ga netko drugi može poduprijeti u toj nakani. Možda hrvatski HUP ili njemački CDU.

Jasno je, naime, da je Mudrinić drugim dijelom rečenice pokopao sve šanse za HDZ-ovu predsjedničku nominaciju. Još i gore: na sebe je navukao pritajeni bijes niza hrvatskih političkih vrhovnika. Posebice dvojice: Stipe Mesića, koji ga davne 1995. (o tom na kraju članka) nije volio, i Ive Sanadera, s kojim danas sjedi za istim, savjetničkim stolom, a javno mu „zabija nož u leđa“.

Otvoreni rat – Sanader uzvraća udarac

Tvrdnja kako je kriza Hrvate zatekla bez vizije, strategije i odgovarajućeg vodstva toliko se svidjela Ivici Mudriniću, da ju je počeo javno ponavljati, stalno joj dodajući nove argumente.

Tu je tvrdnju, sasvim sigurno, Ivo Sanader doživio osobno. Čitao ju je kao objavu da su – on osobno i HDZ „krizu“, a zapravo je riječ o dužničkome ropstvu, praćenu recesijom koja se postupno pretvara u depresiju – dočekali bez vizije, strategije i vodstvenih vrlina.

Sanader je pričekao punih mjesec dana eda bi, na konferenciji za tisak u središnjici HDZ-a, na Trgu žrtava fašizma, 13. siječnja 2009, ironično prokomentirao novinarska nagađanja kako bi mobilni vrhovnik mogao zamijeniti Damira Polančeca: »Što se babi tilo, to se babi snilo. Bez obzira od koga dolazi taj spin, dolazi li od tog gospodina ili od nekog drugog, iz nekih drugih centara, o tome nema riječi.«

Osjetivši se javno ismijanim, Ivica Mudrinić početkom veljače 2009. odlučio se na otvoreni medijski i politički rat! U intervjuu koji je u dnevniku Business.hr objavljen 3. veljače 2009. radikalizirao je svoje tvrdnje o potpunoj nesposobnosti državnoga vodstva.

U novom intervjuu Mudrinić tvrdi da je Hrvatska dočekala krizu totalno nespremna: bez vizije, bez opće razvojne strategije, bez sektorskih razvojnih strategija, bez adekvatnog vrijednosnog sustava (koji bi se, po njemu, morao temeljiti na vrednotama osobne odgovornosti, rada, poštenja, natjecanja i učinkovitosti), bez državničke hrabrosti, odlučnosti, sposobnosti, znanja i vrlina.

Mudrinić tvrdi kako nam »nedostaje snažno vodstvo koje može podnijeti teret krize, jer sadašnje nije u stanju preuzeti odgovornost za nužne, ali bolne poteze pa umjesto toga podilazi interesnim skupinama«. Zatim rezolutno zaključuje: sadašnje vodstvo (čitaj: Ivo Sanader i Stipe Mesić) »nije u stanju preuzeti odgovornost za nužne, ali bolne poteze, pa umjesto odlučnih i odgovornih poteza, podilazi interesnim skupinama«.

Da ne bi bilo dvojbe oko njegove moguće dvojne lojalnosti zbog okolnosti što je potpredsjednik Vladina Ekonomskog vijeća, svoj odnos sa Sanaderom ovako je opisao: »Najkraće rečeno, (naš je odnos) korektan i uobičajen za funkcije koje obnašamo. Ne komuniciramo izvan službenih okvira.«

Mudrinić u intervjuu ide i korak dalje od bespoštedne kritike državnoga vodstva te iznosi vlastiti program nošenja s prijelomnom situacijom: »Odmah treba smanjiti proračunsku potrošnju, osigurati financijsku i gospodarsku stabilnost i stvoriti platformu za održivi razvoj. Svi se slažu da treba pomoći malom i srednjem poduzetništvu. Treba zaštititi stanovništvo od monetarno-kreditnih poremećaja, definirati sektorsku strategiju razvoja, započeti i ubrzati reforme.«

Mudrinićevu kritiku državnoga vodstva većina političkih analitičara i novinara ocijenila je kao neku vrstu početka kraja apsolutističke vladavine i „kulta ličnosti“ Ive Sanadera. Drugi u Mudrinićevu javnom istupu vide tvorni, opaki, gotovo Judin napad na Ivu Sanadera. Internetski portal Metro-portal.hr svoj je osvrt na Mudrinićev intervju objavio pod naslovom: »Sanaderu nož u leđa za vrijeme posjeta Strasbourgu.«

Etnički Hrvati, interesni stranci

Mene osobno Mudrinićeva kritika državnoga vodstva ovdje zanima u širem političkom i kulturnom kontekstu: kao simptom pojave ili obnove agresivnih političkih ambicija posebnoga sloja ljudi koje sam nazvao euronima.

U kratkom eseju Skijaški i prosjački štap objavljenom u Večernjem listu 17. siječnja 2006. komentirao sam medijske priče o tome kako je tvrtka T-HT navodno dokazala veliku socijalnu osjetljivost kad je na prigodnoj humanitarnoj aukciji, nakon skijaškog natjecanja Snježna kraljica na Sljemenu u siječnju 2006, kupila skijaški štap koji je iz ruke ispao Janici Kostelić. Mediji su naveliko hvalili tu »humanitarnu gestu Ivice Mudrinića«, naglašavajući »kako je za Janičin štap platio čak 130.000 kuna«.

Priča o T-HT-u i izgubljenom skijaškom štapu Janice Kostelić dobila je, tog dana, veliki prostor u središnjem Dnevniku HTV-a i u svim javnim i privatnim medijima. Istodobno vijest da je ta ista tvrtka, baš u to vrijeme, najavila otpuštanje, a time i metaforičko svođenje na prosjački štap, čak 550 radnika, skromno je zabilježena samo u trima dnevnim novinama.

Povezujući te vijesti, služeći se metodom koja se u društvenim znanostima naziva prepoznavanjem obrasca, prvi sam put pozornost hrvatske javnosti pokušao usmjeriti prema nevelikoj skupini menadžera koje sam nazvao euronima. Poantu kratkog eseja sveo sam na ove riječi: »Ono na što ipak želim skrenuti pažnju je etički dvojbeno poslanje jedne specifične skupine koja sudjeluje u toj farsi u ime stranaca, a na račun vlastitoga naroda. Riječ je o rađanju specifične društvene skupine: menadžera koji su etnički Hrvati, ali su interesno ‘stranci’ po ulozi u životu naše zemlje. Po uzoru na negdašnje mađarone, predlažem da ih zovemo ‘euroni’. Oni imaju tri uloge: (a) za gazde zaraditi što više pod svaku cijenu (otpuštanja, uništavanje okoliša), (b) uvesti što više ‘gazdine’ robe i (c) sačuvati dobru sliku o ‘gazdi’ koji navodno vodi računa o hrvatskoj sirotinji, sportu, kulturi.«

Članak sam zaključio sjetnim, ali i optimističnim (glede narodnoga duha) proročanstvom: »Kad euroni obave te nečasne poslove, zamijenit će ih pravi stranci. Njima će ostati veliko osobno bogatstvo, ali, nadam se, i narodni prijezir. Prijezir vlasnika prosjačkog štapa.«

Baš nekako u vrijeme kad je Ivica Mudrinić obznanio radikalnu kritiku državnoga vodstva, najavljujući svoje nove političke ambicije i „program“, još je nekolicina eurona prve generacije završavala svoja poslanja, najavljujući također mogućnost ulaska u visoku politiku.

Zasad je moje „proročanstvo“ o smjeni eurona potvrđeno na dva primjera:

Prvo: predsjednik uprave Plive Željko Čović svoje je mjesto, nakon punih osamnaest godina, 31. prosinca 2008. dragovoljno prepustio euronu druge generacije, dr. Matku Bolanči. Čović je uspješno napravio prvi dio euronskog poslanja: inovativno, tržišno i financijski moćnu hrvatsku tvrtku predao je u ruke stranih tvrtki: Amerikanaca, a zatim Izraelaca. Bolanča mora obaviti drugi dio prljavoga posla: istraživački i razvojno mora do kraja osakatiti Plivu. Uz to, hitno mora otpustiti između 500 i 1000 radnika. Te podatke Čović nikako nije želio upisati u vlastiti c.v.

Drugo: predsjednik uprave INA-e Tomislav Dragičević uspješno je doveo INA-u iz većinskoga hrvatskoga u mađarsko vlasništvo. Svoje mjesto baš ovih dana prepušta Mađaru Laszlu Gesztiju, simboličkom Khuenu-Héderváryu naših dana. Neposredno prije odlaska donio je posljednju u nizu štetočinskih odluka: goleme pričuve sirove nafte kupovao je kad je cijena bačve bila više od 140 dolara, nekoliko tjedana uoči pada cijena na 40 dolara za bačvu. Da se posao koji je „odradio“ politički itekako cijeni, pokazuje činjenica što ga je predsjednik Mesić u nekoliko navrata predložio kao jednog od svojih idealnih nasljednika.

Proces smjene eurona prve generacije sigurno će se nastaviti, ali će strani vlasnici dobro odvagati kad i kako, vodeći računa o činjenici da bi ishitrene smjene mogle razljutiti Hrvate i natjerati ih na, primjerice, tihi bojkot tvrtki u stranom vlasništvu.

Euronske Ahilove pete

Nove, vrhovničke političke ambicije i proročke deluzije Ivice Mudrinića teorijski nije teško objasniti. Potrebno je u obzir uzeti tek nekoliko čimbenika: visinu, gorštački karakter, euronsku i poslovnu uspješnost, ali i tuđinsku zaštitu na koju računa.

Ishodište i objašnjenje za novoprobuđene političke ambicije i ratničke objave Ivice Mudrinića ipak treba tražiti u njegovoj uspješnoj euronskoj karijeri. Njegovu poslovnu samosvijest i narcizam može objasniti jedan jedini podatak. T-HT je u 2007. ostvario čistu dobit, nakon oporezivanja, od tri i pol milijarda kuna, gotovo 500 milijardi eura! Znatno više nego Zagrebačka i Privredna banka zajedno – oko 300 milijuna eura. Iste godine hrvatska (središnja) država ostvarila je proračunski manjak od gotovo dvije milijarde eura.

Očito je da Mudrinić sve zasluge za dobit T-HT-a pripisuje sebi, a svu krivicu za državne gubitke i dugove političarima. Kompleks veće vrijednosti u odnosu na političare imaju mnogi hrvatski tajkuni i euroni koji su bogatstvo i moć stekli gotovo preko noći.

Dio narcističke agresivnosti oni crpu i iz nagomilanog osobna bogatstva. Sam Ivica Mudrinić smatra se superiornim i moćnim, jer već dvije godine njegov politički gazda nije Ivo Sanader, nego – njemačka država, dakle Angela Merkel.

Sve je to ljudski razumljivo, ali ono što Ivica Mudrinić očito ne zna, a bilo bi mu dobro da nauči, jest poučna priča o sudbini nekih neposlušnih ruskih oligarha koji su, nakon brza stjecanja osobnoga bogatstva, željeli zgrnuti i političku moć.

Najbogatiji i najbahatiji od njih, bivši vlasnik naftne kompanije Yukos Mihail Hodorkovski, uhićen je 2003. u Novosibirsku, jer je želio oteti vlast Vladimiru Putinu. Još se nalazi u tamnici, u kojoj i dalje stvara planove o osvajanju vlasti.

Napuštanje svijeta ekonomije i ulazak u svijet politike radikalno mijenja pravila igre. Činjenice o kojima u poslovnom svijetu nitko ne postavlja pitanja mogu u svijetu politike postati opakim i opasnim činjenicama.

Kad i ako Mudrinić izađe na megdan političarima, ni HUP ni Angela Merkel neće ga moći zaštititi od ponovna oživljavanja medijskih priča o tome kako je stan koji je hrvatsku državu stajao oko 280.000 eura od te iste države svojedobno otkupio za svega 20.000 eura. Otvorit će se ponovno priče o njegovim fantomskim patentima koje je navodno »poklonio Hrvatskoj«, za koje je tvrdio, a nije nikad dokazao, da su vrijedili »milijune dolara«. Morat će ponovno odgovoriti i na pitanja o tome kako se T-HT dokopao i uknjižio na DTK: koji je građen samodoprinosima milijuna Hrvata.

Konačno, kad i ako Ivica Mudrinić postane političarem, novinari će, onako na marginama, zapitati predsjednika Mesića još jednom što je zapravo mislio kad je davne 1995. javno kazao da je »Ivica Mudrinić kriminalac koji bi u svakoj drugoj zemlji već odavno završio u zatvoru«.

Sve u svemu: medijski rat koji je Ivica Mudrinić objavio Ivi Sanaderu i Stipi Mesiću vodi ga na ratno područje na kojem nikada zapravo nije bio, jer je uživao povjerenje i zaštitu HDZ-a, Franje Tuđmana i Gojka Šuška. Danas te zaštite više nema, a na megdan je izazvao opake i prekaljene borce: hrvatske političare.

Slaven Letica