A gdje smo tu mi?

A gdje smo tu mi?

Nakon što je Hrvatski sabor odbio ustanoviti odličje Heroj Domovinskoga rata u televizijskoj emisiji Otvoreno Predrag Matić Fred, jedan od ratnih zapovjednika obrane Vukovara i brigadir Hrvatske vojske, izjavio je da prijedlog nije prošao jer neki političari žele što prije zaboraviti rat u kojem nisu sudjelovali, a politička su elita koja donosi zakone o odličjima i jer među herojima ne vide sebe. Njih ponajprije zanima, nastavio je Matić Fred, a gdje su u tome oni. Možda je ta izjava neke zgrozila, no ona je normalna posljedica odnosa prema ratnicima kako ga shvaća politička elita.

Sintagma A gdje sam tu ja? u nas nije od jučer, poprilično je dugovjeka i jednako su joj skloni političari, umjetnici, akademici i mnogi drugi, koji pate od ambicije da su elita. Ta sintagma određivala je i utjecala na mnoge karijere. Među utjecajnima i elitom u nas danas gotovo da je dio pozdrava.

Eto, prošlo ljeto na jednoj tribini, kojoj je tema bila loše stanje našega kazališta, gorljivo je glagoljila jedna osrednja glumica, ali po prisutnosti u javnosti i među elitom glumica od formata, koja se složila da u našem kazalištu svi vode brigu samo o svojim interesima. Ista je na kraju svojeg samoljubivog monologa, valjda nesvjesno, zaključila kako joj se nema smisla boriti za promjenu lošeg stanja ako u promijenjenom stanju nema nje. A gdje sam u svemu tome ja?, lakomisleno se zapitala na kraju.

No tako što ne izgovaraju samo narcisoidne glumice ili ambiciozni političari i njihovi poslušnici, nego je omiljena i pametnijima. Istu tu sintagmu izgovorio je i Miroslav Krleža. To mi je jednom zgodom potvrdio književnik Ivan Kušan. Pripovijedao mi je Kušan kako je došao Krleži na razgovor kao izaslanik grupe koja je od velikana tražila potporu za jedne kulturne novine. Nakon što je saslušao kakve novine namjeravaju raditi, bard je rekao: A gdje je u tome Krleža?

Suprotnost sintagmi A gdje sam tu ja? jest sintagma Pa nije on/ona od formata! I jedna i druga često su legitimacija i dio našega nekompetentnog mišljenja, ali i predvorje zakulisnih igara kojima se počesto protežira nečiji uspjeh ili neuspjeh. Naročito su djelotvorne kao „oružje“ osoba od formata, čije je mišljenje neupitno.

Bratoljub Klaić za čovjeka od formata kaže da je osoba koja nešto znači, ljudina, „netko i nešto“, veličina, autoritet, natprosječna ličnost. Međutim, ne spominje da osobe od formata prečesto misle kako sve počinje i završava s njima. Da o sebi misle kao o nekome tko jamči pamet, kvalitetu, vječnost, a to znači da svi bez formata nemaju što tražiti među njima sve dok ih ne pripuste svojem formatu ili formatima, koje oni takvima proglase.

Možda sam posve u krivu kada format tako shvaćam, može si format misliti da se s njim sprdam, ali ne mogu si pomoći kad ga uglavnom povezujem s uokvirivanjem nečega ili nekoga, a nije mi sinonim za: pamet, znanje, mišljenje, nije mi: zakon, istina, pravda, kriterij za sve i svakoga. Onima kojima je format mjera pameti, slobode, znanja i umijeća teško mogu dokazati da imaju krivo jer im dokazuje netko tko nije format. Na kraju, nekima kao upozorenje, a nekima pak kao utjeha, mnogi su se formati raspali kao slika Doriana Graya, kao što su mnogi postali format.

E sad, tko će se u svemu tome snaći? Vjerujem oni koje format ne priječi da iz njega iskoče i s odstojanja pogledaju format. Odatle se puno bolje vidi. Tako ćete lakše vidjeti i da su pravi heroji Domovinskog rata tamo gdje ih vlast od formata ne vidi.

Andrija Tunjić