Tvorac zagrebačke violinističke škole

Tvorac zagrebačke violinističke škole

Vaclav Huml

Vaclav Huml, rodio se je u Berounu, 18. rujna 1880; u mjestu na pola puta između Praga i Plzeńa u blizini vrlo poznatoga gotičkoga grada Karlštejna. Glazbene studije završio je u Pragu na Konzervatoriju 1899. kao odličan učenik violinskog pedagoga svjetskoga glasa Otakara Ševčika. Još kao student Konzervatorija djeluje u Kvartetu Praškog konzervatorija, gdje je prva violina znameniti češki violinist Jan Kubelik. Nakon završenih studija i trogodišnje vojne obveze bio je godinu dana prvi koncertni majstor Lavovske filharmonije i voditelj Kvarteta istog orkestra, a zatim putem međunarodnog natječaja, od 11. studenog 1903. preuzima mjesto učitelja violine u Glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (HGZ) u Zagrebu. Usprkos primamljivim ponudama iz SAD Huml je u Zagrebu trajno ostao i osnovao obitelj. Tijekom pedesetogodišnjeg radnog vijeka, do smrti 6. siječnja 1953, odgojio je više od dvije stotine učenika. Nastupao je javno sve do 1926, kada sve svoje znanje i dotadašnje radno iskustvo posvećuje pedagoškom radu.

Ljerko Spiller, Henryk Szeryng, Igor Bezrodnyj

Vaclav Huml velika je osobnost i vrijednost glazbenog i kulturnog te umjetničkog i pedagoškog violinističkog nasljeđa, silno važnog u svakoj glazbenoj kulturi, pa tako i u Hrvata. U Zagrebu, ali i u okolnim glavnim gradovima pa i u onim udaljenijim poput Beča i Praga, i dalekim u Londonu ili gradovima Sjedinjenih Država nižu se najvredniji od njegovih učenika poput Zlatka Balokovića, Vlade Kolića i Maje Vuković-Ćus u Americi, Brace Milana Jovanovića u Londonu na Giuldhall School of Music, Miroslava Šlika na College of Music u Southamptonu, Zagrebu i Pragu, Ljerka Spillera na École Normale de Musique u Parizu i u Buenos Airesu, trojice koncertnih majstora u Beču, Zlatka Topolskog, Filipa Matheisa i Ljudevita Dobronyja, pa Marijane Schön, Zlate Špehar i Renate Senečić, Ladislava Miranova, Ivana Pinkave, Stjepana Šuleka, Martina Barića, Milana Tarbuka i Josipa Klime u Zagrebu, Ivana Weilanda u Cluju i Zagrebu, Aleksandra Szegedija u Sarajevu i Zagrebu, Mary Žeželj, Lazara Marjanovića i Petra Toškova u Beogradu, Alberta Dermelja u Ljubljani i još mnogih razasutih po čitavome svijetu.

Svi oni, na taj način, via facti, čine zagrebačku violinističku školu na čelu sa svojim učiteljem Vaclavom Humlom uz već pridruženu drugu, treću i četvrtu generaciju nasljednika te škole.

Smrt Vaclava Humla, bilo je nešto kao prasak najsjajnije zvijezde. Velika disciplina i usmena predaja kao izvorište obnove i zadržavanja vrijednosti znanja okrunila se u Zagrebu 1954. pojavom Zagrebačkih solista sa svojim prvim legendarnim sastavom: Ivan Pinkava, Ivan Weiland, Dragutin Hrdjok, Vilko Bačić, Edo Pečarić i Tomislav Šestak, violine, Dušan Stranić i Stjepan Aranjoš, viole, Fred Kiefer (kratko Srećko Žager) i Zvonimir Pomykalo, violončela i Milan Prosenik, kontrabas, te Antonio Ja-nigro na če-lu kao dirigent. S dru-ge strane trajno izbivanje ponajboljih profesora violine iz nastave za vrijeme turneja, što je odgovaralo tadašnjem sustavu željnu uspjeha, ali i našem zagrebačkom kulturnom regionalnom prestižu, gotovo je dokraja osiromašilo upis studenata na zagrebačku Muzičku akademiju, tako da su se mnogi odlučili i otišli na studij u obližnje glazbene akademije. Nekadašnja visoka vrijednost studentskog orkestra Muzičke akademije u Zagrebu posve je potonula. Na čelu svojih kolega zakucao sam tada na vrata prof. Rudolfa Matza, koji nas je objeručke primio. Osnovali smo 1957. Zagrebački omladinski komorni orkestar (ZOKOR), pri čemu je nekoliko studenata praktično skinuto s vlaka za Ljubljanu. Memorijal Vaclava Humla pokrenut je zatim 1973. u čast obilježavanja dvadesete obljetnice smrti velikog violinističkog pedagoga. Nastupilo je 23 solista violinista uz Zagrebačke soliste, Zagrebačku filharmoniju i Simfonijski orkestar HRT te uz ugledne zagrebačke pijaniste, a četiri godine nakon toga osnovano je Međunarodno violinističko natjecanje Vaclav Huml kao kvadrijenalna priredba visoke razine u gradu Zagrebu. Predsjednik žirija / ocjenjivačkog suda u Natjecanju bio je violinist svjetskoga glasa Henryk Szeryng od 1977. do 1985. a od 1989. do 2005. naš Ljerko Spiller. Na idućem devetom Međunarodnom violinističkom natjecanju Vaclav Huml žiriju će predsjedavati Josef Suk, jedan od pet najvećih violinista 20. stoljeća, praunuk Antonína Dvořáka i posljednji učenik znamenitoga češkog violinista Jaroslava Kociana, koji je bio zajedno s istaknutim Janom Kubelikom kolega u vrijeme studija Vaclava Humla u razredu Otakara Ševčika u Pragu na samu kraju 19. stoljeća. Iz tih činjenica jasno su vidljive poveznice praške i zagrebačke violinističke škole. Od druge polovice 20. stoljeća više ne možemo govoriti o djelovanju pojedinih škola i njihovih raznolikosti, nego se znanstvena snaga, snaga udruženih talenata i pedagoška dostignuća pojedinih glazbenih centara mjere rezultatima odgoja vrhunskih violinista i gudača na isti način, kako ga danas vode brojne osobnosti u znanim središtima pojedinih zemalja.

Svojedobni razvoj violinističkih škola u rasponu od tristo godina, od rođenja znamenitog tvorca rimske violinističke škole Arcangela Corellija do godine smrti tvorca zagrebačke violinističke škole Vaclava Humla, prikazao sam sastavljanjem tablice, Violin Schools (1653 – 1953) objavljene u djelu Sustavnost poteza gudalom. Gudalo, prijenosnik vaših glazbenih htijenja, Music play, Zagreb, 2006.

Zlatko Stahuljak