Teatar u čijem je epicentru glumac

Teatar u čijem je epicentru glumac

Marko Makovičić (Niko Ništ)

U hrvatskom teatru koji je već dugo umrtvljen samoljubljem rijetko bi se dogodilo išta zanimljiva da nema glumaca-redatelja: Renea Medvešeka, Saše Anočića, Matka Raguža, Borisa Svrtana, Mustafe Nadarevića... Da nije njih, od našega teatra bilo bi normalno ne očekivati ništa kreativna jer je opterećen nevaloriziranom popudbinom i zarobljen trendovskim pomamama te prenapučen re-da-teljima rutinerima kojima je često naj-važ-nije biti prisutan u teatar-skim strukturama kao kakav savjetnik ili pak imati dobre veze s politikom koja odlučuje kojeg nesposobnjaković(a)ku kamo staviti. Stoga nam istinski teatar već godinama zaobilazi tzv. mainstream. Stvarnost i njezinu teatralizaciju znatno bolje osjećaju teatarski autsajderi nego oni koji žive od teatarskih navika.

Da je periferija doista istinski naš teatar, potvrđuje i Anočićeva najnovija predstava Niko i Ništ, praizvedena u prosincu, a zbog bolesti glumaca mogla se opet vidjeti 16. siječnja u zagrebačkom Kazalištu na periferiji, u KNAP-u. U njoj, kao i u Smislu života gospodina Lojtrice, Anočić se potvrđuje kao netko tko poznaje dušu teatra, tko točno osjeća i raskrinkava vrijeme u kojem živi, što sve ono sa sobom nosi, a što drugi ne zapažaju ili im promiče kao suvišno i nezanimljivo. Zato se i ovaj put bavi marginalcima, ljudima koji sebe traže u sitnicama života, gdje se nalaze i rastvaraju sudbine većine ljudi u kojima se prepoznaju anomalije pojedinačnoga i općeg, društva i vlasti, u kojima se otkriva iskonska čovjekova potreba za ljudskim dostojanstvom.

Niko i Ništ priča je o malom čovjeku koji u malom mjestu izgubi posao, a onda mu nevidljive sile moći uz pomoć birokracije otmu i kućicu, jedino sigurno utočište njegova malog života, jer se nalazi na lokaciji koja je zapela za oko nekom moćniku. Niko i Ništ metafora je mnogih gubitnika koje je birokratizirani svijet sveo na ništa, na obličje čovjeka s kojim se beskrupulozna bezosjećajnost birokracije poigrava pretvarajući mu i to malo života u egzistencijalni pakao.

Na svoj, osebujan, drukčiji i kreativan način Anočić u predstavi spaja gogoljevsko i kafkijansko, razobličava birokraciju i besmisao kojim birokracija melje ljudsko dostojanstvo i ljudsku potrebu za malo sreće. Razne teatarske i druge umjetničke forme i žanrove poput drame, psihodrame, groteske, sotije, karakterne komedije, komedije situacija, commedije dell arte, stripa, animiranog i nijemog filma on u Niko i Ništ spaja u mozaik, uklapa u predstavu, u svoj autentičan teatar koji živi od iznenađenja.

Čestim ponavljanjem istih situacija – potpomognutim insertima iz nijemih filmova, gegom, dosjetkom, šalom, kalamburom riječi ili naturalističkim elementima i prizorima punim ruralnog humora, koji često i nije humor – u njegovu oneobičavanju zadobiva posebnu dimenziju, postaje smišljeno, pojačava dojam koji nadrasta prvotnu i svaku trivijalnost. Montipajtovština i karikatura žive skupa kao što skupa egzistiraju dramsko i groteskno, komično i smiješno, strip i film.

Prizor iz predstave

U Anočićevu teatru neprestance se, u ritmu punom obrata, umnožavaju smislovi, multipliciraju emocije, sažimaju različite poetike i iskustva, smjenjuju smijeh i suze, ravnodušnost i pobuna, razočaranje i oduševljenje. Za mnoge je tako što nemoguće, ali njemu to uspijeva jer vjeruje u teatar čiji su korijeni u iskonskom, arhetipskom. Jer ga ne zadovoljavaju nikakvi teatarski modeli unatoč dramaturškim nedorečenostima i često predugim predstavama, što nije mimoišlo ni Niko i Ništ, njegov je teatar uvijek životan. Zato gledatelj taj teatar prepoznaje kao svoj, zato mu predstave žive dulje od kazališnog trajanja. Arhetipsko je istinska snaga njegova teatra, dok je snaga njegove režije u moći da sintetizira detalje u konzistentnu kreaciju.

Anočić je jedan je od rijetkih kazališnih avanturista koji svakoj predstavi prilazi kao nečem nepoznatom. On zna da predstava nije sterilni koncept, već istraživanje i proces u kojem stožerno mjesto ima glumac, vjerovanje u glumca, kojega neprestance stavlja pred ništa u kojemu uvijek nalazi nešto novo – igru u kojoj se rađa čudesna moć glumačke transformacije. Glumac, glumčeva sveukupna ekspresija, a ne samo njezin dio, ne samo recimo tijelo i pokret, epicentar je i tajna Anočićeva teatra.

Nakon mnogih iskustava i trauma kojima je glumac bio izložene u tzv. redateljskom teatru, gdje je najčešće bio ilustracija, rekvizita, jedan od djelića redateljskog koncepta, u Anočićevu teatru glumac je mjesto gdje se sastaju sve silnice predstave, on je redateljski medij, motivacija i inspiracija, u njemu egzistira sve što predstavu čini životnom. Niko i Ništ to također potvrđuje.

Osobito se istaknuo izvrsni Marko Makovičić kao Niko i Ništ. U gesti, kretnji, impostaciji glasa i čitavog tonusa tijela, nudio je lik koji je do kraja uronio u probleme svoje egzistencije: živio je od naivnosti, nevjerice, zbunjenosti, straha i na kraju spoznaje da je umrla i nada. Stalno je visio nad ponorom ili se kretao po rubu odakle se lako mogao stropoštati u provaliju pretjerane, ishitrene manire, što se nije dogodilo. Umjesto toga ostvario je kreaciju kakva se rijetko viđa na našim scenama. Ostali glumci: Janko Rakoš, Jerko Marčić i Dean Krivačić, i kada nisu osobiti, nisu neuvjerljivi, ali u usporedbi s Makovičićem često su bili neuočljivi, u njihovoj glumi bilo je pukotina.

Andrija Tunjić