Spašen od zaborava

Izložba Tomislav Kolombar – nagon za ekspresijom, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, prosinac 2008 – siječanj 2009.

Spašen od zaborava

Ilustracija za Horlu Guyja de Maupassanta, 1919.

Nakon više od dva desetljeća zagrebačka publika ima priliku ponovno vidjeti djela nedovoljno poznata i spletom okolnosti marginalizirana predstavnika hrvatskog ekspresionizma Tomislava Kolombara (1899–1920). Galerija Klovićevi dvori usporedno s izložbom Tiha pobuna – najveći majstori njemačkog ekspresionizma organizirala je izložbu Kolombarovih ekspresionističkih radova nastalih uglavnom 1919. i neposredno prije smrti 1920. Autor izložbe Frano Dulibić Kolombara je predstavio s četrdesetak radova iz fundusa Muzeja grada Koprivnice te izborom karikatura koje je umjetnik još kao srednjoškolac počeo objavljivati u zagrebačkim humorističnim listovima Šišmišu i Koprivama te Ilustrovanom listu i Osvitu.

Tomislav Kolombar rođen je u Koprivnici 3. prosinca 1899. u obitelji poznatoga fotografa Vladimira Kolombara. U rodnom gradu završio je osnovno školovanje, a srednju Učiteljsku školu polazio je u Zagrebu, gdje je 1918. upisao Privremenu višu školu za umjetnosti i umjetni obrt. U to je doba Zagreb bio poprište intenzivnog intelektualnog, kulturnog i umjetničkog života. Sredinom drugog desetljeća ekspresionizam je postao aktualnom temom u brojnim književnim časopisima, Krleža 1915. piše ekspresionističku dramu Kraljevo, a A. B. Šimić potkraj desetljeća počinje objavljivati poeziju istoga stilskog predznaka. Nakon rata, u vrijeme Kolombarova školovanja i umjetničkog formiranja, iz Praga se u Zagreb vraća generacija slikara drugoga vala moderne, koji donose impulse novoga i pridonose afirmaciji ekspresionističkog oblikovnog vokabulara u našoj sredini. Vilko Gecan, Milivoj Uzelac i Marijan Trepše novo su duhovno osjećanje i ekspresivan leksik između 1919. i 1921, odnosno u vrijeme najjačeg prodora ekspresionističkih tendencija u našoj likovnoj umjetnosti, promovirali na izložbama Proljetnog salona, ključne umjetničke manifestacije onoga doba. Kolombarovi radovi izloženi u Klovićevim dvorima pokazuju da se vrlo rano odmaknuo od formalizma akademskog obrazovanja i realizma svojih učitelja Ferde Kovačevića i Otona Ivekovića. Mladi devetnaestogodišnjak upija impulse aktualne duhovne klime i srodnike pronalazi u plejadi inozemnih i domaćih ekspresionista. U izloženim radovima uočljive su referencije na Edvarda Muncha ili njemačke ekspresioniste te bliskost vizualnom vokabularu Miroslava Kraljevića i pripadnika praške četvorke Gecana i Trepšea. Iako je umro od sušice u Koprivnici u travnju 1920. sa svega dvadeset godina i tek upisanim četvrtim semestrom na Akademiji, Kolombar je u kratkom razdoblju stvorio znatan broj radova koji nadilaze početna učenička traganja i čine zanimljiv prinos hrvatskoj dionici ekspresionizma.

Plesni par, 1920.

Nekolicina radova tipično urbanih motiva, na kojima je zahvatio devijantnu atmosferu kavana i bordela ili vrevu gradskih ulica, sižejno su i oblikovno srodni crtežima Miroslava Kraljevića i ekspresionističkim grafikama Marijana Trepšea. Kolombar je bio vješt crtač istančana osjećaja za karakterizaciju likova i situacija, pa ne čudi da se bavio i karikaturom. Na izložbi su prvi put prikazane brojne karikature, koje je od 1916. redovito objavljivao u onodobnim satiričkim i humorističkim listovima. Znatan dio njegova nevelika opusa čine ilustracije koje između 1918. i 1920. radi za publikacije koprivničkog izdavača Vinka Vošickog – U kolu Arthura Schnitzlera, Horlu Guyja de Maupassanta, Djetinjstvo Maksima Gorkog te Crni mačak i Krabulja crvene smrti Edgara Allana Poea. Kolombar u tim ilustracijama nastoji u vizualni medij prevesti atmosferu napisanoga teksta, stvoriti likovni ekvivalent literarnom djelu. Mračni svijet E. A. Poea vizualno potencira spretnim vođenjem uznemirenih linija, kreiranjem stiješnjenih prostora, stupnjevanjem svjetlosti i optičkim naglašavanjem grotesknih lica nalik maskama, a pojačana ekspresivnost mreža linija dodatno pridonosi dramatičnosti prizora. Ulice i interijeri barova, luđaci, kurtizane i ljubavnici te smrt česti su motivi Kolombarovih crtačkih i grafičkih minijatura. U opusu mu prevladavaju mali formati, a duševni nemir i ekspresivnu napetost koja obilježava njegove subjektivne interpretacije tih motiva postizao je razigranom grozničavom linijom i brzim crtežom u kojemu je fiksirao intenzitet događaja. Nerijetko je titravost i vibrantnost crnih linija te tjeskobu i devijantnost prizora naglašavao naknadnim akvareliranjem pojedinih dijelova crteža te čestim naglašavanjem očiju protagonista, čime je pridonosio ekspresivnom naboju djela.

Za razliku od tragično i rano preminulih kultnih ličnosti naše moderne Miroslava Kraljevića, Josipa Račića i Milana Steinera i usprkos zalaganju nekolicine povjesničara umjetnosti, Kolombar je ostao na marginama glavne linije hrvatske povijesti umjetnosti 20. stoljeća. Tijekom života nije samostalno ni grupno izlagao, a prvo veće predstavljanje njegovih radova dogodilo se tek šest desetljeća nakon smrti, kada ga je izložbom u Koprivnici 1983. javnosti prvi put predstavio Marijan Špoljar. Iako je koprivnička izložba izazvala zanimanje stručnjaka, Kolombar je ubrzo opet utonuo u zaborav te njegov opus do danas nije u potpunosti obrađen ni usustavljen. Zagrebačka izložba, dobro tempirana s obzirom da prati hit-projekt Klovićevih dvora Tihu pobunu, ponovno je pobudila interes za tog ekspresionističkog umjetnika i još jedanput aktualizirala potrebu izvlačenja iz neopravdana zaborava takvih malih, ali zanimljivih i vrijednih opusa.

Lovorka Magaš