Smiješne pretjeranosti na starovlaški način

Smiješne pretjeranosti na starovlaški način

Prizor iz predstave

U histrionskoj predstavi Legenda o svetom Muhli iliti Al’ su je(b)li stari Vlaji, (premijera 17. siječnja 2009.) redatelj Zoran Mužić i dramski pisac Mate Matišić sve su podredili samo jednoj ideji, a ta je da publici bude zabavno i smiješno sve što se na sceni događa. No idealne komedije ipak nema, niti na svijetu postoji kazališna predstava koja je svima jednako smiješna. Tako i histrionska varijanta Legende o svetom Muhli sigurno neće svima biti najzabavnija predstava, a neke osjetljivije gledatelje pojedini bi prizori ili rečenice mogli čak i uvrijediti. Izvorni tekst Legende o svetom Muhli koji je izvođen krajem osamdesetih, a objavljen zajedno s Matišićevom dramom Sinovi umiru prvi u dramskoj biblioteci kazališta Gavella imao je, za razliku od recentne histrionske varijante, sasvim drugu prostorno-vremensku dimeziju. Prvi se tekst zbivao u vremenu socijalizma gdje je samo ime Mjesne zajednice Sveti Muhlo ukazivalo na subverziju u odnosu na onodobni sustav. Vjerovanje u svece, anđele i božanstva, prakticiranje katoličke vjere na bilo koji način značilo je »podrivanje društvenog sustava«. Iako je zaplet izvornog teksta kao i njegove novije verzije preuzet iz Boccacciova Dekamerona, u novoj predstavi autor i redatelj vraćaju nas u renesansu. I to ne samo sadržajem drame i kostimima koji su uspješna i u nekih lica preraskošna stilizacija renesansne odjeće (Danica Dedijer), nego i načinom uprizorenja. Renesansna improvizirana pozornica putujućeg kazališta zauzima središnji dio scene, a upotrebom zastora koji to povišenje (mogla bi to biti i zaprežna kola) okružuju redatelj vješto rješava veći dio ulazaka i izlazaka glumaca. Ipak, ostavši samo na Boccacciovu zapletu, Mate Matišić pokušava rekonstruirati vrijeme kasnoga srednjeg vijeka u starih Hrvata kojima je Muhlo svetac jer se jedan od prvih Slavena koji je došao u ove krajeve s četvoricom braće i dvjema sestrama tako zvao. Taj je pokušaj rekonstrukcije rezultirao time da je govor u predstavi nasilno arhaiziran i glumci se o čudne starovlaške naglaske i nastavke vrlo nespretno sapleću.

Drugi je problem predstave izabrani prikazivački model. Osim rekonstrukcije renesansnoga kazališta i njegovih niskomimetskih prikazivalačkih modela, redatelj je uokvirio predstavu signalima koji upućuju na crkveno prikazanje. Fabula Legende to omogućuje i olakšava uprizorenje dramskoga predloška koji obiluje lascivnostima i – većini gledatelja – zabavnim vulgarnostima. Gledatelju se tijekom predstave povremeno može učiniti da gleda crkveno prikazanje posve neprimjerena sadržaja. Redatelj i glumci računali su sa smijehom koji će izazvati niz »dobro plasiranih« psovki ili neumjesnih primjedbi, lascivne aluzije i namjerna pretjeranost glumačkih interpretacija. Tako Legenda o svetom Muhli postaje isključivo zabava za odrasle, jednako kao što su to oduvijek bili prosti vicevi kojima je jedina tema seks i kopuliranje. Jer, o seksu je zapravo i riječ. I o prijevari. A kako je aktualizacija uobičajen postupak u histrionskim predstavama, fra Anđelko (Žarko Potočnjak) s pravom će – pretjerano i bolno – uzdahnuti »zašto mene uvijek za ta osjetljiva pitanja?« i popratit će ga smijuljenje iz gledališta.

Ovakav način namjerno karikirane i pretjerane glume uglavnom njeguju humoristične serije i televizijski skečevi, dok na kazališnoj pozornici on ne djeluje jednako prirodno. Koncept cijele predstave prilično je dobro osmišljen, ali je do željena rezultata trebalo izgladiti mnoge neprirodne spojeve, više se ugledati na poznate i priznate uzore ovakva tipa groteskne pretjeranosti (primjerice BBC-jeva serija Black Adder) i – što je navjeća zamjerka – izbaciti iz nove verzije Legende o svetom Muhli mnoge dramaturške nedosljednosti nastale na brzinu sklepanim predloškom renesansnoga podrijetla.

U prilog novoj predstavi Histriona ide to što ona i nema drugih ambicija do biti smiješna i zabavna A to ponekad i uspijeva zahvaljujući sadržaju koji je sav upućen na ismijavanje ljudske, odnosno ponajprije ženske lakovjernosti u svrhu posezanja za »cvijećem iz tuđega vrta« i ansamblu predstave u kojem su, osim Potočnjaka, Ivica Pucar, Pero Juričić, Sanja Marin, Siniša Popović, Asja Jovanović, Zvonimir Zoričić, Katarina Perica i Alen Šalinović.

Lidija Zozoli