Slava i otrov

Slava i otrov

Dušan Džamonja, Svita - IV

Iako ga je jedan od najvećih talijanskih teoretičara umjetnosti Giulio Carlo Argan proglasio »najvećim simbolistom našega vremena« i klasikom svjetske avangarde, čovjekom koji je obilježio epohu – Dušan Džamonja znatno je lošije prošao u svome gradu.

Ni svojim odlaskom nije ostao pošteđen hrvatskog jala. Samo hrvatski neukus može u trenutku kipareve smrti iz usta nekolicine povjesničara umjetnosti u anketama dnevnih novina izreći: »svojom dosjetkom u materijalu – čavlima i lancima ostvario je koherentan svijet oblika... Osobno sam smatrala najboljim Džamonjinim djelom pokrov na grobu njegovih roditelja...« Ili izjava Ive Šimata Banova da je bio veliki kipar i politički poltron. »Žao mi je samo što mu njegova velika umjetnost nije pokatkad bila dovoljna … što je imala s malim privremenim moćima političara...«.

I, eto, hrvatska intelektualna krema – Željka Čorak i Ive Šimat Banov – izrekla je te rečenice u trenucima vijesti o kiparevoj smrti. Koga sada briga što su o Džamonjinim djelima pisali Herbert Read, Pierre Restany, Gillo Dorfles, Vera Horvat-Pintarić, Radovan Ivančević i Michel Ragon?

Jasno, svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali i dobar ukus ima svoje vrijeme i mjesto.

Jedini hrvatski kipar čija se međunarodna slava približila onoj Ivana Meštrovića, koji je vrlo mlad 1961. osvojio Venecijanski bijenale svojom tragičnom skulpturom s nagorenim čavlom, koja je dramatično svjedočila o ratnim razaranjima 20. stoljeća (i jedino djelo koje je tada s Bijenala otkupio njujorški Muzej moderne umjetnosti) nedavno je svoju donaciju, za koju se lavovski borio četrdeset godina, predlažući niz lokacija od Jurjevske do posljednje tik uz Jurkovićevu predstavio u Muzeju za umjetnost i obrt.

Svoj životni dar Zagrebu predstavio je netom prije nego što se otvorila izložba njegova najdražeg slikara Rembrandta van Rijna, čiju je nagradu kao mlad kipar osvojio davne 1977. u Baselu.

A upravo na izložbi donacije Džamonja, u izvanredno preglednu postavu kiparova sina Fedora Džamonje, uz posebnu prigušenu svjetlost koja je naglašavala svu dramu oblika, moglo se dobro shvatiti zašto je postao jednim od najvećih umjetnika svoga doba čija se djela među ostalima nalaze u muzeju Moderne umjetnosti u New Yorku, londonskoj galeriji Tate, pariškom Muzeju moderne umjetnosti i zbirci Peggy Guggenheim u Veneciji.

Skulpture od željeza u kojima je desetljećima stvarao zagonetne ritmičke strukture, evocirajući geometriju prirode, lansirale su ga u neviđene orbite uspjeha.

Zavareni čavli i lanci, iz kojih je gradio glasovite željezne tapiserije nalik srednjovjekovnim pancirkama križara, nedvojbeno su nosili sjećanja na rukotvorine hercegovačkih predaka. Izvanredan je bio i u serijama velikih crteža, u kojima je ritmičkim strukturama glazbe otvarao i zatvarao velike lučne prodore.

Zaokupljen temom ratne žrtve, načinio je kapitalna djela posvećena žrtvama Drugoga svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji i u Europi (spomenik prosinačkim žrtvama u Dubravi 1960, revolucije u Podgariću 1967, spomen-kosturnica u Barletti, Italija, 1968, spomenik revolucije naroda Kozare 1972, reljefi u hotelu Parentium, spomenik Edvardu Kardelju u Sisku i metalna skulptura u Dallasu) pretvorivši spomeničku plastiku u apstraktna remek-djela!

Kakav li su to apstraktni potres i pobjeda bili u doba socrealističke estetike, ne treba objašnjavati. Radovan Ivančević svojedobno je na međunarodnom simpoziju u Zagrebu govorio o fenomenu poslijeratne spomeničke plastike, među ostalim Džamonje i Bakića, svjetskih dosega. Valja je samo usporediti s današnjom spomen-plastikom Tuđmanu ili javnom skulpturom u Zagrebu!

Štoviše, Džamonja je još prije trideset godina spomenikom rađenim za logor Dachau postigao zagonetnu arhitekturu kakvu je tek nedavno Daniel Libeskind stvorio za svoj Židovski muzej u Berlinu.

Ne začuđuje stoga da je prije nekoliko godina upravo svojim arhitektonskim skicama partizanskih spomenika Džamonja gostovao u najvažnijoj engleskoj arhitektonskoj ustanovi – Britanskom društvu kraljevskih arhitekata.

Dio velikih skulptura, koje su prije toga gostovale i na zagrebačkom Tomislavovu trgu, bio je izložen u parku Regent. Oslonjen na štap tada mi je rekao: Nisam postigao sve što sam mogao, mogao sam postići daleko više. Sreća je da su Džamonjin talent prepoznali u svijetu. Tko zna kako bi prošao da je ostao u Hrvatskoj izložen samo domaćim kritičarskim povijesnoumjetničkim umovima? Žalosno.

Marina Tenžera