Sinovi beznađa

Sinovi beznađa

Prizor iz filma

Ekranizacija istoimene drame Mate Matišića iz njegove Posmrtne trilogije potresna je (anti)ratna priča o Ivanu Bariću (Alen Liverić), heroju Domovinskog rata koji je zajedno s vlastitim identitetom izgubio sve iluzije o hrvatstvu. Riječ je i o psihološkoj drami u kojoj se, začudo s neznatnim brojem subjektivnih kadrova, obrađuje tema ratnih trauma i samoća branitelja, o političkoj drami u kojoj se, očekivano, hrvatski političari nacionalisti prikazuju kao oportunisti te komornoj obiteljskoj drami i, naposljetku, tragediji.

Kao što kaže junakov otac Izidor (Mustafa Nadarević), bivši hrvatski robijaš za vrijeme komunizma: »Sve su vojske prošle kroz ovaj grad. Možda ni moj otac nije moj biološki otac« – sugerirajući kako se zapravo ne može sa sigurnošću znati tko je uistinu Hrvat, a tko Srbin. Ideja je, dakako, nategnuta, ali bavi se onim što se u nas popularno voli nazivati prebrojavanje krvnih zrnaca. Devedesetih godina prošloga stoljeća filmovi o Domovinskom ratu za neke su bili pristrani, ideologizirani, a protagonisti i antagonisti raspoznavali su se po uniformama i drugoj pripadnoj ikonografiji. Posttuđmanovski su se filmovi pak okrenuli samokritici, ciničnu propitivanju pravednosti i nevinosti žrtve.

Film započinje sekvencom u kojoj u krupnom planu junak filma namješta kameru kako bi snimio glazbenu probu sa svojim sastavom, glumački prenaglašeno gledajući u publiku. Taj dokumentaristički isječak iz razdoblja prije rata zaokružit će film kada se ponovno pojavi na kraju, u razdoblju nakon rata i nakon junakove smrti, s pomalo naivnom, dječački iskrenom i ironičnom rečenicom: »Stari, iduće godine MTV!« Umjesto na MTV, frontman Ivan, protagonist koji vjeruje u ideale i rock n’roll, završava na ratnoj fronti. Četnici ga kao zarobljena hrvatskog vojnika prisiljavaju da trči preko minskog polja, kada gubi obje noge. Nakon rata supruga ga, ujedno bivša članica njegova sastava i majka njihova djeteta, napušta. Njegov otac Izidor od iskrena se čovjeka koji želi pomoći Hrvatskoj angažirajući se u politici razvija u beskrupulozna tipa, ispostavljajući se kao bivši cinkaroš, suradnik Udbe koji »više nije mogao podnijeti ćeliju«. Dok je bio na robiji, njegovu ženu Anu (Biserka Ipša) šef policije Simo Aleksić (Zdenko Jelčić) ucijenio je da će joj muža baciti kroz prozor i prikazati to kao samoubojstvo ako se ona s njim ne upusti u seksualne odnose. Iz te veze rođen je Ivan, a prava se istina razotkriva u trenutku sadašnjice, nakon što Ana ubija Simu, koji dolazi ucijeniti Izidora da će objaviti njegovu potpisanu izjavu kojom se dokazuje da je izdavao svoje kolege nacionaliste, i tražiti od nje da sinu kaže tko mu je zapravo otac.

Nakon spomenutoga prologa u kojem protagonist sa svojim sastavom izvodi njihovu r’n’r-pjesmu o ljubavi, kronološkim skokom redatelj nas uvodi in medias res, u svojevrstan psihološki horor-početak: leš na podu sobe, dvoje za koje pretpostavljamo da su ubojice, grmljavina, krupni kadrovi glavnog junaka na kiši mahnita pogleda koji uporno pjeva jezivi refren »Tko to kaže, tko to laže, Srbija je mala«, koji je poslužio kao kontrast uvodnoj pjesmi. Negdje na polovici filma, u klimaksu radnje, junak saznaje da mu otac nije pravi otac, nego taj drugi koji leži nepomično na podu sobe, za kojega je maloprije doznao da je Srbin povratnik koji je izbjegao u Beograd početkom rata. Ubrzano počinje propadati, ne zbog ratnih trauma, ni razvoda, nego zbog laži i iznevjerenih (rock’ n’ roll) ideala; zbog toga što saznaje da je po ocu Srbin iako se protiv takvih Srba u ratu borio (»Jedan otac mi je cinkaroš, a drugi je ljude bacao kroz prozor«). Nakon tog saznanja po birtijama i jednoj svadbi (za koju se ispostavlja da je njegove bivše supruge) pjeva »Tko to kaže, tko to laže, Srbija je mala«, pjesmu koja, nažalost, postaje lajtmotivom filma. I završava na psihijatriji, gdje planira umrijeti. Izazove bivše suborce, bolesne od PTSP-a, pjevajući tu istu pjesmu, a oni ga uguše jastukom (referencija na Let iznad kukavičjeg gnijezda), ne bi li izbjegao odlazak u pakao kao samoubojica. No prije nego što ubije Srbina i Hrvata u sebi poziva svećenika tražeći posljednju pomast. Pozvao bi on, kako kaže, i pravoslavnoga svećenika, no takva nema u gradu. Katolički svećenik, čini se, dramsko je utjelovljenje deus ex machina – na hrvatski način. Taj nam se rasplet ipak čini odveć teatralnim, neuvjerljivim, nakon realizma hrvatske svakodnevice koju film dotad uvjerljivo izlaže. Ipak, drame koje proživljavaju oboljeli od PTSP-a samo su njihove i nikoga kao da (više) nije ni briga za zasluge i traume tih ljudi, pa stoga možemo pretpostaviti kako rasplet možda i nije toliko nemoguć kakvim nam se na prvi pogled čini.

Besmisao rata velika je tema, kojoj hrvatski redatelji u 21. stoljeću uporno priljepljuju beznađe, a iznad beznađa ništavilo. Tako spomenuti svećenik kao da i ne jamči tragičkom junaku život vječni, nego tek tradiciju mentaliteta koji je, kako nam scenarist Mate Matišić sugerira, u srži ispunjen mržnjom i političkim oportunizmom.

Umjesto nade, koja bi se braniteljima putem umjetnosti mogla velikodušno pružiti, nameće im se pesimistična vizija u kojoj će kao protagonisti po institucijama ondje zauvijek i ostati, živi ili mrtvi. Američki (post)ratni filmovi koji su se bavili temom povratka veterana iz Vijetnama (s izvrsnim glazbenim podlogama), u filmovima kao što su Povratak kući, Lovac na jelene, Rođen 4. srpnja, Jakobova ljestvica užasa, Forrest Gump, također nude antiratnu i subverzivnu poruku, no slojevitost djela grade ostavljajući pitanje kraja otvorenijim za junake, ili barem njihove suborce, u obliku ljubavi, nade ili nacije kao nasljeđa. To možda jest u skladu s pozitivnim američkim načinom razmišljanja, srećom koja je čak i zapisana u njihovu ustavu, a slijedom toga i happy endom koji na filmu brižno njeguju. No u njih rock’ n’roll, na svu sreću, ipak ne umire.

Ana Srzić