Šetnja po margini

Šetnja po margini

Rastužuje me kada vidim u pogovorima i predgovorima zbornika, u kojima se najčešće javljaju mladi pisci-početnici i oni, godinama zreliji, ali još neafirmirani, kako prokušani i iskusni književnici i teoretičari književnosti s ponekad najvišim obrazovnim titulama imaju malo ili nimalo vjere u utjecaj književnosti i kulture na društvo, a posebno na odgoj mladih naraštaja u zemlji, što je valjda plod njihova razočaranja u vlastiti život i ideale. Oni, naime, proglašavaju književno stvaralaštvo pukom potrebom duše za stvaranjem, ne dovodeći ga u stvarnu vezu s čitateljstvom, čime ga zapravo proglašavaju mrtvim. Pritom zaboravljaju da svaki narod civilizacijski, a samim time i egzistencijalno, opstaje jedino zahvaljujući svom tankom intelektualnom sloju i djelovanju Crkve. Tako ti ljudi svojim stajalištima nastupaju kao dezerteri ili još gore kao peta kolona u vlastitim redovima, odnosno u umjetnosti. A baš oni često zauzimaju visoke položaje u raznim kulturnim forumima, u kojima se odlučuje o projektima za koje će se utrošiti novac koji je namijenjen za kulturu u našem narodu. Oni su također mahom prisutni i u javnim medijima, pa često i nesvjesno šire duh vlastitih razočaranja na sve oko sebe i njihov se kulturni angažman uglavnom svodi na osudu drugih.

Nepovjerenje u vlastiti rad

Kako je ovdje riječ o inače pametnim i sposobnim ljudima, njihova su kritička stajališta, jasno, dobrodošla, ali ne i obezvređivanje svakoga zanosa mladih ljudi, koji često jest, ali ne mora uvijek biti, bez pokrića. Zato mi nije namjera prozivati ljude, nego pojave. Srećom stvaralački se gen ne da zaustaviti, ali nažalost stasa u nepovoljnoj okolini koja se prelijeva i na opće stanje u društvu u kojemu narod nema baš povjerenja u svoju kulturu, o kojoj pojedinci znaju ponajviše putem ekscesnih i problematičnih osoba i onih djela koja najčešće izazivaju pozornost razbijanjem tradicionalnih okvira života i ponašanja. Time se istovremeno u mladih izaziva prezir prema životu njihovih očeva i djedova, a pošto su i oni sami njihovi sljedbenici, kad-tad to se pretvara i u prezir prema njima samima. Tako kultura, a s njom i književnost, postaje val koji djeluje razorno na vlastiti narod, upravo suprotno smislu svojega postojanja. To nam se danas događa. I upravo na tom tragu, iako ima i drugih razloga, treba tražiti uzroke marginalizacije određenoga broja suvremenih književnika.

Kada se, ne tako davno, u likovnim krugovima pokušalo definirati koji su marginalizirani slikari i kipari, došlo se do gruba zaključka da su to oni čiji je talent neosporan, ali koji nemaju dovoljno novca za rad i za promidžbu djela te zato bližoj i široj okolini ostaju uglavnom nepoznati.

Uzroci marginalizacije

Uzroci marginalizacije mogu biti različite naravi. Ponekad se oni kriju u područjima izvan dohvata samih umjetnika (koji po naravi svojega zvanja trebaju djelovati kao neka vrsta kolektivne savjesti društva, pa nisu baš uvijek poželjni ljudima na položajima), a ponekad su ti uzroci makar samo djelomično prisutni i među samim kreativcima, koji su često samozatajni ili nemaju smisla za vlastito nametanje okolini, za pribavljanje novca, ili jednostavno za to ne mare i misle da to za njih treba učiniti netko drugi. Kada se u strukture koje odlučuju o novčanim poticajima u pojedinim sredinama uključe ljudi kojima je na srcu mnogo više vlastito negoli opće dobro, takvi umjetnici praktično više nemaju prilike ne samo za vlastiti probitak nego ni za puki opstanak, pa se povlače u osamu, prihvate neko paralelno zanimanje kojim podmiruju potrebe gole egzistencije i stvaraju tek da umire glas i porive vlastite duše. I tako, usprkos svim svojim nastojanjima da nastalo stanje promijene, silom prilika ostaju izvan matice glavnih kulturnih gibanja i stvaraju gurnuti na marginu. Slično je i s književnicima.

Još jedan unutarnji razlog snažno pogoduje takvu stanju, a to je velika razjedinjenost i nesloga, koja se posebno očituje u djelovanju književnih društava i udruga, između kojih ne samo da ne postoji bliska i bratska suradnja nego je na djelu i netrpeljivost. Tako i ljudi od vlasti koji su dobronamjerni i žele povući dobre poteze u kulturi ponekad izgube živce i dignu ruke od svega jer se ne žele i nemaju vremena baviti ljudima koji im ne šalju jasne signale što žele i što je za hrvatsku kulturu najbolje. U takvu ozračju otvara se prostor za one pojedince ili skupine koji su probitačni, ali nisu uvijek i najbolji. A posljedica takva stanja jest da hrvatska umjetnost i kultura leže više na samoprijegoru i djelovanju pojedinih istinski darovitih osoba (uključujući i vrlo savjesne i visoko profesionalne ljude u kulturnim institucijama, ali i u medijima, koje zaista imamo), negoli na smislenu radu i naporu organiziranih slojeva društva, kojima je to osnovna zadaća. Zato je hrvatska kultura kojom se tako rado dičimo zapravo nalik švicarskom siru s velikim rupama. A te rupe znače kulturno i obrazovno zapušten narod. U njih se zatim ubacuje kapitalistički mentalitet koji, slijedeći vlastiti interes, uklanja pred sobom sve tradicionalne vrijednosti (obitelj, brak, djecu, domoljublje, ljubav, poštovanje starijih osoba…) i nameće dobit kao temeljnu vrijednost koja pokreće sav društveni život. To vodi u sveopći kaos koji kulturno djelovanje još više minimalizira, a književnike na margini gura još dalje prema rubu.

Stvaralaštvo u ilegali

Sjećam se da mi je jedan visoko pozicionirani političar svojevremeno rekao kako je njemu jasno da je institucionalna kultura prilično neučinkovita jer su nekim uposlenicima primarni interes honorarni poslovi izvan ustanova u kojima rade. Istodobno je svaki financijski zahtjev koji dolazi od osoba izvan poznatih institucija i udruga zapravo problematičan jer su takvi projekti nesigurni i teško ih je pratiti i nadzirati, pa je riskantno u njih plasirati veći društveni novac. Tako nam je zapravo istinsko stvaralaštvo prešlo u neku vrstu ilegale, a sveukupna kultura našla se u pat-poziciji. Ljudi bez ideja i ambicija nerijetko su dobro potkoženi i rade preko volje, a vitalni slojevi koji pokreću gibanja u kulturi ostaju bez ozbiljne pomoći. Drugim riječima, uz institucionalnu kulturu usporedno postoji i nepriznata kultura koja se žilavo bori, ali su joj učinci slabi. Prvu financira država, a druga se snalazi sama. Cijena za tu razjedinjenost visoka je u samoj zemlji, a posebno se očituje u nedovoljnoj zastupljenosti hrvatske kulture i umjetnosti u inozemstvu.

Treba odmah reći da nema kulture i umjetnosti bez spone s gospodarstvom. Nikad ne bi bilo Michelangela da nije postojala obitelj de Medici. Ta se spona očituje u strukturama vlasti koje obavljaju distribuciju sredstava prikupljenih porezima ili izravnom suradnjom umjetnika i gospodarstva. Sve ostalo gurnuto je u kut.

Jedan mi je naš književnik svojevremeno nakon gostovanja u Velikoj Britaniji ispričao da se na audiciju za glavnu ulogu u TV-seriji Ja Klaudije prijavilo sedamdeset glumaca koji su znali napamet tekstove iz gotovo osamdeset nastavaka. Što ih je moglo toliko motivirati, ako ne podatak da je onaj koji je dobio taj posao primio za njega dovoljan honorar da je poslije do kraja života bio materijalno osiguran. Jasno da je u takvu izboru glumaca bilo moguće izabrati najbolje i da je serija poslije zbog svoje kvalitete prodana u cijeli svijet. Razumljivo je također da u Hrvatskoj, s obzirom na uglavnom težak materijalni položaj, nije jednostavno osigurati slične uvjete, ali možda bi godišnje ipak trebalo odlučiti i izabrati što je u kulturi nacionalni prioritet, pa jedan ili dva projekta godišnje financirati odgovarajućim naknadama. Time bi mnogi dobili motiv za samoprijegoran rad i takvi bi projekti makar psihološki mnoge povukli naprijed i time pridonijeli stvaranju nove klime u kulturi. Upravo u kulturi, više nego igdje drugdje, važno je dokinuti ozračje povlačenja, razočaranja i nepovjerenja u vlastite snage jer će se iz nje optimizam i vitalnost neizbježno preliti i na sve druge slojeve društva. Ponekad je takav postupak državne uprave važniji i od jakih financijskih injekcija.

Jalno ozračje

I tako smo napokon došli do identifikacije ozračja otrovne klime koje je smrtonosno za sve stvaraoce, a posebno za tzv. marginalce, književne i one druge.

Imena koja slijede navodim više kao tipove, odnosno primjere hotimična ili nehotimična potiskivanja i zapostavljanja darovitih ljudi, koji nisu uspjeli postati dovoljno transparentni hrvatskoj kulturnoj, a posebno književnoj javnosti.

Josip Kovačević iz Buševca postao je književni brend kraja u kojem živi, pa ipak, osim što je primljen u članstvo DHK, nekoga šireg priznanja gotovo da nije doživio.

Anto Ćorlukić, vrstan pisac kratkih priča iz Knina, nagrađivan, ostao je potisnut u pozadinu, kao i cijeli kninski književni krug.

Ivan Grljušić iz Poljica, uza sva priznanja i domete, s novim naslovima prolazi sa slabim medijskim odjekom osim u krugu znalaca, i čitateljstvo ne pokazuje jače zanimanje za njegova djela.

Mirjana Mokosek je daleke 1973. zablistala osvojivši Goranovo proljeće i prva je prebrisala kao mokrom krpom hermetizam i apstrakciju u hrvatskom pjesništvu, svojom povijesnom zbirkom Baka viče da smo munjeni, a da službena kritika tu književnu pojavu nije razumjela ni registrirala.

Nikola Petrović, Jagoda Marović-Sinti i pokojna Dora Fleger, sve troje iz Zagreba, uzeli su pero u ruke već u poznim godinama, pa su, primjerice, Petrovićev poetski učinak povoljno ocijenili Ranko Marinković, Tomislav Ladan i druga priznata književna imena, a slično je kod Jagode Marović-Sinti, ali to im ipak nije pomoglo čak ni za prihvaćanje u DHK. Pokojni Petar Kovačević–Duje iz Zagreba, o čijoj je zbirci aforizama Tri čiste još Tenžera pohvalno pisao u svojoj rubrici uvrštavajući ga u sam vrh hrvatske humoristične proze i čiji talent za njegova života nikomu nije padalo na pamet osporiti, a ipak do danas je ostao samo na toj jednoj objavljenoj zbirci, iako sam bio nemalo iznenađen na ne tako davnoj komemoraciji, kad sam vidio uvezane sveske njegovih neobjavljenih rukopisa koji uzalud čekaju da ih se neki nakladnik sjeti. Petar Kovačević–Duje ostao je i njima nepoznat, kao da se ljudi takva formata rađaju svakoga dana.

Spomenimo i Enesa Kiševića, koji je uglavnom poznat po estradnim nastupima, ali se malo zna o njegovu najnovijem pjesničkom stvaranju, koje je dosegnulo visoku estetsku i moralnu razinu.

Josip Balaško iz Zagreba i Tomislav Horvat iz Velike Gorice, ali i drugi autori u području pisane riječi za djecu, unatoč ostvarenjima kojima su dječje i posebno školske knjižnice radosno širom otvorile svoja vrata, a književni su im znalci podijelili ugledne nagrade, također su potisnuti na rub književnih događanja.

Od pjesnika njihovu sudbinu dijele još Branka Jagić i Željka Cvetković iz Velike Gorice, sa svojom plemenitom kajkavštinom, Danica Bartulović iz Splita, osebujnom duhovnošću i zrelošću izraza, Zlatko Đipalo iz Šandrovca, neočekivanim poetskim pomakom, Ljerka Lukić iz Toronta u Kanadi, koja se nametnula svojim etnonastupima, pa je uz njih, koliko je mogla, plasirala i vlastite pjesničke zbirke u kojima njeguje domoljublje. I koliko je još takvih, čijem djelu ne pogoduje ozračje koje medijski ponajviše podupire ekscesnu književnost.

Doista, biti pisac uvijek je bilo, a možda je danas više negoli ikad, slično kao hodati po vodi, a to je moguće samo onima koji ne izgube vjeru. Vjerovanja pak rastu samo u povoljnu ozračju, kojem u velikoj mjeri pomažu ili odmažu i javni mediji. Već prema tome koliko im je u interesu da promiču ideju dobiti ili istine. A istina je uvijek bila i ostat će područje optimizma i nade.

Božidar Prosenjak