Šesti kontinent i sedma umjetnost

Šesti kontinent i sedma umjetnost

Australska kinematografija jedna je od najpropulzivnijih svjetskih kinematografija. Tijekom protekla nešto više od tri desetljeća, točnije od 1975. i remek-djela Piknik na Hanging Rocku Petera Weira, prvoga velikog filma suvremene australske kinematografije i naslova nakon kojega su slijedili Krotitelj Morant Brucea Beresforda i Pobješnjeli Max Georgea Millera, ostvarenja su koja će filmaše iz zemlje klokana predstaviti u najboljem svjetlu i širom im otvoriti vrata Hollywooda. Uz spomenutu trojicu autora koji su sreću uspješnije (Weir) ili manje uspješno (Miller i Beresford) okušali u tvornici snova, zasluge za to pripadaju i hvaljenim redateljicama Jane Campion (Anđeo za mojim stolom, Piano) i Gillian Armstrong (Gospođa Soffel), kao i oskarovcu Scottu Hicksu (Sjaj), proizvođaču hitova P. J. Hoganu (Muriel se udaje), angažiranom Geoffreyju Wrightu (Divlji korak), ekstravagantnom Bazu Luhrmannu (Zabranjeni koraci, Australija), vrlo zanimljivom Gregoru Jordanu (Kellyjeva banda), hvaljenom Rayu Lawrenceu (Jindabyne), intrigantnom Andrewu Dominiku (Chopper), nekad cijenjenom Fredu Schepisiju (The Chant of Jimmie Blacksmith), darovitom zabavljaču Stephanu Elliottu (Priscilla, kraljica pustinje), ali i povremenim zapaženim projektima Phillipa Noycea (Nepravedna igra) kao i komercijalnim uspješnicama poput trilogije Krokodil Dundee, pomaknute komedije Mladi Einstein Yahooa Seriousa ili nedavnog Millerova crtića Ples malog pingvina.

U tom kontekstu, dok boje australskoga filma u domaćim kinima brani Luhrmannova kič-ekstravagancija Australija, naslov kojem se dobrano neopravdano zamjera zbog legitimna oponašanja (klasičnog) Hollywooda i pripadne mu hipertrofirane patetične emotivnosti, šest dugometražnih i sedam ostvarenja kratkoga metra prikazanih na prošlotjednoj Reviji australskih filmova u zagrebačkom Movieplexu možda i nisu najreprezentativniji izbor posljednjega desetljeća. Ipak, neosporno je riječ o uglavnom vrlo zanimljivim djelima, među kojima osobito vrijedi izdvojiti izvrsne animirane filmove Harvie Krumpet i Tajanstvena geografska istraživanja Jaspera Morella.

Godine 2004. zasluženo ovjenčana Oscarom za najbolji kratki animirani film, crnohumorna egzistencijalistička drama Harvie Krumpet scenarista i redatelja Adama Elliota poetski, stilski i tematski ponajviše duguje trima kultnim crtićima Wallace i Gromit Nicka Parka, ali i filmovima Tima Burtona te Zemeckisovu Forrestu Gumpu. Nastavljajući se na hvaljenu autobiografsku trilogiju Ujak, Rođak i Brat, Harvie Krumpet naglašeno je humana, topla i emotivna storija o mentalno hendikepiranom čovjeku rođenu s Touretteovim sindromom, dobrodušnom poljskom Židovu i prijeratnom američkom imigrantu kojega čitava života prati loša sreća te koji živ(otar)i u skladu s na vlastitoj koži spoznanim životnim istinama. Autor suosjeća sa svojim antijunakom, prostodušnim dobričinom koji je i u najvećoj tragediji sposoban pronaći nešto pozitivno, a zahvaljujući off-naraciji Geoffreyja Rusha s Harviejem suosjećaju i gledatelji. Uistinu, život je često nalik na čekanje autobusa za koji vjerujemo da će nas odvesti u ljepšu i sretniju budućnost, na čekanje autobusa koji nažalost nikad neće doći.

Oslonjena na steampunk, a ostvarena kombinacijom suvremene računalne animacije i učinkovita korištenja svojevrsnim pronađenim objektima (dijelovi olupine broda, unutrašnjost metalnih spremnika...), s naknadno umetnutim pozadinama pri čemu su ljudski likovi animirani po uzoru na indonezijske lutke-sjene zvane wayang, 2006. za Oscara i nagradu BAFTA nominirana Tajanstvena geografska istraživanja Jaspera Morella izravna su posveta djelu Pustolovine kraljevića Ahmeda iz 1926, jednom od najstarijih sačuvanih animiranih filmova. Imponira vještina kojom potpisnik priče i redatelj Anthony Lucas staromodnim dramaturškim i narativnim postupkom, no vizualno čarobno, koloristički raskošno i iznimno sugestivno stvara začudan i uzbudljiv dvodimenzionalni svijet nalik onima iz klasičnih pustolovnih romana Julesa Vernea i Hermana Melvillea. Istodobno, križajući tradicionalnost i modernost, djelo odlično funkcionira i kao posveta holivudskim pustolovnim filmovima iz četrdesetih, živopisnim radiodramama iz istog razdoblja (narator u offu i raspoložene glasovne uloge), ali i eksploatacijskim (gotičkim) hororima. Lucasovo ostvarenje pruža jedinstven gledateljski užitak i jedini mu je nedostatak što traje svega 26 minuta.

Među dugometražnim naslovima duhom i svježinom izdvajaju se s pet nagrada Australskoga filmskog instituta ovjenčana teen-drama Tražeći Alibrandi Kate Woods iz 2000, uspjela adaptacija romana Meline Marchette, i zapažena glazbena satira Razzle Dazzle Darrena Ashtona snimljena 2007. Naglašeno feministički intonirana drama Tražeći Alibrandi na ležeran, nepreuzetan, duhovit i razmjerno frivolan način pripovijeda o odrastanju i sazrijevanju senzibilne sedamnaestogodišnjakinje suočene s intimnim problemima te osobnim i obiteljskim traumama, pri čemu se uza slikovite i temperamentne protagoniste i mnoštvo živopisnih detalja zabavno iskorištavaju stereotipi o kulturološkom srazu i postupnoj asimilaciji talijanskih imigranata u australsku zajednicu. Uspo-redno se provlače i intrigantni tjeskobniji motivi obi-teljskoga nasilja, života u disfunkcionalnim obi-teljima, društvene i obiteljske opresije, rodnog sa-moosvještenja i generacijskog jaza, što cjelini da-je hvalevrijednu notu ambicioznosti i ozbiljnosti.

Realizirana u obliku lažnoga dokumentarca, zabavna glazbena satirična komedija Razzle Dazzle također tematizira socijalnu i obiteljsku opresiju i licemjerje te inteligentno i duhovito oslikava zastrašujuće dimenzije i posljedice roditeljske posesivnosti i projiciranja vlastitih nerealiziranih ambicija na potomke, kao i dominantno kompetitivnu narav zapadnoga društva, koja često prelazi granice patološkog. U vrijeme Big Brothera, Trenutka istine i ostalih priglupih reality-showova taj film dodatno dobiva na vrijednosti.

Josip Grozdanić