Proždiranje žrtve

Kad čujemo riječ žrtva, najčešće pomišljamo na nemoćnu, a nastradalu, osobu. Tako govorimo o žrtvama obiteljskoga nasilja, vršnjačkoga nasilja, prevaranata, nepravde i sl.. No prvotno je žrtva značila svaki prinos neke dragocjenosti koja se na propisan način – uz neko uništenje – prikazuje Bogu, odnosno, u kulturama koje nisu kršćanske, nekom višem biću ili bićima. Tim se činom priznaje Božja vrhovna vlast nad svim stvorenjima, odnosno onoga bića koje ljudi drže vrhovnim. Žrtava ima raznih (paljenica, pričesnica, zahvalnica, prinosnica, ljevanica, okajnica, pomirnica, žrtva očišćenja itd.). Sama riječ žrtva razvila se iz prasl. *žürtva, stsl. žrútva, što znači dar, darovanje, slavljenje bogova, bogovima darovana životinja (rus. žértva). Žrtva se prinosi zato da bi se zadobila naklonost i milost božanstva / božanstava i nije ju mogao prinositi bilo tko (premda je danas, u širem smislu, žrtva, posebno ona duhovna, svako dobro djelo što ga kršćani i pojedinačno prinose Bogu kao ugodno: molitva, milostinja, mučeništvo, odricanje itd.). Za prinošenje žrtava bio je zadužen također netko iz istoga prasl. izvora *žerti, lit. girti, ie. baza *gerH-, podizati glas, hvaliti, slaviti, sanskrt. gir-, hvala, zahvala, lat. gratus, zahvalan. Bio je to žrec ili vrač, poganski svećenik, a kasnije i predvodnik duhovne zajednice. On je bio u povlaštenu položaju već i time što je jedino on mogao komunicirati s božanstvom. Vrač je (samo tvorbeno) iz jednoga drugog filma; naime stsl. vračü značio je liječnik (što u ruskom jeziku znači i danas). U hrvatskom vrač znači mag, žrec, no u kajkavskom i mi poznajemo ozdraviteljsku moć vrača; imamo glagol zvračiti se, izliječiti se. Prvotno značenje prasl. riječi *varčü bilo je čarobnjak, onaj koji urokom otklanja bolesti i zle duhove. Izvedenica je to iz ie. korijena *uer-, svečano govoriti, reći. Žreci i vračevi bili su u povlaštenu položaju upravo po znanjima i vještinama kojima su ih božanstva obdarila. Ni sama žrtva nije se mogla prinositi bilo gdje, nego na posebnu mjestu namijenjenu samoj toj svrsi. Zanimljivo je da se u hrvatskom jeziku za isti predmet na kojem su se prinosile žrtve rabe dvije riječi: oltar (lat. altare) i žrtvenik. Ipak, nitko ih neće zamijeniti – oltar će uvijek povezivati s kršćanstvom, a žrtvenik s poganstvom. I oltar i žrtvenik zadržali su neke zajedničke odlike: bili su na povišenim mjestima (načinjenima od zemlje, drva ili kamena) i služili su samo prinošenju žrtava bogovima ili Bogu. Zašto se poganski žrtvenik prometnuo u oltar? Vjerojatno zato da se prinošenje žrtve upravo na njemu ustoliči kao simbolično prinošenje žrtve Bogu (euharistija), što će sve prisutne vjernike kroz Kristovo tijelo i krv učiniti dionicima i Kristove milosti i Krista samog (»Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu svemogućemu«). Šamane, te bratiće žreca i vračeva, jer i oni znače čarobnjake (rus. šamán, od tunguske riječi), a djeluju među narodima sjeverne i srednje Azije, Amerike, Afrike, Oceanije i Indonezije, ostavit ću u njihovim tradicionalnim postojbinama, a hrvatske samozvance neću ni spominjati, jer im naš dnevni tisak daje i preobilan prostor i besplatnu reklamu.

U Bibliji ima mnogo razrađenih uputa o tome kako se koja žrtva prinosi i što se njome želi postići. U Starom zavjetu bilo je, recimo, normalno jesti meso žrtvovanih životinja. Te su životinje bile žrtvovane idolu. A u Novom? Apostol Pavao, npr. u Prvoj poslanici Korinćanima (v. 8, 7–11; 10, 28), ima razumijevanja za one slabe mlade kršćane koji nemaju znanja, a navikli su jesti meso žrtvovano idolu, pa poručuje jakoj braći u Kristu: »Jelo nas neće približiti Bogu: niti što gubimo ako ne jedemo, niti što dobivamo ako jedemo. Ali pazite da vaše služenje slobodom slučajno ne postane slabima povod pada!« A sada i opet malo jezikoslovna čeprkanja da se vidi kako su žrtva i jedenje povezaniji nego što mislimo. Dapače, rezultanta prinošenja žrtve i čin jedenja jest okretanje novom životu, koji će na taj način biti prožet božanstvom kojemu je žrtva i bila prinesena. Često se jedenje i žrtva označuju istom riječju: *žerti, što je dalo i prinositi žrtvu, slaviti božanstvo, ali i žderati. halapljivo i preobilno jesti. Zacijelo je u nekih jedenje što više mesa žrtvovana božanstvu (nasititi se) moglo jamčiti i jaču vezu sa samim božanstvom. Naravno, glagol žderati. ima i preneseno značenje – trošiti previše vremena, novca, materijala na što, gutati, npr. gradnja sportske dvorane ždere milijune eura i sl., a može značiti i jediti koga, uzrujavati, živcirati (to dijete svojim ponašanjem ždere svoje nemoćne roditelje). Može biti i povratan – žderati se – nervirati se, sekirati se (žderem se što se nisam prijavila za putovanje).

I organ kojim gutamo ne zove se samo tako ždrijelo (prasl. *žerdlo). To je cjevast mišićni organ u kojem se sastaju probavni i dišni put. Negdje ga zovu i požirak, što je također iz iste baze. No zbog sličnosti s uskim prolazom, riječ se prenijela i u geografiju, pa se njome naziva uski klanac, tjesnac – varijante su pod utjecajem lokalnoga govora ždrilo, ždrilac, ždrelac i sl. (mogu biti i toponimi). Ždrijelo je svako mjesto koje nekoga ili nešto guta, pa se tako naziva i krater (lat. crater, grč. krâtér, kotlina u koju se ulijevaju potoci). Krater može proizvesti i bomba »krmača«, o čemu smo zornu obuku imali u bliskoj ratnoj prošlosti. No prvotno je značenje kratera – vrč za miješanje vina s vodom, od grč. kirnçmi, kerányŻmi, miješam, jer je i ljudsko ždrijelo svojevrsna miješalica krute i tekuće hrane te pića.

Ni grlo nije (kao riječ) baš palo s neba, nego se i ono lijepo uklapa u ovu priču. Naime, na spomen riječi grlo najprije pomišljamo na prednju stranu vrata (boli me grlo), no odmah pristižu i asocijacije iz prometa – usko grlo ili čep, gužva koja nastaje zbog toga što su ulice naših gradova bile planirane za manje ljudi i vozila, pa su postale preuske da mogu »progutati« svu tu količinu »sudionica u prometu«. Grlo se kao riječ razvilo iz prasl. *gúrdlo, a taj je oblik pak potekao iz ie. baze *gerH-, s već poznatim značenjem žderati, proždirati. Prvotno je bilo organ za gutanje, ono čime gutamo (rus. górlo, češ. hrdlo).

Bogata je i frazeologija u kojoj je grlo ključna riječ. Evo samo nekih frazema: biti do grla u dugovima (ili čemu drugom; svaka sličnost s našom državom nije nimalo slučajna), to nam je već došlo do grla (dojadilo, dosadilo), ili nam je već i voda došla do grla (još malo pa ćemo se utopiti), no mi svejedno idemo grlom u jagode (olako, bez priprema, neozbiljno i nepromišljeno srljamo), a onda deremo grlo i vičemo koliko nas grlo nosi da su nam krivi i lijevi i desni (samo ne mi sami). Kad nas stisnu nedaće, kao da imamo knedlu u grlu (koju nikako da progutamo), kao da nam je kost u grlu, a od nelagode grlo nam se steže (jer je ishod za nas neizvjestan, prije loš nego dobar), pa ako nam se prije grlo i rastvorilo, sada smo zakopčani do grla (šutljivi, nekomunikativni), jer su se vjerovnici oboružali do grla argumentima koje smo im sami olako dali u ruke. Sve se to nas slabo »dotikavle« dok imamo takvih veseljaka koji ni iz pečalbe (»iz daleka svita«) ne dolaze s blagom za kojim su išli, nego kao vrhunski dar donose organ grlo svoje (»vengo san ti doni organ grlo svoje«). Mlada odabranica neće, doduše, imati čime kupiti spizu, ali će joj se zato dragi, nipošto suha grla, derati punim grlom i plućima od jutra do mraka. Pa ti onda – aj, haj, uživaj! – dok ti duša ne dođe pod grlo (da jedva dišeš). Glavno da će tvoj đuvegija i na najmanje upozorenje da komu njegove »radnje« smetaju – dotičnome bez razmišljanja sasuti zube u grlo (a zbog općega divljanja »takvu junaku« izostat će i svaka pomisao o kaznenoj prijavi, pogotovo ako je nakon zahvata ostao još koji zub na koji se jednoga dana može prikopčati most).

Nakon potpuna uživljavanja u našu živopisnu stvarnost (mnogo bogatiju od frazeologije, ali prostor, prostor ...), teško se vratiti pitomoj grlici, ptici iz porodice golubova (Streptopelia turtur), koju vrlo često zamjenjujemo s gugutkom (Streptopelia risoria). Vjerojatno je »krivac« slično glasanje. Naime, grlica (od prasl. *gúrdlica) svoje ime zahvaljuje upravo grlu, jer se glasa prepoznatljivim glasom nastalim u grlu, gugutanjem. Nije slučajno ni puštanje grlica na dan sv. Blaža (Vlaha), jednoga od mnogih svetaca zaštitnika od bolesti grla: izraz grličati se, grličanje znači primiti toga dana (3. veljače) poseban blagoslov sveca zaštitnika u obredu upriličenu njemu u čast – blagoslivljanje grla prekriženim svijećama. No u etnologiji, valjda kao izostanak blagoslova ako nije bilo udovoljeno obrednim regulama, grlica može značiti i bolest – gronicu, koja izaziva pomor svinja, te difteriju. Stoga nije čudno što u narodu grlicu zovu i prokletstvo.

Nives Opačić