Priče iz antičkoga grada

Priče iz antičkoga grada

Kažnjavanje Dirke

Oh, kaznit će, Dirko, danas tvoje tijelo

Amfion i Zeto dovodeći bika:

ljubomornim jalom što se na pod prosu

od kockica sjajnih posložena slika.

Bijesan bješe Zeus; on obljubi sestru

Antiopu tvoju

jer zemaljski puten često žar izgara

u srditom bogu

i evo za koji trenutak će ženu

ovaj kobni obrat raznijeti na rogu.

Heu! Krivicu tvoju pripovijeda vrijeme

i spletke što krvlju škropi uspomene.

U pustom i tamnom labirintu tuge

gdje nikad još nitko ne prepozna tajnu

skrovitosti srca ljubomorne žene.

I sad

što ja mogu?

nego ovom krpom pjevanja mi danog

prebrisati stravu što bojama snatri,

pravdu očišćenja;

u kući gdje spava

domar od igara

curator theatri.

Dijano, ja sinoć bio sam u lovu

Dijano, ja sinoć bio sam u lovu;

u čarobnom gaju punom uspomena.

Kroz lisnate sanje napetim sam lukom

pratio gazelu vitkiju od trena.

Tek sada ja spoznah da zove se Vrijeme

to što vijekom lovca vodi do dna šume;

tu postavih zamku, al zahvatih sebe

razaznavši oči zagledane u me.

»Ti si?!« Tko mi reče?

Dlanom tek opisah ošit mnogih stvari.

I žao mi bješe: uteknu mi konjic…

Ne znam ima l’ koga da ga sad timari.

(Kretom dječje misli tad obujmih kruglju,

sve od pustih dana, od ljutih megdana.)

– Rođen si od žene i otpuštaš strijele…

– udari me gromom jeka iz oblaka –

ti što hodaš kuglom zakrivljene osi.

Ni more ni rijeka…

Čovječe, o tko si?

Dan za danom glédeć što u beskraj sviće:

u besmrtnost smrtno zagledano biće.

Lastavice, vi ste marame u letu

Lastavice, vi ste marame u letu!

Legija vas ima u modrini neba.

Ne vide vas toge na forumskoj ploči;

igračke ste danas zamišljena Phoeba.

Zamišljena, evo,

jer nestat će ljeto.

(tako kad u hladu zamrmori more).

Kud se vere šapat kipova na trgu?

Dušo, ne prisluškuj,

o tebi sad zbore!

Lavinija vije uvojke pred staklom…

Njoj sada ni riječi o odlasku, laste!

jer shvatit bi mogla, krateći joj mladost

kao kasna ljubav vi utekle da ste.

Lavinija ipak (bar krajičkom oka,

kad uzbiba lahor zavjese u trenu)

vidi onaj odmak troveslarke lađe;

čežnju što je mladu i božicom zvaše:

maramu u letu kao drhtaj kože

nad školjima slanim što nestajuć maše.

O, Herkule!

Herkule, o Herkule! Me Hercule! Molim…

Toljagu mi predaj pa da sve što volim

obranim od ovih utvara, od zvijeri

što noću se slijeću preko gradskih zida,

i prate mi korak s jutra i veččri.

Jao, što se ceri Gorgona pred hramom

jer misli da sve će skrhati u ždrijelu:

amfore od vina, amfore od ulja, mješine od krvi!

Sve pred sobom mrvi ovaj ovan kruti…

Gorgona, Gorgona!

Na hrđavu štitu aspidska matrona.

U općemu bludu predaju joj tijelo,

tu gdje plemenitost kolju dušegupci,

sodomijska gamad, okot-srebroljupci.

Ti Herkule bolje znat ćeš to od mene:

pod nogama našim sve grobovi stoje

a pobožne ptice uznose im duše;

tekar oni možda ničeg se ne boje?!

Lupaju odozdo da Akropol čuje:

nek se ova zemlja sobom ne izbljuje,

nek ustane junak s vijencem il bez njega

koj čast i vrlinu uzdiže vrh svega.

U trnju nam noge, u pijesku nam glava…

O, tko li će trgom vikat: Slava! Slava!

Herkule, junače, svjetla već se pale;

mi još nismo – jao! – počistili štale.

Nimfej

– Pogledaj! – reče mi jedna

i prstom dotaknu vodu.

Ja sagnuh se, ljiljane vidjeh

visoko na nebeskom svodu.

– Pogledaj! – zapjeva druga;

ja prignuh se još niže, nice…

Ko Narcis zagledah tada

zbunjeno svoje lice.

Tad čuo se lepet krila

smušen u nedužnu grijehu.

I danas ih gledam gdje bježe,

Nimfe u prpošnu smijehu.

Bacači diska

Eno ih niz maslinike u svečanoj silaze vrsti.

Još vlažno od minule kiše kamenje kožu hladi,

sunce dok oblake valja ko amfore k usnuloj luci.

Uljem se tijela sjaje i gipki se razmiču prsti.

Nikad se dohvatit neće ploča velebnog druga

koj penjuć se k tjemenu višnjem čvornate sjene

krati,

al postojan ovaj je korak što odraz zemaljske jave

diže u plavetni aer kroz pozdrav snažnih tetiva.

»Vulkan je kovao želju«, uzviknu jedan u trenu

te okretom obujmi hitrim ozračje ljudskoga tijela,

ogledalo poljane puste i hitnu svoj disk prem

nebu.

Oko je pratilo nagib s pticama točku u zraku

u istome ostavši kretu kroz odjek u pužnici vijeka.

Ja ostavih naglo knjigu, akvilejski spomen dragi,

jer evo me jekom tom zovu pod trijemove

snatrenja milih:

val moj što nauznak pliva i šumor pinija svetih.

Na rubu Marsova polja

I pogledi umiru krišom zastali na obrubu dana.

I osmijeh je umro onaj grleći odbjeglo pseto;

bezazleno mnoštvo stvari; dječačke svete miline!

Štit se obvio hrđom veteranskog spomena davne

opsade nezakcijskog ziđa il krika na pijesku

Masade.

O koplja na domaku trijema što držite trsovu

djecu,

i vi velariji gradski nad licima carskih baka,

smrt li je takova svaka dok lomi čestice tvari!?

Evo nas, žurimo stoga jer vrijedni su mladi klesari

na rubu Marsova polja gdje sve je ko pjesma života

udarac dlijetom u kamen i prašina bijela na travi.

Zato jer nakon kože, utrobe, noktiju, kose,

nakon i proljeća, ljeta, nakon već jeseni, zime…

zato mi žurimo k šatoru gdje slovom se kamen

dubi

jer ovud na svirali vjetra posljednje ostaje ime.

I zaborav krišom ga štuje: posljednje ostaje ime.

Učeni svijete što sjediš na trgu

Učeni svijete što sjediš na trgu

i pogledom loviš odmetnute stvari,

znadeš li da val se uzdigao silan

prijeteći nad gradom teret da strovali!?

Bliska je daljina u dnu tvojih misli

u prisoju ziđa kud djevojke idu

loptajuć se smijehom posred vrela dana,

bezbrižne kćeri.

Učeni svijete, pun je uspomena

i bremenit građom zakrčenih puta,

nacrt ovog spleta; dvanaestora vrata

vode na sve strane, sve kud pogled luta.

Al uvira nema a umorni bozi

zaspaše u šumi akantova lišća;

pretilost i bijeda naša eno hita

k svršenoj gozbi.

Jutros taknuh liru… ah, neskladno zvuči

praotaca čežnja i košmar sinóva!

Pred učenim svijetom svrgoh mnogu tlapnju

nad Vergilom sluteć doziv živog slova.

Tud siromah krenuh lare i penate

vodeć svjetlu onom s Istoka što sinu,

da se bol i ljubav mogu sliti ognjem

vječnog života.

Ad Arenam

Iznio sam korak: neka svijeta vidi!

sve od Slavoluka do forumskog sjaja:

Klesano je carsko stopalo predamnom,

Augustovi prsti, »trag što sfere spaja«.

Gušterica učas sjede na taj kamen;

ukočena vrata, mišljah mene glédi…

Okrenuh se ipak i čovjeka vidjeh,

svjetlo mjesto sjene što ga kretom slijedi.

U skrletnu bješe plaštu, blijeda lica

tamo gdje još krvlju nije bilo skrito;

s trstikom u ruci… netko iz daleka:

trnovom mu krunom čelo obavito.

Krenusmo kroz larmu i kroz lavež pasa,

na kamenu toplom prateć trag od krvi;

kroz sablazan gordu što ljubavlju gori

kad posljednji gdjekad slutiš da su prvi.

Zidine smo s druge dotaknuli strane,

lukove blizance, suton kad se hvata…

Petnŕestak nas bješe, žureć da stražari

na amfiteatru ne zabrave vrata.

Al prođosmo mirno kroz lovorni šumor,

sve prateći trag taj što milinom rubi

i vidjesmo patnju snažniju od smrti,

sagnuta gdje pred noć onaj pijesak ljubi.

Lucerna

Sempronije kovač dade mi lucernu

što starija bješe od nakovnja stara.

Iz kršćanske izbe, tučenu u bronci;

stajala je, bit će, na rubu oltara.

Nadomak je mora bazilika, Klelijo,

i neki su iz nje bačeni pred zvijeri…

Svjetiljka je spomen skrovitoga bdjenja,

onud gdje se i smrt kao život mjeri.

Na tijelu lucerne, koga vidjeh… Zeca!

Protegnut u trku za sobom on gleda,

kano da je kod nas ostavio nešto

što mu grabit milje spokojno baš ne da.

»Sempronije« – pitah – »što ti misliš, tko je

taj koj’ ponad stvari letom vrijeme kuša?«

Kovač taknu reljef, a zvoneća bronca,

potjeravši zeca tek prošapnu: »Duša!«

Još sabireš suze, Placidijo?

Još sabireš suze, Placidijo?

a ne misliš komu ih dati…

Nad kamenom putuju oblaci.

Za bol tvoju tko li će znati?!

Jedan te cjelovom tješio,

drugi te uzalud snubio,

treći u preljubu vidio.

Pod šumećom brijunskom pinijom,

još sabireš suze, Placidijo?

Amfore

U pečenoj putuješ zemlji,

sunčana krvi! Obale gňrç!

Čuste li krikove prekmorskih ptica?

S drvom se nateže more.

O, ulje na dalekom putu!

O, slatko pod palubom vino!

Amfore, sudovi znoja,

pučinom muku mi zbore.

Danijel Načinović kao bilingvalni pjesnik (piše i na istarskoj i dalmatinskoj čakavici), kojemu su mnoge pjesme i uglazbljene, otvoreno je sklon formalnoj strogoći, arhaičnom govoru pa i stilskoreminiscenskim i obnoviteljskim postupcima koje je oblikovala književna povijest Mediterana; prije svega odnosi se to na staru grčku i rimsku liriku. Kritika ističe mekoću i lakoću njegovih poetskih zahvata te sklonost egzotičnom govoru. On podjednako uvažava izvorne tradicijske karakteristike svoga gnijezda (Labin, Pula), ali i tuđu zamamnu raspjevanost. U ciklusu Priče iz antičkog grada unosi starogrčke i starorimske mitologeme te oni prerastaju u mitološke motive u sklopu alegorijske pjesme i fabule. Kao suvremeni kitaroid on je posvema rijedak u naše doba jer hrabro, s višetisućne distance, oplemenjuje cvijetak antičke poezije te mi iznovice osjećamo svu veličinu i ljepotu toga pjeva. Miješajući okretni, živi govor i prepoznatljivu onodobnu frazeologiju, Načinović nedvojbeno dokazuje da ta vrst poezije još nije potonulo kulturno dobro, iako bi se pjesnika otvoreno moglo zapitati: komu su zapravo upućeni ti lirski glasovi u flash backu i s kime to pjesnik ostvaruje komunikaciju. Dakle, on svoje pjesme smješta na historicističku pozornicu, u fikciju starih društava, bez konkretnih prijepora ili interkulturne simetrije s današnjicom, a bome i bez ljubavno-erotskih apetita, zadovoljenih i nezadovoljenih žudnji kojima je vrvio taj stari svijet koji se predočava i što bi za nas imalo posebnu privlačnu snagu. Za njega nije nevažno kojim su stihom pjesme ispjevane te i tu pokušava sinkopirati autentičan čisti tonski stih (s metričkim odstupanjima) i povremeni, stroži, silabičko-tonski. Posežući za antičkom, odnosno klasičkom muzičkogovornom frazom, on postiže jedinstvo motiva, jezika, stila i osjećaja, bez oratorskih primjesa, s mnogo apersonalnih čuvstava. Govornik svake njegove pjesme prepoznaje se u nadnacionalnim i intertekstualnim kodovima. Nadalje, starorimska mitološka scena (Mars, Herkul, Dijana, nimfej) ne sadrži anakrone karakteristike jer se dosljedno pred nama otkriva. Vjerojatno će, nakon gruba zamora poetskim svakodnevljem, mnogi od nas poželjeti ovakvu pjesničku pozornicu stare Grčke i Rima, izmaštanu i insceniranu kao literariziran i evokativan prostor.

Sead Begović

Daniel Načinović – pjesnik i prozaik, samostalni umjetnik. Član Društva hrvatskih književnika. Rođen 1952. u Labinu (Istra). Prvu knjigu pjesama, Tu i tamo nedjelja, objavio 1976. Slijede: Libar od vrimena, Jadranske pjesme, Što ima stolar pod jastukom, Elohim, Jingle Joyce, Rhapsody in Ca, Gospa od Škrpjela, Pjesme duše na studencu, Manutekstura (s Božicom Pažur), Pitture rupestri i druge. Izbor poezije i proze: Blagoslov barke, u ediciji Čakavskog sabora / Istra kroz stoljeća (2007). Kantautorski album Ostaj zbogom, moja vilo. Zastupljen u Antologiji hrvatskoga pjesništva od davnina pa do naših dana i drugim antologijama; dobitnik više književnih nagrada. Živi u Puli.