Predstava od pola

Predstava od pola

Prizor iz predstave

Kazalište namijenjeno djeci, iako jest odgajalište za publiku, ne mora biti i trening za juniorsku reprezentaciju s one strane rampe. Iako možda jest poželjna čvrga, a ujedno i manje bolna stepenica do punopravne, i bitno problematičnije prakse teatra za odrasle, ono bi ipak trebalo zadržati i onu osnovnu komponentu – poštovanje prema publici, bez obzira koliko stara, bučna ili zainteresirana ona bila. Uostalom, nije se jedan djelatnik upravo dječjega kazališta hvalio kako je upravo ta publika najbolji pokazatelj uspjeha jer djeci se, kaže legenda, sa scene ne može lagati. Lijepo to zvuči, pa ne mora ni biti istina.

Ružno je, ali i ponekad potrebno generalizirati. U posljednje vrijeme, čini se, glavno je obilježje predstava za djecu ili takozvane mlađe mlade postala užurbanost na granici histerije, te posljedični kaos ispred kulisa, nerazumljivi izgovor i zbrzane kretnje. Takvom dojmu ne pomaže ni sporadična pojava koreografa, jer u brzini kojom se predstave proizvode, i u brzini kojom se igraju, čak i najbolje osmišljena kretnja ne ostaje takva, a čak i da ostane, nitko je ne stigne vidjeti.

Donekle je i razumljivo zašto je tako – dječjim se kazalištem u nas većinom bave oni koji su eventualno avansirali iz lutkarstva, koje je u još većoj krizi, ili pak rashodovani kadrovi, oni koji u mirovinu ne žele, ili oni kojima još ne pripada, iako bi to bilo najbolje rješenje.

Spore, dosadne i nemaštovite predstave mladi redatelji, vidjevši ih kakve zapravo jesu, odlučili su postaviti drukčije. Iz želje se rađa žurba, a iz žurbe pogreška.

Primjer toga je Vitez od pola, nova predstava Dječjega kazališta Dubrava (premijera izvedena 19. siječnja), na kojoj se dosta dugo i studiozno radilo, ali koja ponovno izgleda i zvuči kao da joj je nedostajalo vremena, ako već ne i truda. Iz pripovijetke Itala Calvina Raspolovljeni vikont dramaturg Ivor Martinić preuzeo je osnovne motive, ali kako je riječ o donekle razvedenoj priči, učinio je to na štetu njezine ljepote, a djelomično i značenja. Viteza Medarda od Teralbe u sukobu s Turcima topovska je kugla podijelila na dobru i zlu polovicu, i svaka se vraća kući s drukčijim odnosom prema obitelji, podanicima, svijetu i ljubavi. Dok je zli parnjak očekivano prezren zbog zloće, dobroćudna strana vikonta jednostavno je dosadna u svojoj nepogrešivosti i nekonfliktnosti. Sukob razrješava zaljubljenost obje polovice u lijepu seljanku Pamelu i konačno dvoboj iz kojega se ponovno spaja jedinstveni junak, sa svim svojim slabostima i vrlinama, ali i iskustvom obaju polova ljudskosti.

Tema borbe Dobra i Zla, pogotovo ako je kao u Calvina svedena na samo jednog čovjeka, nije samo dječja, i možda su baš zato Martinić i redatelj Ivan Plazibat sveli njezine učinke na nešto manju mjeru i usredotočili se na količinu igre umjesto na njezinu kvalitetu. Plazibat je možda tražio pravi izraz za dječju publiku, pa je od razrade osnovne teme gotovo odustao u korist hipertrofije živosti na pozornici. Tako se, umjesto uvida u nemogućnost postojanja čistog zla, ali i čistog dobra, u predstavi izmjenjuju prizori bez kojih bi ona bila kraća, ali možda i manje zabavna.

Scenski, na primjer, uopće nije iskorištena vizualno i kazališno podatna želja zle strane vikonta da svako živo biće raspolovi, bez obzira je li riječ o simbolu njegove nesreće ili želje za osvetom. S duge strane, ustrajavanjem na dvoboju polovica koje mora igrati isti glumac dobivena je samo zbrka, maštovita možda u ideji, ali kaotična i nefunkcionalna u izvedbi. Sve do te pretposljednje scene Sven Jakir u naslovnoj ulozi sasvim se dobro snalazi, najprije zbog efektne mimike i razigrane geste, što su mu i inače zaštitni znaci, a bitno manje izgovorenim tekstom.

Pitanje je samo što se zapravo htjelo posezanjem baš za toliko potencijalno subverzivnom koliko i humanom pričom. Ukoliko se trebalo dogoditi još jedno repanje u predstavi za djecu, njega ni Calvino ni njegov vikont nisu zaslužili. Otvaranje knjige u kojoj Pamela Ivane Krizmanić čita tu priču na pozornici također nije baš najnovije, pa je jedini kvalitetni zaključak sam kraj kad vikont, sad kao iskusni ponovno spojen čovjek, odbija bajkovit svršetak. »Nisu živjeli sretno do kraja života« trebala je biti prva, a ne posljednja rečenica.

Igor Ružić