Ponovno suđenje Stepincu čista je ludost!

Kardinal Alojzije Stepinac

Ponekad mi se čini da će buduće generacije Hrvata na nas gledati s nevjericom i ironijom, da ne kažem podsmijehom. Površni, neurotični reformistički trans, stalna trka prema nekomu (Europi) i nečemu (šoping-centrima, svjetskim rang-listama svega i svačega) povezani su sa stalnim političkim gledanjem unatrag, pa Lijepu Našu pretvaraju u zemlju čudesa i javni teatar apsurda. Kad sam, primjerice, u novinama pročitao vijest da se mlada i sposobna državna tajnica Bianca Matković, premijerova miljenica s razlogom, u jeku pregovaračke blokade, ministrima obratila riječima punim djetinjasta optimizma »Molim vas da ne odustajete, pred nama je sam finiš trke za punopravno članstvo u Europskoj Uniji«, nisam znao bih li se smijao ili plakao. Ta me trka podsjetila na poznatu rečenicu iz Alice u zemlji čudesa: »Ovo je takva vrsta zemlje da moraš trčati najbrže što možeš da bi stajao na mjestu.« A da je doista riječ o zemlji čudesa, neka posvjedoči nekoliko primjera.

Zamislite, dragi štioče, da vam je netko prije tridesetak godina kazao da će u ovom vremenu Zdravko Tomac, tajnik Jakova Blaževića, javnog tužitelja NR Hrvatske u monstruoznom političkom procesu protiv današnjega blaženika Alojzija Stepinca i stvarni autor njegove knjige Tražio sam crvenu nit, na sebe – prvoga javnosti poznata preobraćenika od komunista u vjernika – preuzeti sve grijehe i zlodjela titoizma, da će prigrliti Isusa Krista i da će s Njime na usnama moliti za oprost svih vlastitih i tuđih crvenih grijeha, vjerojatno biste, u nevjerici, odmahnuli rukom. A upravo se to događa pred širom otvorenim, ushićenim pogledima Majke Crkve. I pred očima i u mislima čitatelja njegove najnovije knjige Obraćenje: od komunista do vjernika.

Zamislite sad, mudri čitatelju, da vam je neki čudak prije dvadesetak godina, u praskozorje stvaranja hrvatske države ili u godinama njezinih ratnih muka, kazao da će se početkom 2009. netko usuditi predsjedniku Republike predložiti da najvišim državnim odličjima za razvoj demokracije okiti dvojicu negdašnjih komunističkih moćnika, zasigurno biste posumnjali u njegov zdrav razum. I to se početkom godine velikih valova, kakvom držim 2009, već dogodilo. Takozvani ugledni akademik Dušan Bilandžić – tako ga čitateljima predstavlja bard hrvatskoga halucinacijskog novinarstva Davor Butković, koji je profesionalnu slavu stekao nakon objave izmišljenog intervjua s predsjednikom Vlade Ivom Sanaderom, kad mu se isti u nezgodan čas ukazao preko SMS-a – predložio je predsjedniku Mesiću da odlikuje negdašnje komunističke lordove Celestina Celeta Sardelića i Dragu Domitrovića. Navodno i Antu Markovića, posljednjega predsjednika vlade države koja je napala, razorila, okupirala i porušila Lijepu Našu, a njezine stanovnike ubijala, ranjavala i progonila.

Konačno, da vam je netko prije desetak godina kazao da će »neki od najuglednijih hrvatskih umova« (kako skupinu javnih djelatnika o kojima je ovdje riječ naziva list Slobodna Dalmacija) zatražiti obnovu sudskog procesa protiv mučenika i blaženika, skorog sveca, Alojzija Stepinca, zasigurno biste posumnjali u zdrav razum teklića, glasonoše te priče. I to se eto dogodilo! Iz Lepoglave nam je 5. prosinca 2008. stigla doista nevjerojatna, nadrealistička vijest. Skupina »najuglednijih hrvatskih umova«, okupljena na znanstvenom skupu Kardinal Alojzije Stepinac – svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, predvođena Željkom Horvatićem, zatražila je od hrvatskoga pravosuđa da ponovno sudi Blaženiku kojega je Vrhovni sud NRH 11. listopada 1946. osudio na šesnaest godina prisilnoga rada. Tamničke dane provodio je u Lepoglavi i u kućnom pritvoru u Krašiću, a život je skončao u dubokoj vjeri u uskrsnuće hrvatske države, slom komunizma, povratak slobode i vjere. Osobno to nije doživio, ali je svoje ideale i vjeru ostavio u nasljeđe cijeloj Katoličkoj crkvi. U procesu beatifikacije, dokazano je da su ga komunističke vlasti ne samo osudile na pravdi Boga nego i trovale.

Protokol lepoglavskih mudraca

Osobno uopće ne sumnjam u dobre nakane, ljudsku plemenitost i zdrav razum »najuglednijih hrvatskih umova«, koje ću baš zbog toga u daljem tekstu zvati lepoglavskim mudracima. Njihov je sabor, uostalom, u najboljoj vjeri i s plemenitom težnjom da se čuje istina, organizirala Varaždinska biskupija i župa Lepoglava. Sabor umova pozdravili su varaždinski biskup Josip Mrzljak i, u ime Hrvatskoga sabora, njegov potpredsjednik Vladimir Šeks. I sam žrtva montiranog političkoga procesa.

Mogu, velim, razumjeti motive koji su naveli Željka Horvatića da zatraži reviziju (čitaj: ponovno suđenje!) sudskoga procesa Blaženiku. Naslov njegova lepoglavskog slova, Kaznenopravna neodrživost presude protiv Alojzija Stepinca, upućuje na te motive.

Ima tu, pretpostavljam, pokoje zrnce grižnje. Ne, dakako, osobne savjesti, jer je u doba suđenja Stepincu imao samo dvanaest godina, nego profesionalne, pravničke, juridičke. Naime, Stepinca su, na kraju krajeva, optužili i osudili njegove kolege pravnici: javni tužitelj i suci. On tu presudu danas s pravom smatra neodrživom, grijehom propusta i juridičkim zločinom. Bilo bi zanimljivo znati što je o presudi mislio i, još važnije, javno govorio i pisao, 1990, ali to nije tema ovoga teksta. Ostavimo sve to postrani i kažimo ono što je bitno: Horvatić je posve u krivu kad smatra da bi bilo kakva obnova procesa (novo suđenje!) mogla, makar i simbolički, promijeniti smisao i ljudske posljedice davne presude. Posebice jer se ishod toga procesa unaprijed dobro zna: U ime naroda, nije kriv!

Dok se apel profesora Željka Horvatića i drugih pravnika među lepoglavskim mudracima za obnovom sudskog procesa građaninu Alojziju Stepincu može donekle razumjeti, potpise (ako postoje) nazočnih teologa i svećenika na Izjavu kojom se traže izmjene zakonskih propisa i novo suđenje Blaženiku nikako ne uspijevam objasniti.

Naime, bogoslovna apsurdnost tog zahtjeva jasna je i meni, laiku, pa bi je morali bolje razumjeti učeni bogloslovci. Tu ću apsurdnost ilustrirati malim logičkim pretjerivanjem. Zamislimo situaciju koja, nakon apela lepoglavskih mudraca, nije uopće nemoguća. Kad i ako Hrvatski sabor i pravosuđe prihvate čudačke zahtjeve lepoglavskih mudraca, moglo bi se dogoditi da oni, ohrabreni početnim uspjehom, pođu korak dalje. Neke od njih osobno mogu zamisliti kako u nekom drugom mjestu simboličnoga povijesnog značenja, primjerice u Staroj Gradiški, zahtijevaju reviziju još jednog, poznatijeg sudskoga procesa. Taj se proces iz perspektive današnjega shvaćanja prava, pravde i pravednog sudovanja također mora ocijeniti kao neodrživ juridički zločin i grijeh propusta. Riječ je, dakako, o montiranom sudskom procesu proroku za sva vremena, a ne tek za 21. stoljeće. Riječ je o samu Sinu Božjem Isusu Kristu!

Možda bi neki slave gladni i publiciteta žedni općinski ili županijski sudac zakazao novo – suđenje svih tisućljeća. Taj proces zasigurno bi nagnao Ivu Brešana na pisanje nove komedije prema nekom od šekspirovskih kostura pod radnim naslovom: Novo suđenje Isusu Kristu u selu Mrduša Gornja. Na tragu zlobne poslovice o besposlenom popu koji jariće krsti, mogli bismo sročiti izreku kako besposleni pravnici svecima sude.

Šalu na stranu. Dok nas nasmijava, ali i zabrinjava bogoslovno i zdravorazumski tragikomični apel lepoglavskih mudraca, ohrabruju nas jasne poruke rijetkih, ali pozvanih, crkvenih ljudi koji apel lepoglavskih mudraca ipak smatraju, diplomatski govoreći, nepotrebnim. U biti glupim i smiješnim.

Jedan od najpozvanijih, postulator Stepin-čeve kauze msgr. dr. Juraj Batelja, nedvosmisleno se usprotivio apelu za reviziju procesa: »Crkvi, a i hrvatskom narodu, to više ništa ne bi značilo. Pored Saborske deklaracije, ništa ne bi više trebalo tumačiti, a i kardinal Franjo Kuharić je izjavio kako je za Crkvu ta priča završena.«

Msgr. Batelja misli, dakako, na Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koju je Hrvatski sabor usvojio 14. veljače 1992.

Obnova sudskoga procesa blaženom Alojziju Stepincu nije, dakle, potrebna nikomu tko je iole razuman. Njemu samu ne samo da nije potrebna nego bi mu, na metaforičkoj i simboličnoj razini, nanijela štetu. Oslobađajuća presuda okrznula bi njegov mučenički status, na temelju kojega je, između ostalog, kročio na svetačku stazu. Katoličkoj crkvi još je manje potreban jer je on oduvijek bio neupitni izvor njezinih nadahnuća, osnaženja vjere, domoljublja i spremnosti na žrtvu u ime obrane Domoljublja, Istine, Pravde, Vjere i Slobode. Od njegova zatočenja i presude sve do danas. Konačno i najvažnije: ta obnova procesa nije potrebna ni hrvatskome narodu, koji nikad nije posumnjao u njegovu svjetovnu nevinost, ljudsku plemenitost i vjersko poslanje.

Da nije potreban baš nikomu, osim nekolicini zabludjelih lepoglavskih mudraca, trebalo bi javnosti službeno priopćiti i samo vodstvo HBK-a. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog kardinala Franje Kuharića blažene uspomene, koji je smatrao da je taj zlokobni komunistički proces za Crkvu završena priča. I to ne samo zbog saborske Deklaracije iz 1992, u čijem je pisanju Kuharić i osobno sudjelovao, nego zbog bitnih, bogoslovnih i crkvenih razloga.

Zločinački poredak!

Ne samo da je Hrvatski sabor Deklaracijom osudio i simbolički poništio sve montirane komunističke procese, nego je 2006, novom deklaracijom, osudio i sam komunistički poredak. Kao zločinački poredak: na svjetskoj i hrvatskoj razini.

Dakle, ni Vijeće Europe, ni Hrvatski sabor, ni Crkva, ne smatraju da bi trebalo obnavljati procese kojima bi se zagušilo pravosuđe i poništavale odluke sudova koji se načelno smatraju nepravednima, a često i samim žrtvama komunističke represije. Takve procese ne bi tražio ni pokojni kardinal Kuharić, ni blaženi Stepinac, a ne traži ih ni aktualni zagrebački nadbiskup ili HBK. Traže ih samo lepoglavski mudraci i nekakav virtualni čudak koji je pokrenuo inicijativu potpisivanja peticije za ponovno suđenje Stepincu.

Pravednici komunizma

Da u hrvatskoj javnosti postoji umni deficit kad je u pitanju odnos javnosti prema komunizmu i titoizmu, ne pokazuje samo nepromišljeni apel lepoglavskih mudraca. Na drugoj razini pokazuje to i šutljiv odnos javnosti prema zaplotnjačkom prijedlogu Dušana Bilandžića o odlikovanju bivših komunističkih moćnika Celestina Cele Sardelića i Drage Domitrovića. Prvi je moj bivši susjed, drag i dobroćudan čovjek, pa bih i ja mogao tu stvar prešutjeti, ravnajući se po logici kako je u Hrvata šutnja redovito zlato, a često i drago kamenje. Ipak, ne smijem šutjeti.

Naime, nema nikakve sumnje da su dvojica spomenutih vladajućih komunista bili ljudi koji nisu bili protagonisti zločina o kojima govori saborska deklaracija. Bili su protivnici Slobodana Miloševića i protivnici ideja o Velikoj Srbiji. No bili su iskreni, predani, ponekad i tvrdokorni apologeti titoizma, jednostranačja i jugoslavenstva. Oni su ideju višestranačja prihvatili iz teške nužde, ali lakše od komunističkih moćnika staljinističkog i represivnog mentaliteta. Načelno je, dakle, složeno teorijsko pitanje zaslužuju li oni odličja junaka demokracije koje dodjeljuje država koju, ruku na srce, oni nisu željeli. Za takve ljude možda bi trebalo ozakoniti instituciju Ljudski pravednik komunizma, po uzoru na slično priznanje koje država Izrael dodjeljuje ljudima koji su doveli u pitanje vlastiti život da bi pomogli progonjenim Židovima.

Takvo bi priznanje, zasigurno, zaslužio pokojni Stipe Šuvar ili moj prijatelj i kolega, posljednji predsjednik komunističkoga Sabora dr. Anđelko Runjić, pa i neki drugi liberalniji i humaniji komunistički moćnici.

Prijedlog poznatoga političkog smutljivca i lažnoga haškog svjedoka Dušana Bilandžića nije tako usmjeren. Predlažući Celestina Sardelića i Dragu Domitrovića, on želi otvoriti prostor da se već sutra može odlikovati i, primjerice, Ante Marković, predsjednik Vlade čiji je ratni ministar (Veljko Kadijević) odgovoran za neke od najstrašnijih masovnih ratnih zločina u Hrvatskoj. Uloga JNA i njezinih civilnih i vojnih zapovjednika jedna je od velikih tabu-tema hrvatske politike, jer su dvojica Hrvata (Stjepan Mesić i Ante Marković) formalno bili čelnici države koja je zaposjela, osakatila i u crno zavila Hrvatsku. Štoviše, jedan od njih, Stipe Mesić, danas odlučuje o odličjima. A bio je vrhovni zapovjednik zločinačke JNA mjesec dana nakon pada Vukovara!

Uz takav povijesni i politički košmar nije nikakvo čudo što svi mi koji živimo u zemlji čudesa stalno trčimo, prema svijetloj europskoj budućnosti, najbrže što znamo i možemo. A nije čudno ni to što nas ta čudačka trka stalno ostavlja na mjestu ili nas vraća u noviju ili daleku, podjednako olovnu i krvavu, prošlost.

Slaven Letica