Poluvjerna rekonstrukcija

Poluvjerna rekonstrukcija

Prizor iz predstave

Čak i da nije riječ o dijelu opširnije akcije takozvane kulturne razmjene između dviju nipošto samo zemljopisno bliskih zemalja, gostovanje Narodnog pozorišta iz Sarajeva 18. siječnja trebalo je izazvati pozornost kakvu je u zagrebačkom pandanu, Hrvatskom narodnom kazalištu, i zaslužilo. I dok su primjerice poneka slovenska gostovanja ostavila dvoranu gotovo tužno praznom, zagrebački Bošnjaci ili oni jednostavno zainteresirani za takvo gostovanje popunili su ne baš najmanje zagrebačko gledalište gotovo do posljednjega mjesta. Bilo da je riječ o protokolu, iako treba vjerovati da je ipak donekle riječ i o autentičnom interesu domaće publike za jedno od susjednih kazališta o kojem domaća publika ima, nažalost, najmanje informacija.

Na prošlogodišnjem je Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci danas pokojni profesor dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Marko Kovačević imao poseban projekt. Sastojao se od jednostavne ankete među donekle uglednom i obaviještenom publikom tog festivala o bosanskoj drami i kazalištu, i već su se prvi rezultati, posve neslužbeni, učinili poraznima. Osim ponekoga boljeg poznavatelja, uglavnom i profesionalno vezana te posljedično nešto bolje upućena, hrvatska publika o bosanskohercegovačkom kazalištu i drami nije znala gotovo ništa.

Upravo zato, gostovanja južnoga susjeda treba poduprijeti, i ne tek u sklopu propisane kulturne razmjene. Ona, naime, donosi tek ono najreprezentativnije, pa u HNK mora gostovati kuća jednako snažne institucionalne simbolike, a i predstava mora biti takva, iako je primjerice stara već gotovo šest godina. Osim toga je i očito skraćena, točnije od zajedničkoga pothvata Drame, Opere i Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo pretvorena tek u običnu produkciju dramskog ansambla u kojoj su ono malo koreografiranih dijelova mogli odskakutati i neplesači. Takva je Tvrđava, velebna razglednica lektirnoga tipa prema jednom, ili možda ipak tek drugom, od najpoznatijih romana Meše Selimovića u režiji Sulejmana Kupusovića i dramatizaciji koju potpisuje s Darkom Lukićem.

Dramatizacija nije lak posao, pogotovo kad na scenu treba postaviti prozu koja ponajviše ovisi o introspekciji pripovjedača, i koja se upravo onim bitnim u strukturi opire bilo kakvu scenskom prikazivanju. Sumnjičavi Ahmet Šabo, pjesnik s tek ponekom pjesmom i mutnim naslućivanjem svijeta kakav bi trebao biti, ali nije, pivotalni je lik prave modernističke tradicije. Pretpostaviti njegove uvide događanjima koja ga nose i u kojima se i ne snalazi najbolje, pa čak ni bolje od drugih, znači od stožernoga lika napraviti sondu koja se može ili jednostavno pjesnički čuditi ili pokušati misliti svoje i u ustrajavanju na tome ostati namrgođena, kivna i sama. Kupusović i Lukić odlučili su se za drugu mogućnost, a time i samu predstavu pretvorili u sraz okoline i pojedinca koji je kadar suprotstaviti joj se, što donekle iznevjerava osnovnu Selimovićevu ideju. Tamo gdje mržnja i ubija i spašava, gdje su svi povezani, točnije zavezani sami za sebe dok su u vlasti zakona jačeg, većeg i važnijeg od njih, i gdje oni koje nazivamo junacima u ratu, a ubojicama u miru riječ pretvaraju u barut i batine, a mišljenje tek u podilaženje i pokoravanje, jedan Šabo nije i ne može biti čvrst lik kakvim ga pokušava ocrtati namjerno i pogrešno kruta pojavnost Izudina Bajrovića. Njega, doduše, proganjaju utvare iz davne bitke, zbog čega se ponekad slomi, ali i tada ostaje prije junak iz narodne pjesme nego zapitani i nesigurni suvremenik kako ga je Selimović zamislio.

S druge strane, utvare koje Ahmet vidi mrtvaci su na mjestu živih, i tih nekoliko prizora možda su najuspjeliji u pokušaju rastvaranja psiholoških uvjetovanosti ispod urotničkoga zapleta. Većina živih već su, naime, mrtvi jer su se, kao Mula Ibrahim Miralema Zupčevića, odavno predali, ili će, kao Avdaga Mirvada Kurića, sigurno stradati zato što su sami izabrali put nasilja koji, unatoč jednoj znakovitoj rečenici, ipak ne rađa dobrim. Tu nema junaka, nego samo onih što preživljavaju, na ovaj ili onaj, uglavnom prljav, nepošten ili, u najmanju ruku, nemoralan način. Jedina svijetla točka u tom svijetu u sjeni tvrđave, gdje se i sami ljudi pretvaraju u kule zazidane sve tvrđom i sve manje osjetljivom vlastitom kožom, za Ahmeta je njegova žena Tijana u izvedbi Amre Kapidžić. Ona je ujedno i jedini zalog njegove slabe nade da je moguće živjeti drukčije, možda i bez utvara.

Crno-bijelu dramatizacije Kupusović je pokušao prepisati i u scensku sliku. Mračnim tonovima glavnine pozornice, istodobno i čaršije i radnje i svakog drugog ambijenta potrebna za pojedini prizor, suprotstavljen je naglašeno osvijetljen krevet s Tijanom kao, simbolički posve jednostavno, nositeljicom jedinog zaista bijelog kostima među svim ostalim, koji prije nalikuju više ili manje stiliziranim šinjelima. Priča o čovjeku koji ostaje sam sa svojom savješću, Tvrđava je ponajprije psihološka studija vjere, ali ne religije nego uvjerenosti. Ona zagovara evoluciju, a ne revoluciju i zato Ramizu Slavena Vidaka kao čovjeku želi slobodu i život, dok pobunjenom proroku želi što skoriju smrt kako bi ostala samo nada koju uspijeva pobuditi u onima koji ga mogu i smiju slušati.

Takav Ahmet Šabo, na početku gotovo mrtav od iskustva rata, a na kraju živ u nadi i nerođenom djetetu, nema slučajno u Selimovića protutežu u Mahmutu Neretljaku. Njega, međutim, u ovoj dramatizaciji nema, što je veliki nedostatak jer je njegova kombinacija nepromišljenosti i dobrote, straha i poniznosti, nesebičnosti i kleptomanije, najživlji prikaz nemogućnosti čovjeka da iziđe iz svoje kože. A to i jest, na kraju, najveća tema Tvrđave, baš zato što ta koža upravo i jest tvrđava. Mahmut, a ne Šehaga (Vladimir Jokanović) ili Osman Vuk (Adnan Hasković), jer oni su dio istog mentaliteta kao i Avdaga, koji »ne bije nego ubija«, ona je poveznica između načina da se preživi život i da čovjek bude svoj bez obzira na cijenu.

Koliko je Kupusoviću bilo stalo prenijeti osnovne ideje Selimovićeva romana, a koliko dodanim usklicima nalik »Jabuko moja!« napraviti poluvjernu rekonstrukciju sarajevske mahale 17. stoljeća, ili možda ipak kasabe, čita li se ispravno ono što je u Tvrđavi napisano? Čak i ako se zaboravi zaista nemušto riješen prizor Venecije i karnevala, nakon nešto manje od dva sata predstave čini se da je ipak želja ove produkcije bila prevesti lektiru u kazališni medij, ali s mišlju na povijesne vedute kakve preživljavaju još samo u etnografskom muzeju ili tradicionalističkim zbirkama, a ne umjetnički slijediti ideju da se može misliti svojom glavom, makar i drukčije.

Igor Ružić