Odbacimo destrukciju velikoga djela

Odbacimo destrukciju velikoga djela

Dušan Džamonja, Metalna skulptura P – II

Poštovana gospođo Džamonja, dragi Fedore, cijenjeni članovi obitelji, uvaženi prijatelji umjetnosti Duška Džamonje!

Sjećam se neke priče za djecu: kad padne, pod udarcima sjekire, omalen, mlad hrastić cijela ga šuma – desecima tisuća grana – prigušeno oplakuje. Ali kad obore staro drvo hrastovo ili se ono uruši samo od sebe, cijela šuma jekne od njegova uzdaha. Tako duboka, vremenita i moćna da svako drvo zamre u tišini.

Premda bajkovita, to je priča o prirodi. Mi smo se odveć udaljili i od nje i od bajke. Kad bismo, barem, kao stara šuma, znali odšutjeti u sabranosti i poštovanju smrt velikog meštra! Ali ne možemo, ne znamo. Vrijeme za riječi ionako bi došlo samo od sebe kada nas razbuđene, prvi put poslije rastanka, pogodi praznina: kada se uvjerimo da je u našem vidokrugu prijatelj manje, sugovornik i suvremenik manje, da je nesvakidašnji čovjek i snažan umjetnik otišao zauvijek. Zauvijek? To je riječ kojom naše smrtno biće i ne vlada odveć sigurno; pa i kako bi!

Na ovakvim mjestima, i u ovakvim prilikama, mi se – slabi i prolazni kao sve zemaljsko – pretvaramo u nijeme svjedoke vječnosti; mi ispraćujemo jednoga od nas na vječan put, mi motrimo kako on odlazi i kako se – donedavno živ – otac, suprug, djed i brat, rođak i prijatelj, a za nas, ponajprije, crtač, kipar i graditelj, upravo počinje udaljavati, kako prelazi prag života i zalazi u područje povijesti, gdjekad i u područja mitova i legendi. No i oni su – kao mitska i legendarna povijest – također dijelovi prostora u kojima žive neki od onih koji više nisu živi. Prave povjesnice pišu oni koji nisu živjeli u vremenima o kojima prosuđuju; mi koji smo, duže ili kraće, živjeli s Duškom, u zajedničkom vremenu, možemo biti tek svjedoci. To nije malo; no kako ćemo svjedočiti?

Od pogana smo naslijedili jednu od najkršćanskijih rečenica: De mortuis nihil nisi bene. Ona iskazuje potrebu obzirnosti prema onima koji se sami ne mogu braniti od mogućih grubosti živih, od njihove moguće nepromišljenosti, nedostatne istinoljubivosti i svake druge štete koju bismo mogli nanijeti ne njima samima, nego njihovoj uspomeni. (A koja je pređa finija od pređe uspomena?) Ta nas uzrečica poziva da se klonimo neumjesnih riječi: budimo, dakle, kršćani barem toliko koliko su to bili prosvijećeni pogani i ne pristanimo na manje od onoga što su oni, kao model ponašanja, bili usvojili.

Poštovani prijatelji, Džamonji je sada svejedno, ali nije i ne može biti nama, koji smo, njegovim odlaskom, u idealnom, baštinskom smislu postali nasljednicima njegova djela. Nama ne može biti svejedno što će se s njim događati, jer se u nas, desetljećima i stoljećima, nad svako djelo, ma koje da je naravi bilo – znanstveno, kulturno, umjetničko ili političko – nadvijaju sile destrukcije, nemara i nebrige, sile sužene, dogmatske svijesti, koje ne uvažavaju različito, koje ne poštuju drukčije. Nije nam svejedno, jer različitosti čine bogatstvo, a u nas je odviše onih koji se trude da siromašni budu još siromašniji.

Govorim to pred golemim djelom Džamonjinim i u želji da ne dopustimo da zbog naše nezrelosti ono, naočigled, počne kopniti. Sve što bismo mu još morali priznati – od svijeta je već dobio. Budimo iskreni: ako je u nečemu bio zakinut, nije to bilo stoga jer je njegovoj darovitosti nešto nedostajalo ili zato što on ne bi bio igrač za najteže utakmice, nego i stoga što ga njegova mala zemlja objektivno nije mogla uvijek (lobiranjem) poduprijeti, što nije mogla dati djelotvornu logističku potporu njegovim projektima kao što su Amerikanci mogli dati svojima ili Englezi, Nijemci, Francuzi, Španjolci i Katalonci svojima. Ipak, mnogo je toga učinjeno i ne bi se moglo reći da ga je u domovini pratila zla sreća (ne nazovemo li zlom srećom brojne narudžbe za javne – memorijalne – spomenike). Nažalost, u našim je javnim zbirkama – muzejima i galerijama – malo njegovih djela, a i ono malo što ih ima mahom su starijega datuma. Zašto je tomu tako, nije teško zaključiti. Država je podupirala njegov rad za državu, ali nije odveć ulagala u njegov rad za slobodnu, nezavisnu, nenamjensku umjetnost.

Ovih smo dana svjedoci da njegov odlazak bilježe, uz hrvatske i mnoge svjetske agencije, listovi i elektronski mediji; pažnja, koja je, kad je o našim umjetnicima riječ, rezervirana za one najmalobrojnije.

Svakako: zrno je njegova djela palo na plodno tlo. Na nama je da mu pomognemo da izraste u zagrebačku, u istarsku (Vrsar), u hrvatsku znamenitost: kiparu na posmrtnu slavu, nama na ponos i na korist. Djelo odgaja ljude, ohrabruje ih i priprema za dobro i što je, možda najvažnije, veliko Djelo krijepi darovite mladiće i djevojke i pomaže – drugima i slabijima – da se s velikim primjerima pred očima brže razvijaju i uvjerljivije rastu. Djelo je i zrcalo: u njemu se vidimo i prepoznajemo. Ono, dakle, oplođuje zemlju iz koje je izniklo. Ono nas održava na kulturnoj i civilizacijskoj razini najboljih tradicija naše domovine, ali i na razini modernog i razvijenog – i našega – Svijeta.

Djela, koja govore svojim glasovima, predestinirana su da budu i glasovi zemlje iz koje dolaze, u kojoj su pripremana i, najčešće, stvarana.

Velikom djelu, kad počnu posmrtne elaboracije, rezimiranja i sumiranja, nove valorizacije i pakosna usitnjavanja, sve će se više tražiti i slabosti. Najpopularniji kritik postat će – nakratko – onaj koji mu nađe najviše mana. Ne pomaže, što je, već odavno, znameniti francuski pisac, takav način obilježio kao la critique de défauts, osudivši je na drugorazrednost. Tko radi taj i griješi, kaže naša poslovica. Jedna druga izravno apostrofira neizbježnost muke: Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne ogrije. U velikome poslu ima, nažalost, i krivih poteza, no i oni – ako niste Božji sin nego smrtnik – vode do prave spoznaje i do ozbiljna učinka. Do moći da se oblikuje autentično i sugestivno.

Moram, na kraju, reći zašto se ovdje, s najvećim poštovanjem – nadam se: u jednodušju sa svima vama – opraštamo od našeg pokojnika: ponajprije zato što je bio Radnik. I to, poštovani prijatelji, neusporediv Radnik: neumoran kraj svojega stalka ili za tokarskim stolom; zadubljen u svoje graditeljske nacrte; zanesen, s napravom za zavarivanje u ruci; potpuno predan svojim fascinantnim crtežima ili kolažima; umoran i znojan pod dizalicom, zaokupljen granitnim gromadama, opsjednut tonama željeznih lanaca ili brončanih odljeva, sabran pred drvenim trupcima iz kojih čita zakonitosti organskoga rasta. Znalac, fanatičan i zahtjevan, pokretao je, kao pravi vođa, momčad svojih suradnika. Kad kažem radnik, a mislim na Duška Džamonju, imenujem onoga koji se od posla nije odvajao; kojemu je raditi bilo isto što i živjeti. Samo tako i nastaje veliko, obvezujuće Djelo.

Drugi razlog s kojega poštujem njegovu uspomenu jest to što je htio biti i što je bio Majstor. Nije ga zanimala prosječnost, prezirao je nedoučenost i neznanje – nije se ni kao zvijezda naše i europske avangarde prestajao diviti umijeću starih kipara, vještini svojih učitelja, golemoj baštinjenoj tradiciji, no i rezultatima mlađih kolega u djelima kojih je mogao prepoznati i svoje ideale. To je Džamonjino majstorstvo bilo legendarno; ako je Krez sve čega se dotaknuo pretvarao u zlato, on je gotovo sve što je dodirnuo pretvorio u crtež, skulpturu, graditeljsku formu. U njegovoj su se ruci smjenjivale olovke, pera, flomasteri, krede, kistovi, čekići, dlijeta, izvori vatre; svime je besprijekorno rukovao, a o svakom je materijalu s kojim se susretao govorio kao o živom biću, pa je svakoga i mogao upoznati do u dušu. Visoka i najviša razina njegova majstorstva bila je – i ostaje – mjerom i za sve druge. Nikad ga njegov moderni osjećaj nije naveo da se prikloni brzini i improvizaciji kao spasonosnim sredstvima: svoje je djelo gradio zadivljujućom strpljivošću – kao da je učio i od mrava, i od pauka, i od pčele: od nenadmašnih konstrukcija i struktura Prirode. Ako je nešto bilo karakteristično za njegovu skulpturu tijekom desetljeća, onda bi to bila sporost gradnje i težina izgrađenoga.

Treće, zbog čega ovaj suvremenik zaslužuje najveću našu zahvalnost: nije se klonio skromnih, običnih, pučkih materijala ni kovačkih proizvoda – premda je iskušao sva zlata i srebra ovoga svijeta – i baš je na tom »gluhom«, oskudnom tvorivu dokazao iznimnu svoju umješnost i, ako mi dopustite, svoje čarobnjaštvo. Drvom, karboniziranim drvom, čak i u vatri iščezlim drvom te grubim željeznim čavlima i lancima ispričao je najdojmljiviju priču svoje skulpture: povezujući golgotske čavle i galeotske lance s drvom križa i jarbola izrekao je, na jedinstven način, istinu o sebi, ali i o svima nama. Paradoksalno ili ne, njegova je modernost bila i naša povijesnost.

To ne vidjeti značilo bi ne razabrati govor kiparstva i govor povijesti, koji se glasaju i onda kad nam snaga posustaje. Zato i jest moguće da se kip uspravi iznad groba, da od njega živi i traje.

(Govor na ispraćaju Duška Džamonje; zagrebački krematorij, 20. siječnja 2009.)

Igor Zidić

Bogat i inovativan opus

Dušan Džamonja, Skulptura DP – V

Umro je umjetnik koji je označio novo skulpturalno željezno doba, novi cvat korozivnih polucija odbačenog materijala. Koji je progresivističku ideju novoga provlačio između spekulativnoga traga i nadiruće organske samodovoljnosti (Arp) dajući svojim postupcima i materijalu novo lice i stanovitu obrednu i magijsku značajku. Čovjek koji je smjelo kombinirao materijal (željezo, čavli, lanci, staklo, beton, corten...), koji je kao malotko raspuklu i nagriženu kiparsku jezgru ostavio otvorenom i vidljivom.

Hrabri inovator u postupcima i novom materijalu s lancima i s čavlom kao svojevrsnom monadologijom zgušnjavao je i pleo svoje željezne forme dajući im najčešće dramatičan, a pokatkad i strukturalni neutralni značaj. Prožeto ustrajnim duhom traženja, sklono tehničkim eksperimentima, korozivnim teškim industrijskim materijalom, uvjeren u autonomiju umjetnosti, ostao je uvjeren da je ta autonomija moguća i u grandioznim javnim komemorativnim spomenicima i funkcijama; u umjetnosti koja je u biti ostala uvijek eksperimentalna. Od svih umjetnika podvojenih između javnog i atelijerskoga najmanje je bio podvojen. Ili bolje rečeno: nije bila riječ ni o natrusi dvostruka života. U vizualiziranju ideologije (ovakve ili onakve) nije propuštao promaknuti shvaćanje znaka u prostoru prema prostoru umjetnosti.

Djelo u svjetskim kolekcijama, galerijama i muzejima, umjetnik o kojemu su pisala najveća imena, koji je izlagao na najdičnijim otvorenim i zatvorenim mjestima svjetskih metropola ipak se najradije vraćao svojoj sredini uspostavljajući dijalog s nositeljima društvene i javne moći. A oni koji su se trebali brinuti o tužnim i nezavidnim stanjima ne samo njegova djela (primjerice o spomeniku u Jošanima u kojem željezo plače po kamenu, a u proljeće povijuše skrivaju taj zanimljivi blok) umišljajući da je javna moć njihovo opravdanje dohvatili su se kipara i pogađanja s umjetnikom kao da dijele milost ili svoju prćiju i kojima je jedini cilj zagorčiti život najboljemu i najvećemu: najboljima i najvećima.

Tu je uzmimo slaba točka kulture u kojoj se privid jednakosti između birokratskog duha i vrhunskog umjetnika putem pogađanja nameće kao ravnopravni razgovor. To samo govori da ovdje stvari nisu na svojim mjestima. Jer svi razgovori oko opusa umjetnika koji su dosegnuli unutrašnju i vanjsku slavu u sređenoj i civiliziranoj zemlji završavaju redovito u korist umjetnosti.

Žalimo što Dušana Džamonje više nema. Opus je dovršen. Bogat i raznolik. Inovativan. U pojedinim svojim segmentima gotovo čudesan. U povijesti suvremene umjetnosti tektoničan. A slava je toga opusa i života nedvojbeno i naša. I zato: Hvala Dušanu Džamonji.

Ive Šimat Banov