Neću sav umrijeti

Neću sav umrijeti

Svečano otvaranje izložbe u počast uglednom likovnom kritičaru, novinaru, književniku i ravnatelju Muzeja za umjetnost i obrt, Vladimiru Malekoviću, u povodu 35. godina osnutka Muzeja Brdovec, čiji je glavni inicijator osnutka bio, održano je 19. prosinca u prostorima Muzeja. Izloženi su radovi petero hrvatskih umjetnika (Dubravke Babić, Nives Kavurić-Kurtović, Ivice Šiška, Miroslava Šuteja, Antuna Borisa Švaljeka) koje je tekstovima, u doba njihovih početaka, Maleković podupirao nepogrešivom intuicijom i otkrivalačkom pronicavošću. Bio je to povod da se, pet godina nakon njegove smrti, izložbeni salon Muzeja Brdovec nazove Izložbenim salonom Vladimira Malekovića.

U katalogu u povodu izložbe akademik Josip Bratulić (koji je uz osobnoga Malekovićeva prijatelja, slikara i kipara Dragu Jančića govorio na otvaranju) ističe, među ostalim, da je riječ o najagilnijem hrvatskom intelektualcu s prijelaza 20. u 21. stoljeću, podsjećajući i da je Maleković među prvima pisao o izvornoj umjetnosti te su njegove monografije o Ivanu Lackoviću Croati, Ivanu Rabuzinu, Matiji Skurjeniju i Miji Kovačiću polazišta za ocjenu toga svjetskog fenomena. Maleković je bio autor brojnih monografija o velikim umjetnicima, među ostalima o Krsti i Željku Hegedušiću, Edi Murtiću, Vilimu Svečnjaku, Stojanu Aralici, Đuri Sederu. Važne su njegove sintetske studije o hrvatskom slikarstvu objavljene uz mnoge izložbe. Za njegova ravnanja u Muzeju za umjetnost i obrt bile su postavljene velike izložbe Hrvatski narodni preporod 1790–1848. i Bidermajer u Hrvatskoj. Maleković je bio i pjesnik, a među publicistikom ističu se njegova kajkavska Pisma s ladanja. No bez obzira na veliku biobibliografiju i zasluge u kulturi, nagrade i društvena priznanja uporno su ga mimoilazila, zaključuje akademik Bratulić.

Drago Jančić među prvima je zapazio Malekovićevo nepravedno i sramotno zapostavljanje, unatoč njegovoj neprocjenjivoj ostavštini, a smatra da će se ovom izložbom otvoriti mogućnost cjelovita sagledavanja i valoriziranja njegova djela. Jančić se prisjetio da je Malek, kako su Vladimira zvali, esejističkim tekstom iz godine 1955. u zagrebačkom Vjesniku, izazvao senzaciju senzibilizirajući širu kulturnu i društveno-političku javnost za obnavljanje brdovečkoga dvorca Januševec, spasivši ga tako od propadanja. Jančić je također istaknuo Malekovićevu brigu za kajkavski jezik i njegove znamenite riječi nakon primitka Godišnje nagrade INA-e za promicanje hrvatske kulture u svijetu za godinu 1997. izjavio je: »Non omnis morior! Neću sav umrijeti, ostavljam iza sebe djela po kojima će me možda spominjati.«

Sead Begović