Muziciranje u sjeni zabave

Muziciranje u sjeni zabave

Prizor iz predstave

Mnogo zabave i dosjetki te ponešto gega i karikature donijelo je premijerno uprizorenje Pepeljuge Gioachina Rossinija u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Bečki redatelj Peter Pawlik maksimalno je razigrao predstavu na način kako komične opere posljednjih petnaestak godina u Hrvatskoj postavljaju domaći operni redatelji srednje generacije. Bilo je tu svega, od glačalom progorene plahte sjetno zamišljene Pepeljuge, preko čaganja zbora, do živčanoga sloma polusestre Clorinde, koja je pukla ne mogavši izdržati napetost oko ishoda pokušaja bogate udaje za princa.

Pepeljuga je zbog naravi libreta drukčija od Rossinijevih ranijih komičnih opera. Dok su Don Magnifico, Dandini i dvije polusestre pravi komični likovi, glavni su junaci Angelina odnosno Pepeljuga i njezin princ Don Ramiro, sentimentalni, a ne komični. Rossinijeva opera djelomično se temelji na popularnoj istoimenoj bajci Charlesa Perraulta. No, u libretu Jacopa Ferrettija gotovo i nema poznatih elemenata iz bajke. Ferretti je zamijenio staklenu cipelicu narukvicom kako bi primirio rimske cenzore koji na pozornici kazališta Valle, gdje je Pepeljuga 1817. bila praizvedena, nisu željeli vidjeti otkriveno žensko stopalo. Pawlikova predstava ispunjava pretpostavljeni imperativ zabave i ostavlja potreban prostor sentimentalnosti.

Ono pak što bi trebalo opravdati repertoarno posezanje za Pepeljugom u najvećem se dijelu nije ostvarilo. To je specifičnost Rossinijeva operno-glazbenoga stila, delikatnost solističkih dionica i njihova raznorodnost (od tenora leggero, preko koloraturnog mezzosoprana, do visokih i karakterističnih buffo-basova, koje treba uklopiti u jedinstvenu cjelinu), kao i prozračna delikatnost orkestralne strukture. Glazbena izvedba bila je u krutim rukama dirigenta Gianluce Marcianňa. Osigurao je tek osnovnu usklađenost tvrdog orkestra, neizražajne dinamike i često preglasna u odnosu na pjevače. Briozni višepjevi protekli su u grozničavu nastojanju solista da ostanu zajedno, što im u nekoliko navrata nije pošlo za rukom. Rossini poput Mozarta zahtijeva muziciranje, a muziciranja ovdje nije bilo.

Predstava je ostvarena u koprodukciji s Rumunjskom narodnom operom u Bukureštu i CEE Musiktheaterom. Scenografija Ve-sne Režić atraktivna je i funkcionalna za brze promjene. Dobro su pogođeni kostimi Barbare Bourek, osobito kostimi dviju polusestara koji ih ujedno karikiraju. Elegantne Pepeljugine toalete loše su izrađene, preduge, pa se protagonistica u njima nije mogla slobodno kretati. Udio muškoga zbora bio je pjevački korektan, a scenski dinamičan.

Solističku podjelu predvodilo je dvoje kineskih pjevača u ulogama specifična rosinijevskog stila. Zagrebačka opera tako se pridružila svjetskom trendu sve veće prevlasti pjevača s Dalekog istoka, Kineza, Korejaca i Japanaca. Oni dolaze odlično školovani i pripremljeni za europsku operu, koja tek počinje zauzimati postojano mjesto u kulturnom životu njihovih zemalja.

Pastoznost dubokih registara i lakoća ornamentiranja predodređuju mezzosopranisticu Ning Liang za naslovnu ulogu. Možda su poteškoće s visinama bile trenutačne, no ipak su narušile cjelovitost njezina pjevačkog ostvarenja. Glumački je dobro ocrtala Angelininu plemenitost, kojom prebrođuje ugnjetavanje u očuhovoj kući i na kraju svima prašta.

Jedinim pravim i autentičnim rosinijevskim pjevačem u punom sjaju pokazao se mladi tenor Yang Yang kao Don Ramiro, s glasovnom lakoćom i izvrsnosti visokih tonova.

Bas Ozren Bilušić s mnogo je truda i srčanosti ostvario buffo-ulogu Don Magnifica, dajući sve od sebe. Bariton Kiril Manolov kao Dandini bio je kao uvijek, suveren u svekolikom nastupu i dojmljiv, dok je bas Ivica Čikeš u visokoj basovskoj ulozi Alidora ponešto forsirao.

Mezzosopranistica Anastazija Kap-telova kao Tisbe slabo se čula izvan recitativa, dok bi se sopranistica Marija Kuhar Šoša u ulozi Clorinde trebala pozabaviti dotjerivanjem svojih neugodno otvorenih visokih tonova.

S prvom se ovosezonskom premijerom Zagrebačke opere ponovila slična priča kao sa Seviljskim brijačem prije dvije i pol godine: prštava režija zasjenila je u dijela publike glazbene nedostatke. No Seviljski brijač svojom fakturom lakše podnosi nedostatke, a Pepeljuga se uvelike razlikuje od njega.

Davor Schopf