Misli i pogledi Josipa Šentije

Misli i pogledi Josipa Šentije

Koncem 2008. Školska knjiga objavila je politološko djelo Josipa Šentije Skandinavizacija Balkana – helvetizacija BiH. Naslov očito izriče poželjan razvoj povijesnih zbivanja u našoj nedavnoj prošlosti, ali i u budućnosti. Proces je to koliko neprekinut toliko i nedovršen. Pisana tijekom prvih godina stvaranja hrvatske države – čemu je stvarni kontekst: ustroj njezina demokratskog poretka, višeizvoran, višesmjeran i višeslojan rat protiv njezina golog opstanka, te nerazvidna mreža međunarodnih odnosa u kojima se kao novotvorevina našla Republika Hrvatska – Šentijina je knjiga opsežan skup od točno sedamdeset članaka objavljenih mahom u vodećim zagrebačkim glasilima tijekom godina 1990 – 2000. Odnosno, nekoliko njih autor je osobno izlagao na ondašnjim međunarodnim znanstvenim i političkim skupovima o povijesnim zbivanjima na hrvatskom tlu i na balkanskim prostorima. Posrijedi su dakako zbivanja ratna, politička i diplomatska.

Šentijini članci, tiskani u Večernjem listu, Novom vjesniku, Areni, Danasu i drugim listovima toga doba, danas se doimaju kao živ i vjerodostojan prikaz tragičnih zbivanja, intelektualnih i političkih dvojbi, skrivenih velikosrpskih poteza i međunarodnih im pokrovitelja, i to u slijedu koji ćemo, Šentijinim posredovanjem, u sebi lako rekonstruirati kao pouzdan podsjetnik: povijesna su zbivanja na hrvatskim prostorima zadobila stanovitu kronologiju na koju su danas mnogi već zaboravili; odnosno neki, nesvjesni, bili su još djeca. Danas naime, poslije gotovo dva desetljeća, kao da se javno ne zna što je bilo prije a što poslije, što je bilo uzrok a što posljedica, tko bje napadač a tko žrtva, gdje je bio početak a gdje kraj; i, nimalo važno, tko su bili vodeći djelatnici-služnici povijesnoga Sotone.

Da je autor međutim ostao privržen samo povijesnom poretku, objektivnoj kronologiji, analima, tim prešnim »sažetcima doba«, ili da je ostao autorski privržen redoslijedu objavljivanja vlastitih priloga u tisku, dobili bismo jednu u dosadašnjem nizu rekonstruiranih historija, što su ih znali napisati koliko poneki samohvastavi akteri toliko i bezbrojne neisplakane žrtve. Šentija je međutim postupio izrazito znanstvenički: poštujući dijakroniju kao samorazumljivu imanenciju predmetnute zbilje, pojedine je probleme, odnosno njihove krugove, poredao prema vlastitoj uređajnoj relaciji, tj. prema sinkronijski funkcionalnom nizu. U tom nizu izložena zbivanja i problemi slijede jedan za drugim logikom Šentijinih znanstvenih (politoloških, geopolitičkih, geostrateških) uvida.

Šentija je ponajmanje običan komentator, kolumnist, ili, ne daj Bože, nekakav preuzetni gnjavator: sljedbenik tobožnjeg istraživačkog novinarstva. Ili pak prikraćen političar, »gurnut u stranu«. Naprotiv. Jedan od najuglednijih hrvatskih publicista, u davna jugovremena ravnatelj Radija Zagreb, u doba Hrvatskog proljeća nesuđeni ministar, potom, tijekom čitava dva desetljeća, uvaženi leksikograf, na poziv predsjednika Tuđmana sudjelovao je u osnivanju HINA-e. No djelatan u politici nije bio. Kako i zašto, Šentija objašnjuje u svojoj prethodnoj knjizi Ako Hrvatske bude (ŠK, 2005). Uglavnom, ostao je pozoran promatrač i tumač, distanciran radi točnijeg i podrobnijeg uvida u zbilju, a sudovi su mu se u vrijeme njihova tiskovnog iznošenja dočekivali s velikom pozornošću, da bi se danas, nakon toliko godina, mnogi od njih dokazali ne samo trenutno (tj. svojedobno) točnima nego i trajno mjerodavnima.

Koja to „poglavlja“ „otvara“ Šentija? I kako ih kao posebne politološke probleme naslovljuje? Ovako: Jugoslavija: jednadžba s više nepoznanica, Balkanska kriza na vrhuncu, Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji, Bosna i Hercegovina u središtu svega, »Mala Velika Srbija«, Hrvatsko-srpska normalizacija, Hrvatsko sporazumijevanje, Oni su utjecali na položaj Hrvatske u svijetu, Hrvatska istočno od Trsta, Izbavljena Slovenija, Izazovi samostalnosti i, izrijekom nazvan, Epilog: Na kraju dramatičnog desetljeća – Hrvatska pred Europom 2000.

Današnjem će čitatelju ovakav raspored značiti koliko rečeni negdašnji zbiljskopovijesni tijek zbivanja, toliko i »unutarnju povijest problema«. I dok prvi od „problema“ svakomu iole upućenu razmjerno jasno rekapituliraju znane događaje i općeprihvaćene stavove o njima, „problemi“ koji počinju s otkrivanjem uloge nekih od velikih državnika u zbivanjima oko tadašnje Hrvatske manje su poznati. Šentiji, znalcu silna mnoštva činjenica motrenih iz promatračke sjene, bili su očito znatno poznatiji. Zato mu valja i vjerovati. On podrobno i analitički objašnjuje uloge što su ih odigrale primjerice osobnosti: Ivan Pavao II, James Baker, Cyrus Vance, Pavel Gračev, Andrej Kozirev te, retrospektivno, Richard Nixon. U svjetlu današnjih, upravo tekućih zbivanja na prizorištu hrvatskih međunarodnih i diplomatskih djelatnosti, valja posebno upozoriti na Šentijine članke o odnosima Hrvatske i Italije u prošlosti pa, s tim tradicionalnim nabojima, i u sadašnjosti. Rapallo, Rimski ugovori, Osimo, postaje su složenih uzajamnih odnosa dviju jadranskih država na kojima nipošto nisu ispijena sva posljednja „putna pića“! (V. Hrvatska istočno od Trsta.) A u poglavlju-„problemu“ Izbavljena Slovenija Šentija na prostoru od svega tridesetak stranica iznosi mnoge prikrivene pojedinosti o djelatnosti Janeza Drnovšeka, Milana Kučana, Janeza Janše i Dimitrija Rupela u predvečerje priznanja Hrvatske i u pitanjima uvjeta da se okonča velikosrpska agresija na našu zemlju. Posebno se iznenađujućim „otkrićem“ danas doimlje posjet tadašnjeg predsjednika vlade dr. Francea Bučara i ministra vanjskih poslova Rupela Dobrici Ćosiću, 12. kolovoza 1991. U jeku dakle već poodmaklih vojnih djelatnosti srpskih pobunjenika, u jeku priprava jugoarmije i paravojnih srpskih postrojbi na akcije oko Vukovara, Karlovca, Gospića, Zadra, Dubrovnika i Cavtata, slovenski političari zauzimaju karakteristične stavove, poznate nam koliko iz starojugoslavenskih toliko i iz najnedavnijih, pa i današnjih dana.

Šentijini članci u izloženu poretku, objavljivani nekoć, a čitani danas, posjeduju obilježja svježih komentara, pronicavih uvida i povijesno važnih poučaka. A pisani su jezikom kojim se u nas malo koji političar i politolog može podičiti: uzornim standardnim hrvatskim.

Ante Stamać