Krug zavičajem

Krug zavičajem

Sjedim na sunčanoj terasi elegantnoga Caffe Central u Portorožu, u mojoj Istri, poslije moje Vižinade, u mojoj Istri, i mogao bih preplivati iz Istre u Istru, toliko je blizu Savudrija. Malo potom, eto me već u trećoj državi, u Trstu, a još u zavičaju. Dobro mi je, upijam u se sokove rodne grude, ali svejedno, u grlu mi grop, i ne gre ni doli ni gori.

Ovo neka danas bude tekar ružičastim obojen putopis moj prošlotjedni i višednevni po knjigama, glumištima, školama i međ’ ljudima, po zemljama i preko granica.

Imao sam, opet, ludu sreću vrludati po zavičaju i okolici, te želim s tobom, vrli i strpljivi čitatelju, podijeliti radost i uzbuđenje i sumorne uzdahe.

Ali, najprije iz okolice Istre, Zagreba, gdje smo predstavili knjigu živahnoga mladića od devedeset i šest godina, Mirka Mirkovića, Što je pisac na ovoj pozornici luđaka? To je Shakespeare zdvojno uzdahnuo u doba velikih luđaka, a i Mirković ga legitimno parafrazira, budući da su subjekti njegovih sjajno subjektiviziranih eseja iz te knjige (pisanih u minulih tridesetak godina) Krleža, Matoš, Byron, Montesquieu, Heine, Zola…

No danas bi kopljolomnija parafraza možda mogla glasiti Što je pisac na ovoj pozornici glupana?

Sutradan, tu je Pula; okrugli stol uz šezdeseti jubilej Istarskoga narodnog kazališta, koje se zalaufalo i misli, konačno, nešto samo sa sobom poduzeti; napose, stvoriti profesionalni ansambl, profilirati repertoar.

Odmah zatim, u Vižinadi i obližnjim Ferencima, proslava stote obljetnice prve hrvatske pučke škole u tom kraju; pod naslovom Kad na dubu rode naranče bavim se metaforikom brojeva. Godine 1913, posljednje statistički kredibilne godine, jer 1914. izbija rat, zatim dolaze talijanski fašisti, pa Drugi rat i sve ostalo.

Statistika jasno ukazuje na cesarsko-kraljevski lojalizam i legalizam, na demokratični balans. U Istri (koja uključuje Koparštinu, Cres, Lošinj i Krk) 1913. u pučkim školama bilo je: 19.602 hrvatska učenika, 21.778 talijanskih, 5.770 slovenskih i 2.236 njemačkih. Njih je podučavalo: 304 hrvatska učitelja, 408 talijanskih, 76 slovenskih i 64 njemačka učitelja.

Carevina se, očigledno, i u školskom sustavu trudila održati međuetničku ravnotežu, u nesmiljenu ratu za škole između dvaju bitnih partnera, rivala, nepomirljivih neprijatelja: Družbe sv. Ćirila i Metoda, s hrvatske i slovenske strane, te Lege Nazionale s talijanske. Nerijetko, tko bi prije stigao, taj bi i otvorio školu, a Lega Nazionale bila je mnogo snažnija i bogatija. Rezultat je bivao i groteskan; kao na Lošinju, kada je u etnički miješanim Nerezinama otvorena hrvatska škola, a u posve hrvatskom Sv. Jakovu talijanska. Novca pak nije bilo dovoljno, te bi prva škola obično ostajala i jedina; jer što će u nekom selu dvije škole, dovoljna je jedna. A one naranče? Kada su Hrvati naumili u Livadama podići školu, talijanski načelnik općine rekao je, da, da, otvorit ćete je kada na hrastu rode naranče. Dan prije otvaranja, mladići su pošli u Trst, kupili dvi-tri kašete naranač, i povišali ih po dubu…

O stotoj obljetnici nadahnuto govori učiteljica Ankica o svojoj pedeset i osmoj obljetnici u istoj Hrvatskoj pučkoj školi Družbe sv. Ćirila i Metoda, kada je 1951. kao mlada učiteljica iz Vukovara došla, a srpskoga roda, u ove ubave Ference. Službovala je potom u Puli, otišla u mirovinu, pa u svoj Vukovar, odakle su je srpske puške gonile u zarobljeništvo zajedno s Hrvatima, i onda se opet vratila u Istru…

Dan zatim, kako rekoh, uživam na istarskom siječanjskom suncu, a u mome se kraju siječanj zove – prosunac!

S dobrim prijateljem, Hrvatom, liječnikom Pavićem, prisjećam se kako smo uz njega Vlado Gotovac i moja neznatnost ovdje svečano otvarali Hrvatski dom; ružna vremena (rat u Hrvatskoj), lijep događaj. Neizravno i prijazno i prijateljski polemiziramo Gotovac i ja; on govori o Naciji i Državi kao budućnosti Europe-zajednice, ja pak o euroregionalizmu i demosu, ali ne kao alternativi perspektive, nego njezinoj drugoj fazi…

Iz Slovenije gledamo Hrvatsku, očajni su ljudi ovdje, uz granicu, roji se mržnja, na slovenskoj obali živi nekoliko tisuća Hrvata, moramo svi biti razumni, a ne širiti razdor, veli dr. Pavić; ovdje je proveo gotovo cijeli radni vijek, ovuda mu je otac jurišao na Trst …

Istoga dana, potresna, prvorazredna predstava u tršćanskom Slovenskem narodnem gledališču: Tamara Matevc, Zaljubljeni v smrt, režija Samo M. Strelec. Posrijedi je istinska drama ugledne tršćanske slovenske obitelji Tomažič u Drugom svjetskom ratu, vlasnika jednog od najuglednijih tršćanskih restorana. Mladić Pinko Tomažič, komunist i antifašist, pada u fašističkoj zasjedi, i biva strijeljan 1941. Njegov otac pogiba pod ruševinima. Njegova sestra Danica voli mladoga kršćanskog antifašista Stanka Vuka, fašisti ga drže u zatvoru, a kada je pušten, netko ubija mladi bračni par 1944. u njihovu stanu. Ostaje samo jadna majka; poginuo muž, strijeljali sina, ubili trudnu kćer i zeta. Ta tragedija ugledne obitelji nagnat će Fulvija Tomizzu da napiše o njima jednu od svojih najboljih knjiga, Gli sposi di via Rossetti, Mladenci iz ulice Rossetti…

Eto, potrošio sam cijeli zapis netom za puko nabrajanje; ostaje sladak okus zavičaja, ostaje knedla u grlu – kada se više neću morati legitimirati na Granici, pojašnjavati neizbježnost suživota znancima i javnostima; dovraga, hoćemo li jednom podići spomenik na kojem će pisati Svim žrtvama svih naših domovina!

Milan Rakovac