Je li Hrvatska spremna prihvatiti svoga Obamu

Je li Hrvatska spremna prihvatiti svoga Obamu

Barack Obama sa suprugom pozdravlja građane

Da bi se shvatio fenomen Obama u svjetskim i američkim relacijama, treba se vratiti na ishodište današnjih fundamentalnih promjena u suvremenom svijetu. Sa slomom komunizma, kad su neki, poput Francisa Fukuyame, predviđali kraj povijesti jer su Sjedinjene Američke Države ostale na globalnom planu bez jedinog ideološkog i političkog suparnika – Sovjetskog Saveza, svijet se našao pred izazovom stvaranja novoga svjetskog poretka. Zato su se Amerikanci, spoznavši svoju ulogu u izmijenjenom svijetu, morali brzo prilagoditi novim geopolitičkim realnostima.

Nešto je od toga počeo Bill Clinton, demokratski prethodnik Baracka Obame, ali američko društvo, a prije svega njegov politički i gospodarski establišment, još nije bilo spremno prihvatiti nove realnosti, kako na globalnom tako još više na unutarnjem planu. Treba se sjetiti samo jednog detalja iz tog razdoblja u drugom Clintonovu mandatu, kad je američka administracija u dogovoru s Jaserom Arafatom imala plan za stvaranje palestinske države. To je bio radikalan odmak od tadašnje američke politike na Bliskom istoku, koja se zasnivala isključivo na pravu Izraela da sačuva svoju državnost i bude američki policajac na tom trusnom geopolitičkom području. Tada je ne slučajno izbila afera Lewinsky kojoj je konačni cilj bio da važniji članovi Clintonova užeg kabineta podnesu ostavke, čime bi i sam predsjednik bio prisiljen na ostavku. Međutim samo je nekoliko članova Clintonova kabineta, od kojih je najvažniji bio šef njegova ureda Leon Panetta, sada u Obaminu kabinetu imenovan za ravnatelja CIA, podnijelo ostavke, pa je višemjesečna saga u aferi Lewinsky završila u Kongresu djelomičnim ukorom američkom predsjedniku, pa je opstao do kraja drugoga mandata u Bijeloj kući. Na unutarnjem planu Bill Clinton smanjujući vojni proračun na oko 200 milijardi dolara, pri čemu je čak počeo zatvarati vojne baze, proizveo je nakon više desetljeća proračunski suficit, ali nije imao vremena zakoraknuti u neizbježne socijalne reforme, za koje se osobito zalagala njegova supruga Hillary. Tu politiku trebao je nastaviti Al Gore, kojemu su po europskim mjerilima ključni izbori na Floridi ukradeni, pa je u Bijelu kuću instaliran republikanac i eksponent krupnoga kapitala, ali i vojnoindustrijskog lobbyja, George Bush mlađi.

Odmah na početku Bushova prvog mandata Amerika se suočila s terorističkim napadom na New York i Washington, koji i dalje intrigira pitanjima koja su ostala bez odgovora. Taj je napad na američko tlo, usporediv jedino s japanskim napadom na Pearl Harbor, pokrenuo republikanske jastrebove da intervencijom u Afganistanu i Iraku s jedne strane stave na stup srama američku vanjsku politiku vojnih intervencija, a s druge je strane u odnosu na Clintonovu administraciju više nego udvostručen vojni proračun strahovito opteretio američko gospodarstvo. Na vanjskom planu sve se to odigravalo dok je na svjetskoj sceni rastao utjecaj, pored Rusije, novih ekonomskih sila, Kine, Indije i Brazila, te Europske Unije kao ne samo partnera Sjedinjenih Država nego i suparnika u stvaranju novoga globalnog poretka. Sve to, ali osobito kolaps gospodarske politike i financijska kriza bili su jasan znak da je Amerika sazrela za promjenu i za novi iskorak.

Obama sa suprugom, bivšim predsjednikom Bushom i prvom damom

Čini se da je američka sudbina takav izazov dodijelila demokratima, koji su uvijek u novijoj povijesti povlačili novu granicu u američkoj poziciji u svijetu, ali i unutarnjim reformama koje su nužne najmoćnijoj zemlji na svijetu. Počevši od new deala Theodora Roosevelta preko Johna Kennedyja, koji je u krivo vrijeme želio reformirati Ameriku, za što je platio životom, pa do Billa Clintona, koji je uspješno udario temelje novom pozicioniranju Sjedinjenih Država u promijenjenom svijetu – pri čemu mu Hrvati, ali ne samo oni, trebaju biti zahvalni za konačno slamanje velikosrpske ideje Slobodana Miloševića – Amerika se na kraju istrošenih ideja i politike republikanca Georgea Busha ponovno okrenula demokratima.

Nije slučajno da je čak 61 posto Amerikanaca izišlo na ove predsjedničke izbore, iako ih obično izlazi oko 50 posto, da je za Obamu glasovalo čak 52 posto birača, da su među njima bili ne samo mladi, Afro- i Latinoamerikanci, nego čak i mnogi republikanci. I američki Hrvati, koji su dosad bili više skloni republikancima zbog njihova antikomunističkog stava, glasovali su, smatra Tomislav Kuzmanović, odvjetnik i član odbora Croats for Obama, za novog američkog predsjednika jer ih je osvojio snagom osobnosti, pri čemu je pomogla i činjenica što je pripadnik manjine. »Hrvati znaju kako je biti pripadnik manjine, na temelju iskustva iz Jugoslavije«, ističe taj odvjetnik iz Milwaukeeja u Wisconsinu, koji u Haagu brani generala Markača.

Svi su oni bili svjesni teških pogrešaka osmogodišnje Bushove vladavine, koja je naglasak stavila na borbu protiv terorizma kao glavne prijetnje Americi i njezinoj sigurnosti, što je u Americi rezultiralo strahom, a u svijetu promijenjenom slikom Amerike. S pravom je nekadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost više američkih predsjednika Zbigniew Brzezinski ukazao na istinu da je Amerika izgubila ugled u svijetu koji je bio simboliziran Kipom slobode, te da je nakon intervencija u Afganistanu i Iraku njezin simbol postao zatvor u Guantanamu.

Bilo je sigurno, pogotovo nakon financijskoga sloma na Wall Streetu, da će pobjedu odnijeti Barack Obama. Više uopće nije bilo upitno hoće li za njega glasovati većina birača, nego je važnije kako je američka politička, ekonomska i znanstvena elita zaključila da su Sjedinjene Države došle do zida i da treba okrenuti novu stranicu američke povijesti i američke uloge u svijetu, te da ta elita neće iskoristiti svoju moć kako bi to spriječila, kao što je bilo u slučaju Al Gorea. Za elitu više nije bilo pitanje hoće li pobijediti demokrati ili republikanci, nego je u pitanju bila pobjeda Amerike. U takvo ozračje treba staviti samu činjenicu da je u Bijelu kuću, koju su gradili crnački robovi, ušao prvi Afroamerikanac. »I to mnogo prije nego što su mnogi očekivali«, ističe Allan Lichtman, povjesničar na Američkom sveučilištu u Washingtonu i dodaje: »Barack Obama istinski je fenomen u američkoj politici. Nadilazi rasne razlike, kampanju je vodio kao kandidat za sve Amerikance, ne kao kandidat crnačke Amerike«.

Analizirajući njegov pristupni predsjednički govor pred dva milijuna Amerikanaca okupljenih ispred Capitol Hilla jedinstveni zaključak analitičara svodi se na zaključak kako je sunarodnjacima Amerikancima, ali i ljudima diljem svijeta, ponudio nadu u novu Ameriku, koja će se vratiti korijenima svojih utemeljitelja. Između ostaloga rekao je: »Naši izazovi možda jesu novi. Instrumenti kojima ćemo ih riješiti možda su novi. Ali one vrijednosti o kojima ovisi naš uspjeh – marljiv rad i poštenje, hrabrost i poštena utakmica, tolerancija i znatiželja, lojalnost i patriotizam – te su stvari stare. One su bile tiha snaga napretka. Sada se od nas traži nova era odgovornosti.« Barack Obama svjestan je da je, nakon osam godina republikanske vladavine Georgea Busha mlađeg, njegov izazov golem, pa je vlastitim integritetom, poletnošću i odlučnošću, sunarodnjacima ponudio viziju izlaska iz duboke krize u koju je zapao američki stil kapitalizma, a ostalome svijetu novo lice Amerike, koja je u doba dva totalitarizma, fašizma i komunizma, predvodila, uza sve pogreške učinjene pritom, nezaustavljiv hod globalne demokratizacije. »Ne možemo ne vjerovati da će stare mržnje jednom prestati, da će se granice plemena uskoro rastopiti, da će se, kako svijet postaje manji, naša ljudskost razotkriti da i Amerika mora odigrati svoju ulogu u dolasku nove ere mira«, rekao je.

Povlačeći paralelu između Amerike i Hrvatske u trenutku predsjedničke inauguracije u Washing-tonu, a imajući u vidu vrijednosti koje Amerika i Hrvatska dijele u suvremenom svijetu, dva područja života zaslužuju posebnu pozornost – političko i svjetonazorsko.

U političkom pogledu za Hrvatsku se dolaskom novog predsjednika u biti neće ništa bitnog promijeniti, ali se u nijansama može dosta toga izmijeniti. Simbolično je da je Hrvatsku priznala demokratska administracija predsjednika Clintona, a da je za vrijeme republikanske administracije predsjednika Busha Hrvatska primljena u NATO. Time je zaokružen njezin položaj u sigurnosnoj zapadnoj alijansi, koji joj, kako je to rekao sada bivši predsjednik Bush za povijesnoga posjeta Zagrebu, jamči da joj nitko više ne može ugroziti teško stečenu slobodu. Potpora hrvatskom teritorijalnom integritetu i suverenitetu je, dakle, konstanta američke politike prema našoj državi bez obzira tko sjedio u Bijeloj kući.

U šetnji vašingtonskim ulicama

Hrvati nikada ne smiju zaboraviti da je ključna oslobodilačka akcija Oluja, kojom je vraćen okupirani dio države, provedena uz prešutnu, ali djelomično i logističku potporu Sjedinjenih Država. Kad se Europa zbog svojih suprotstavljenih interesa na ovom području skanjivala zaustaviti velikosrpski projekt balkanskog krvnika Slobodana Miloševića, Amerikanci su bili na čelu NATO-a koji je pokrenuo bombardiranje Srbije kako bi se zaustavio genocid na Kosovu.

Konačno i ne najmanje važno, konstrukcija tzv. Zapadnog Balkana nije proizvod Washingtona nego Bruxellesa, koji i dalje nastoji na mala vrata progurati nekakvu balkansku asocijaciju. U skladu sa svojim geopolitičkim projekcijama. Washington, međutim, tu regiju promatra u širem okviru Jugoistočne Europe sve do Moldavije, a glavna je preokupacija američke politike očuvanje mira, stabilnosti, napredak i boljitak naroda i država na tom području. Ono što se odnosi na nijanse tiče se Bosne i Hercegovine, gdje su Hrvati jedan od konstitutivnih naroda. Znakovito je da je među vodećim ljudima Barackove administracije mnogo istaknutih političara koji su bili angažirani za vrijeme krize nakon raspada Jugoslavije.

Tu je novi američki potpredsjednik Joseph Biden, dosadašnji vrlo utjecajni predsjednik vanjskopolitičkog odbora Senata, zatim nova ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton, itekako upoznata s problemima oko Bosne i Hercegovine, kojima se bavio njezin suprug. Iako više nema neku ulogu vezanu uz prostor bivše Jugoslavije, tu je tvorac Daytonskog sporazuma Richard Holbrooke, tu je i jedan od posebnih izaslanika američkog predsjednika za rješenje postjugoslavenske krize Robert Gelbard. Upravo je Holbrooke u jednom medijskom istupu prije predsjedničkih izbora ukazao na pogoršanje stanja u Bosni i Hercegovini i potrebu da međunarodna zajednica, dakle Europska Unija i nova američka administracija, tomu posvete dužnu pozornost. On se založio za obnavljanje napora kako bi se očuvala Bosna i Hercegovina od raspada, spominjući veću vojnu nazočnost i početak procesa dugoročnog angažmana međunarodne zajednice oko razrješenja bosanskog ustavnog čvora.

Kad je u pitanju svjetonazorski aspekt izbora Baracka Obame, tu se paralele između SAD i Hrvatske svode na stanje nacije. U inauguracijskom nastupu Obama je u govoru najčešće, čak petnaest puta, spomenuo odrednicu nacija, Ameriku četrnaest puta, novo jedanaest puta i rad deset puta. Budući da se i Hrvatska nalazi u krizi, ne samo gospodarskoj i financijskoj te da su pred nama dvoji izbori, prvo lokalni na kojima će se birati izravno i personalno, a ne preko stranačkih lista, a zatim još važniji predsjednički, nameće se pitanje može li se išta od Obamina programa i iskustva primijeniti u našoj zemlji.

Hrvatski građani, dakle i birači, kako ankete pokazuju, nakon osamnaest godina samostalnosti u vlastitoj državi zasićeni su postojećim političkim sustavom u kojemu su dvije vodeće stranke manipulacijama došle do stupnja neprepoznatljivosti. Ključno je pitanje je li Hrvatska kao država i kao društvo spremna, posebice na predsjedničkim izborima, prihvatiti svog Obamu, koji neće doći iz redova postojeće političke klike. Je li Hrvatska spremna prihvatiti predsjedničkoga kandidata, koji će u svojem nastupnom govoru spomenuti naciju petnaest puta, Hrvatsku četrnaest puta, novo jedanaest puta i rad deset puta? To je veliko pitanje.

Vjekoslav Krsnik