Izvorna kajkavska poetika

Izvorna kajkavska poetika

Nepretencioznost stvaralaštva Milivoja Pašičeka izrazila se u marginalnoj estradnoj sferi, ali se i nametnula kao jedan od zanimljivijih kajkavskih opusa koji plijene iskrenim tradicionalizmom i osjećajnošću

Tražiti ostatke ostataka izvornosti kajkavske poetike danas je gotovo uzaludan posao. Dakako, tu zadaću nije teško obaviti uvidom u književnopovijesnu arheologiju, u kojoj se kao miljokazi kajkavskoga pjesničkoga prosedea nedvojbeno ukazuju (s jedne strane) Dragutin Domjanić s više klasicističkih, »kanonskih« ostvaraja koji su definirali pretkrležijanske domete kajkavštine te (s druge strane) Fran Galović koji je sličnom »kanonskom« pristupu zavičajnog Schmerza pridao prve bitne odrednice moderniteta.

No ponavljam: u današnjem trenutku književne produkcije gotovo je uzaludan posao tražiti reliquiae reliquiarum izvornosti kajkavske poetike. Razlog tomu zapravo leži u sretnoj, pozitivnoj okolnosti: iako tu očiglednu pojavu još zaboravlja zamijetiti većina naše književnokritičke i književnopovjesničarske elite, kajkavsko pjesništvo nije se zaustavilo (a kako se i moglo, nakon Krležinih Balada Petrice Kerempuha!) na pukom recikliranju stereotipa, nego se zarana, katkad i sukladno sličnim pojavama u standardnoštokavskoj hrvatskoj literarnoj matici (katkad i prije njih!) razvilo u smislu osvjedočenoga i punopravnoga moderniteta, a vrlo brzo potom i čistoga, vehementnoga i uistinu par excellence postmoderniteta.

Dosljednost kajkaviane

Stoga – unatoč uvriježenu mišljenju ne samo šire javnosti i čitateljske publike (što se može razumjeti), nego i pretežita dijela struke (što je jednostavno neoprostivo!) – glavni kajkavski književni tokovi (reprezentativna publicistika, dobar dio nakladničke produkcije, svakako antologičarski doprinosi, a napose mahom dobro osmišljena manifestacijsko-recitalna aktivnost od Svetoga Ivana Zeline preko Bedekovčine i Marije Bistrice do Varaždina) već desetljećima predstavljaju dosljedno promicanje znatnih postmodernističkih kajkavskih ostvaraja začudno visoke estetske i egzistencijalno osviještene kvalitete i aktualnosti.

Osobno, kao dionik toga promicanja kajkavske postmodernističke kvalitete i aktualnosti (katkad s jedne, autorske, katkad s druge, prosudbeno-uredničke ili pak organizatorske strane), imao sam zamijetiti nedvojben fenomen kandidiranja predmodernističkih recidiva, anakrona stihovlja kojemu jednostavno nije mjesto u ozbiljnoj klasifikaciji, no koje se sveudilj pojavljuje i vazda biva raspeto između ovoga i onoga vremena: konkretno, između postmodernističkoga »teškog topništva« Ive Kalinskog, Božice Pažur, Ivana Kutnjaka, Ernesta Fišera, Tomislava Ribića, Biserke Marečić ili Valentine Šinjori (da spomenem samo neke, drugi neka mi oproste, jer znaju koliko ih visoko cijenim) i »kanonskoga« rekvizitarija cvetja, kupice, mamice i rodne grudice; dakle, između versifikatorskoga aktualiteta i virtuoziteta novoga vremena i jednostavno s istime nespojiva »stereotiplja« domjanićevske, čak i preddomjanićevske osjećajnosti, ili, uglavnom najčešće, nimalo uspjele napitničarske pseudoosjećajnosti.

Gdje, dakle, danas pronaći tu žuđenu izvornost kajkavske poetike, ili barem njezine ostatke ostataka?

Sudeći prema izrečenome, teoretski odgovor bio bi jasan: u onim opusima koje ne zanima postmodernitet ni ikakva druga preuzetna ambicija, a koji se dosljedno bave »kanonskim«, pa ako ćemo, i stereotipnim, ali zbog toga nimalo manje vrednijim motivsko-tematskim odrednicama zavičaja, rodne grude, obitelji, nostalgije, arkadičnosti, anakreontike, ukratko: osjećajnosti u njezinu elementarnome, time i neospornijem obliku.

Ali, gdje su ti opusi?

Točnije: gdje je taj opus?! – koji već desetljećima, dosljedno, bez formalnih rogobatnosti i nimalo u imanentnom rascjepu s novim strujanjima, iako svjestan protoka i izmjena književnih moda i trendova, ali ne mareći za to, svira svoj zvučni – no ne teški, nego slatki kajkavski jamb!?

A gdje bi bio nego na književnim marginama, zapravo tako blizu, a opet tako daleko od preuzetno uzvišene akademske receptivne pozicije koja pak ne može shvatiti da su i marginalni fenomeni bitni za ukupnu sliku književne dijakronije?

Žito u estradnom – kukolju

Još od minstrela i trubadura – dakle u samu začetku onoga što poznajemo pod pojmom prave europske poezije – pjesništvo bješe neodvojivo od svoje lakoglazbene, osjećajnobudeće i, dakako, zabavljačke note. Čuditi se da se u današnjim odvjecima sveprisutne zabavnoglazbene industrije mogu pronaći tekstualni predlošci koji čine (u najmanju ruku) zanimljive opuse zacijelo ne ide u prilog potrebi širokoga strukovnoga kontekstuiranja pojedinih lirskih fenomena...

Suprotivu tom »čuđenju«: koliko god pak marginalan – u kvalitativno neobojenu smislu riječi – pjesnički opus Milivoja Pašičeka nedvojbeno je zanimljiv lirski fenomen. Ako spomenuta publicistička, nakladnička, antologičarska i manifestacijsko-recitalna aktivnost čine jednu stranu kajkavske pjesničke medalje, onda svakako postoji i ona druga strana, manje ambiciozna i pretenciozna, ali nerijetko iskrenija, izravnija i srcu draža strana: ona glazbeno-tekstualna; rekli bismo jednom, terminološki prejasnom riječju – krapinskofestivalska strana.

Zanimljiv lirski fenomen zvan Milivoj Pašiček profilirao se, izrazio i (samo)ostvario najvećim dijelom u takvu kontekstu: u kontekstu koji nikako ne valja omalovažiti zbog njegove zabavnije, manje obvezujuće dimenzije. Prije svega, valja imati na umu da su krapinski i slični festivali, kao i njihove zvijezde u drugim kajkavskopjevačkim prigodama, čuvali autohtonost kajkavske riječi i u vremenu kad je ona bila proskribirana sama po sebi (već samo zbog toga jer je predstavljala čudesan argument samu apsurdnu, ali totalitarističkom, konceptu srpsko-hrvatskoga ili hrvatsko-srpskog jezika, jer što je to kajkavsko u srpskome jeziku i što je to srpsko u kajkavštini?!), a ujedno, sustavno i dosljedno, zborila o zavičaju koji ne može biti drugo no hrvatski (jer Hrvatsko zagorje nikad nije moglo biti Hrvatsko-srpsko zagorje, što god naziv »jezika« želio protumačiti)!

Jedan od marginalnih fenomena

Bez obzira na (razumljiv, pa i nepotreban!) nedostatak vršnih književnih ambicija i pretenzija, upravo je taj lirski prosede uspio, unatoč nerijetkoj prećutilnosti, sačuvati izvornost kajkavske poetike, ma kakva ona bila: a izvorna kajkavska poetika nije akrobatsko balansiranje ni eksperimentalnim versifikatorskim izražajima ni antiglobalističkim idejnim prosvjedima – a to ne treba biti teško priznati ni potpisniku ovih redaka, upravo promicatelju takve progresivnosti! – niti pak neuspješno, autorski ojadno i posvema nemoćno koketiranje neuspjelih kandidata s tovrsnim rekvizitarijem.

Jer, istina je jasna: izvorna kajkavska poetika ostala je održana u marginalnim fenomenima, od kojih je nedvojbeno najkonzistentniji opus skupljen u ovoj knjizi, u stihovima Milivoja Pašičeka.

Ponekad logika govori jedno, a činjenice drugo. Najčešće se to događa zato jer ne poznajemo činjenice. Skloni smo (mi književni znalci, ili »znalci«, svejedno) rehabilitirati mnogu (pa i svaku) nedovoljno osvijetljenu, samozatajniju i marginalniju pojavu proteklih vremena pridajući joj atribute koji u njihovu dobu nikad ne bi izdržali oštricu suvremene joj »progresivne« kritike, a danas ćemo olako zaboraviti kontekst margine i ponašati se oštrije od istih onih starodobnih oštrih progresivnih kritičara ispod čijeg smo noža naknadno, post festum i redovito post mortem, spašavali ostatke ostataka simpatičnih i zanimljivih literarnih fenomena. Umjesto pak da barem jednom to afirmativno načelo, koje smo tako skloni primijeniti na zaboravljene autore, primijenimo na postojeće i itekako afirmativne autore, kako bi ti bili prepoznati i za – za divno čudo! – svog vremena…

Nepretencioznost stvaranja

Milivoj Pašiček svojim životopisom i habitusom nikada nije iskazivao želje za tzv. »velikim autorstvom«, ali je uvijek bio veliki hodočasnik teksta. Gotovo je kultna njegova pozicija u promicanju tzv. lake, tzv. trivijalne literature: bez njegova uredničkoga doprinosa u Tragu ili Siriusu, pa i Lasu i Životu, zacijelo bi pojava Brixyja, Pavličića ili Tribusona bila manje moguća, ili barem manje relevantna, kao i već uistinu kanonska solarovska apoteoza žanrovske književnosti.

Bez Pašičekovih reportaža u Vjesniku, Večernjaku, Areni, Vusu, Startu, Studiju ili Vikendu zacijelo bi nam u šturim vremenima pogledi bili još šturiji, kao što bismo bez njegove pionirske (na svoj način – edukativne!) uloge u Erotici bili, u najmanju ruku – čudniji… Bez Milivoja Pašičeka možda u Hrvatskoj ne bi bilo Alana Forda, a znam mnoge koji bi rekli da tada ne bi bilo ni – nas! A kako je život sam po sebi čudan, bez Milivoja ne bi bilo ni mnogih ideja koje smo (donedavno, ja više nisam tamo, on jest) kao članovi nacionalnoga Vijeća za elektroničke medije, zajednički s ostalim kolegama, razradili i ostvarili u težnji da nam televizijska i radijska scena bude što europskija…

U tako bogatu životopisu Milivoja Pašičeka kontinuirano se pisanje kajkavskoga stihovlja, uvijek za svoju dušu, a nerijetko i za duše poznatih pjevača i skladatelja, u konačnici za duše prebrojne publike, pojavljuje kao gotovo usputna kategorija. Čak će i sam u svojim kratkim biografijama jedva spomenuti svoju zbirku pripovijedaka za djecu Anđele čuvaru moj ili pak svoje literarne prinose za Smib, Radost ili Modru lastu, dok će dramatizacije za Trešnju jednostavno prešutjeti. Pisanje kajkavskih pjesama proglasit će – hobijem! Neće ni spomenuti da je najizvođeniji i najnagrađivaniji pjesnik na krapinskim i inim festivalima…

Stoga, ova knjiga uistinu predočava zanimljiv lirski fenomen. Ova je knjiga retrospektivna i ne može se procjenjivati kao da je danas ispisana, ne može biti mjerljiva književnokritičkim instrumentarijem sviklim na postmodernističke kriterije, ne može biti ni sa čime sumjerljiva, osim s valerima izvorne i iskrene težnje autentične kajkavske osjećajnosti.

Ova je knjiga fenomen autora koji se nikad nije povodio za trendovima i modama, fenomen autora koji je znao pratiti bilo vlastita srca i srdaca mnogih koji su živjeli crpeći snagu iz rodne grude, tog slatkog zavičaja, tog slatkog – i samo slatkog! – dragog nam kaja…

Ova je knjiga, ukratko i jednostavno, cjelovito svjedočanstvo najautentičnijega baštinitelja, čuvatelja i kreativnog promicatelja domjanićevsko-galovićevske tradicije izvorne kajkavske poetičnosti.

Denis Peričić