Huml je velikan hrvatske kulture

Huml je velikan hrvatske kulture

Zlatko Stahuljak

Životopis Zlatka Stahuljaka raznolik je i bogat. Diplomirao je etnologiju i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu te violu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je solo-violist u zagrebačkom HNK, direktor Opere i intendant HNK u Zagrebu. U duljem mandatu bio je i prvi hrvatski veleposlanik u Pragu. Radio je kao učitelj, nastavnik i profesor violine, a zatim profesor viole, komorne glazbe i metodike na muzičkim akademijama u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, gdje je odgojio mnoge glazbenike. Uz to je sudski vještak za gudačke instrumente, glazbeni pisac, kritičar i član žirija mnogih glazbenih natjecanja u nas i u svijetu. Bio je inicijator, glavni tajnik i sada predsjednik Odbora Međunarodnog violinističkog natjecanja Vaclav Huml u Zagrebu koje se održava ove godine, od 6. do 13. veljače, a što je i povod ovom razgovoru.

Što je Huml značio i znači u hrvatskoj glazbi i hrvatskoj kulturi?

Vaclav Huml velika je osobnost i vrijednost glazbenog i kulturnog te umjetničkog i pedagoškog violinističkog nasljeđa, prevažnog u svakoj glazbenoj kulturi pa tako i hrvatskoj. Njegovo je značenje isto tako sastavni dio mnogih kultura jer su njegovi učenici, njih više od dvjesto, dolazili ili odlazili te stvarali i zastupali u mnogim kulturama po čitavome svijetu dostignuća prof. Vaclava Humla. Svi oni, na taj način čine Zagrebačku violinističku školu na čelu sa svojim učiteljem.

U čemu se sastoji, što je bit te škole?

Beskompromisno primjenjivanje svih učinaka i postupaka za dosezanje vrhunskih glazbenih rezultata na najvišoj izvođačkoj razini svekolike literature napisane za taj instrument, one karakteristične, tradicionalne i repertoarne.

U čemu je veličina Vaclava Humla?

U dosegu najviših vrijednosti u rezultatima odgoja glazbenika, što dokazuju brojna imena njegovih sljedbenika na visokim položajima u nizu europskih i svjetskih centara glazbene umjetnosti.

Tko je i kada pokrenuo natjecanje nazvano po Vaclavu Humlu?

Pod imenom Memorijal Vaclava Humla u siječnju 1973. u Hrvatskom glazbenom zavodu nastupila su 23 violinista solista zagrebačke violinističke škole i požnjela veliki uspjeh. Zahvaljujući tom uspjehu, na moju inicijativu, četiri godine poslije toga u Zagrebu je organizirano Međunarodno violinističko natjecanje Vaclav Huml, s Henrykom Szeryngom kao predsjednikom žirija. Vrijednost natjecanja potvrđena je već iduće godine našim pristupom u redovito članstvo Svjetske federacije međunarodnih glazbenih natjecanja (FMCIM) u Ženevi, a sljedeće godine nakon prve nagrade na Humlu Poljakinja Barbara Gorźinska osvaja prvu nagradu na Premio Nicolň Paganini u Genovi i tako potvrđuje visoku razinu našega natjecanja od sama početka. Szerynga je od 1989. do 2005. na mjestu predsjednika naslijedio naš Ljerko Spiller, laureat Međunarodnoga violinističkog natjecanja Henryk Wieniawski 1935. u Varšavi.

Tko će naslijediti Spillera, koji je umro u studenom prošle godine?

Prema dogovoru bit će to violinist Josef Suk, praunuk Antonina Dvořáka, jedan od pet najvećih violinista 20. stoljeća.

Osim Humla našu je glazbu vrlo zadužio Antonio Janigro i mnogi drugi, zar ne?

Vaclav Huml, Milan Sachs, Fran Lhotka i Antonio Janigro te Marija Ružička-Strozzi, koja je započela kao operna pjevačica, samo su neki najvažniji među brojnim tzv. strancima glazbenicima u našem narodnom tijelu.

Odnosimo li se prema »strancima« kako treba?

U ovoj ću se prilici poslužiti dijelom objavljena teksta Ive Frangeša, u povodu koncerta u čast pedesetogodišnjice zajedničkog nastupa Vaclava Humla, Zlatka Balokovića i Franje Dugana u zagrebačkoj katedrali, 14. rujna 1971.

»Obnoviti koncert star polovicu stoljeća znači ovdje staviti na raspored ista djela, ali znati unaprijed da ni Vaclava Humla, ni Zlatka Balokovića, ni Franje Dugana više nema. U tom smislu, i s puno razloga, u večerašnjoj izvedbi Vaclav Huml prisutan je ne samo kao poštovanja i zahvalnosti dostojna uspomena nego i kao tvorac škole koja traje i koja upravo u tom trajanju nalazi svoju najveću potvrdu i predstavlja našu najplemenitiju obvezu.

Drugo je značenje ovoga koncerta u Humlovu doprinosu hrvatskoj kulturi. Huml pripada među nebrojene istaknute stvaraoce koji su svoje ime i svoje djelovanje neraskidivo vezali uz Hrvatsku i njezinu kulturu, kojima je Hrvatska zahvalna domovina, iako nisu rođeni u njoj. Hrvatska kultura, u svome duboko ljudskom i nacionalnom značenju, obilježena je upravo tim svojstvom. Njezina je vrijednost i ljepota u tome što je toliko tobožnjih stranaca znala ne samo privući nego i nadahnuti. Humlovo djelo velik je tome dokaz.«

Kakav ugled u svijetu ima zagrebačka violinistička škola?

Prije više od 45 godina stjecajem okolnosti bio sam privatno u Strasbourgu. Kao mladi nastavnik violine posjetio sam i tamošnji konzervatorij. Tijekom nekoliko godina prije toga slavonosno su Europom protutnjali Zagrebački solisti s Antoniom Janigrom na čelu, pa me direktor vrlo ljubazno primio saznavši da sam gudač iz Zagreba i odmah mi ponudio da budem na nastavi na Konzervatoriju što ju je držala neposredna učenica znamenitoga francuskog violinista Jacquesa Thibauda. Ona je preda mnom vidljivo drhtala da mi je bilo neugodno, ali to je bila za sve nas ugodna stvarnost.

Drugi je primjer ugleda te škole Jehudi Menjuhin, njegov prvi nastup u Zagrebu 1966, kada je bio gost Zagrebačke filharmonije. Na pokusu za Beethovenov violinski koncert zaustavio je orkestar i okrenuo se prema violinistima klimajući glavom. Svi smo se sledili, misleći da zvuk gudača nije u redu. On je uzbuđenim glasom rekao: »Svirao sam u čitavome svijetu, sa svim slavnim orkestrima, ali takvu izjednačenost i plemenitost zvuka sekcije gudača nisam nigdje čuo ni doživio....« Bio je to kompliment orkestru ZF kakav mu dotad još nije bio izrečen. Dirigent Milan Horvat odgovorio mu je kako je to rezultat zagrebačke violinističke škole i njezina osnivača Vaclava Humla.

Gdje je danas naša glazba u međunarodnim razmjerima? Imamo li glazbu za svijet?

Zadržat ću se samo u okvirima svoje struke. Zagrebački solisti u 55. obljetničkoj godini od osnutka danas na dobru su putu ponovnoga posezanja za međunarodnim prijestoljem, koje im se izmaknulo nakon godina trošenja umjetničke napetosti bez sustavna ulaganja u one elemente zajedničke svirke koji teže zadržavanju i podizanju stručne i umjetničke razine. Zagrebačka filharmonija mnogo je toga u posljednje vrijeme propustila, tako da je epizoda Menjuhin, nažalost, ne samo vremenskim razmakom udaljena prošlost nego bez odlučna reza oko izbora umjetničkog vodstva, koje će znati i htjeti njegovati zajedničku svirku, djeluje kao san iz nekoga nedostižnog života. Bez sustavne brige uspješnoga 90. obljetničkoga Zagrebačkoga kvarteta, obilno zastupljena na međunarodnoj glazbenoj sceni, za hrvatske skladbe ne bi se nikada znalo ni da postoje, a kamoli da su vrijedne i na ponos domovine.

Koliko našoj glazbi u svijetu pridonosi Muzički biennale u Zagrebu?

Zagrebački bijenale velika je vrijednost našega glazbenog života. To je međunarodna tribina susreta naših suvremenih glazbenih stvaralaca s inozemnom elitom. Postao je tijekom godina savjesnih priprema i vrlo dobro organiziranih priredaba mjesto gdje se pokazuju i razmjenjuju nova svjetska skladateljska iskustva obogaćena ponajboljim izvedbama.

Mogu li se tu svrstati i Varaždinske barokne večeri i neki ljetni festivali?

Varaždinske barokne večeri i mnogi ljetni festivali, poput Dubrovnika, Splita, Osora, drugi su tip naših nezaobilaznih visokovrijednih priredaba, koje uz naše stare skladatelje Sorkočevića i Lukačića i one iz varaždinskoga skladateljskog kruga govore o višestoljetnoj mediteranskoj i srednjoeuropskoj nazočnosti hrvatske glazbene kulture.

Obitelj Stahuljak dugo je prisutna u hrvatskoj glazbi pa recite odakle potječe vaša loza i koliko je dala glazbenika?

Moj prapradjed Josip došao je u Hrvatsku 1820, u Čepin kraj Osijeka, kao vlastelinski upravitelj na imanje prijatelja, baruna Adamovicha, iz Jablonke, pograničnoga mjesta između Slovačke i Poljske, danas u Poljskoj, gdje obitelj bilježi plemićko podrijetlo još iz 1250, dobiveno od kralja Bele IV. za hrabrost u boju s Tatarima. Već je Ivan Stahuljak (1833–1883) sin Josipov, bio »Hrvat dušom i tijelom«, vijećnik bjelovarskoga sudbenog stola i narodni zastupnik u Hrvatskom saboru. Kao obiteljsku relikviju čuvam pradjedovu zastupničku ukrasnu sablju. Od njegove brojne djece u braku s Justinom Eisner pl. Eisenthal (1839–1921) započinje trogeneracijska glazbena obitelj Stahuljak, treća po brojnosti u Europi, o čemu piše u knjizi Njih šes-naestero, obitelj Stahuljak u hrvatskoj glazbi, muzikolog, glazbeni pisac i kritičar Andrija Tomašek.

Pa to je neiskorišteni brend...

Nažalost. Kada bi ga imali Česi, znao bi to cijeli svijet. Govorim ne samo na osnovi iskustva svojega višegodišnjeg boravljenja u Pragu (postdiplomski studij 1967/68; veleposlanik RH od studenog 1992. do travnja 1998) nego i zbog činjenice izvedbe 400. predstave Prodane nevjeste Bedřicha Smetane, 14. veljače 1984, u godini češke glazbe u Operi HNK u Zagrebu, dok sam bio v. d. direktora Opere. Tu su činjenicu Česi objavili na nekoliko svjetskih jezika po cijelom svijetu. Za brend Stahuljaka mi nemamo takvih namjera. Za to nikoga ne krivim, jer sam i sâm dio našeg mentaliteta. Otklanjanje generacijskog mentaliteta vrlo je zakučasto, to govorim kao etnolog.

Bili ste 1990. i 1991. intendant HNK u Zagrebu pa kažite što se danas u tom teatru promijenilo?

Svako podizanje zastora financijski je gubitak i tu leži dio odgovora na vaše pitanje, što se danas u (tom) teatru promijenilo i kakav je on danas. U vrijeme moje dužnosti v. d. direktora Opere jedne subote nije bilo predstave, a u ponedjeljak zvoni telefon i iz Gradskog fonda za kulturu (USIZ) postavlja se pitanje zašto nije bilo predstave, »jer mi sufinanciramo kazalište«. To je značilo kako se očekuje i traži svakodnevni obrtaj predstava. Je li i danas tako, teško je reći, jer je svakodnevni obrtaj predstava, koji se sastojao isključivo iz programa Drame, Opere i Baleta, očita prošlost, a iskustvo nam osim toga govori – više predstava, više gubitaka.

Što bi trebalo uraditi da se stanje popravi?

Kao intendant predlagao sam putem Temeljne reorganizacije HNK razlaz provincijskoga zemaljskog kazališta iz Austro-Ugarske za sve tri grane u jednoj zgradi i premještaj Drame uz adaptaciju zgrade Tvornice olovaka Zagreb (TOZ), ulaz iz Svačićeva trga, za što sam imao visoku državnu potporu predsjednika Sabora Žarka Domljana, a u zgradi HNK zadržavanje velikih dramskih predstava kao što je to učinjeno u Narodnom divadlu u Pragu. U uvjetima Domovinskog rata, a osobito nekih visokih honorara unutar ustanove za glavne protagoniste nekih velikih produkcija, došlo je do smanjenja sredstava sufinancijera. Treba još jasno reći kako u zgradu državnoga kazališta u Zagrebu, vodeći se primjerima Beča, Praga i Budimpešte i činjenicama iz Temeljne reorganizacije HNK, ne pripada ništa što nije Drama u jednoj i Opera i Balet u drugoj zgradi.

Bili ste u duljem mandatu hrvatski veleposlanik u Češkoj Republici. Biste li rekli što je obveza diplomata? Pitam vas to jer mnogi naši diplomati ponajprije vode brigu o svojim interesima.

Dužnost je svakoga veleposlanika tumačiti i braniti politiku svoje zemlje. Veleposlanik ne može voditi svoju politiku. On mora biti ispružena ruka Predsjednika, Vlade i Parlamenta, uvjerljiv, uporan i pošten i pun ljubavi za domovinu koju zastupa. Ako takve odlike rese veleposlanika, on će, siguran sam, imati uspjeha u ispunjavanju svoje dužnosti. Nadam se kako sam dio spomenutog uspio ostvariti i stoga sam ponosan na odličje, spomen-medalju Karel Kramář, koju sam primio u jesen prošle godine u Zagrebu iz ruku premijera Vlade Češke Republike Mireka Topolaneka u prilici njegova službenog posjeta Zagrebu.

Čuo sam kako ste kao veleposlanik priređivali koncerte. Je li to točno?

Točno je, ali morate znati i da takva druženja promoviraju domovinu veleposlanika. Uoči prvoga Dana državnosti, u petak 28. svibnja 1993, došao sam na ideju održati Te Deum, zahvalnicu, u bazilici na Strahovu, prekrasnom baroknom zdanju. Notom smo obavijestili sva diplomatska predstavništva i ministarstvo kako će tijekom svečanosti umjetnički nastupiti veleposlanik i njegova supruga. Došli su zaista svi zainteresirani i vidjeti i slušati. Supruga je osim Ave verum W. A. Mozarta zajedno sa mnom i uz orgulje izvela Ave Maria Bach-Gounoda. Nakon toga zapljusnuli su pozivi na diplomatska druženja i večere. Priređivali smo i javne koncerte uz uvijek izvođene hrvatske skladatelje, a nakon 1. siječnja 1994, kada je Republici Hrvatskoj iznajmljena Rezidencija u vlasništvu Diplomatskoga servisa, organizirali smo niz kućnih koncerata, na kojima je znalo biti i do sedamnaest veleposlanika sa suprugama uz češke goste i glazbenike. Za razliku od službenih kontakata, na kojima se od predstavnika malobrojnoga naroda očekuju kratki odgovori na usmjerena pitanja, na kućnim koncertima bilo je prigode govoriti o svim temama koje su bile bitne za domovinu, za istinu o njoj i za poteze njezina vodstva u teškim danima rata.

Andrija Tunjić