Glumac prije svega

Glumac prije svega

Harold Pinter na dodjeli Nobelove nagrade, 2005.

Još sam tu! – reče na oduševljenje prepuna gledališta golemoga Teatra Carignano u Torinu dobitnik Premio Europa za kazalište 2006, nobelovac Harold Pinter. Izišao je na pozornicu uz pomoć svoje talijanske prevoditeljice, rukom oslonjen na štap, i govoreći dostojanstveno uspravan neprestano se držao naslona stolca. Glas mu je bio uščuvan, nastup prodoran, snažan, opušten i srdačan, pozornost u gledalištu maksimalna. Sutradan se moglo pročitati u novinama kako je Harold Pinter zapalio Teatro Carignano.

O čemu je govorio? Od onoga najosobnijega, o bolesti s kojom se bori, o Nobelovoj nagradi iz prethodne godine, koju nije mogao izravno primiti, jer mu je pozlilo u zračnoj luci i umjesto na svečnost dospio je u bolnicu, do svjetskih pitanja prosvjedujući s velikim žarom protiv ratova i izrabljivanja, optužujući i nazivajući tadašnje političke moćnike Busha i Blairea ratnim zločincima. Svaka mu je misao i emocija djelovala izvorno i svježe, bez traga zagađenosti općim mjestima, kao da se s pozornice obraća onima koji tek trebaju doći.

Nastupili su i drugi izvrsni govornici. Iz zračne luke ravno na pozornicu i natrag da bi izrekao nekoliko Pinterovih pjesama stigao je protagonist filma Žena francuskoga poručnika po scenariju Harolda Pintera, slavni glumac Jeremy Irons. No od svih što su u čast slavljenika izišli na pozornicu nitko se nije ni izdaleka približio snazi i toplini Pinterove riječi koja ne dvoji da bi mogla biti oproštajna.

U slušatelja mogao se početi odvijati film o kazališnim susretima s djelom Harolda Pintera. U svojim kazališnim počecima od 1951. do 1956, pod imenom David i bakinim prezimenom Baron, radio je kao glumac, najviše u putujućim predstavama. Ta je njegova polazna vokacija tako jaka da Pinter zapravo i piše kao glumac dijaloge naoko posve svakodnevne, lako izgovorljive, a tako nabijene smislom odnosno različitim smislovima, iskazanim i skrivenim emocijama, potrebom za tišinama između riječi. Doseže najveću napetost ne gradeći radnju, nego izlažući junake i odnose istodobno otvoreno i zagonetno, tako da je gledatelj izazvan, svatko prema svojim mogućnostima, tražiti i nalaziti objašnjenja od kojih, jednako kao i u životu, ni jedno ne mora biti točno. U Pinterove prethodnike ubrajaju Kafku, bit će po tjeskobnoj prisutnosti neprestane prijetnje u njegovim dramama, te Becketta po osnovnoj situaciji čekanja. No, kakav je zapravo Pinter mogao biti glumac?

Anatolij Efros jednom je rekao da su televizijskom ekranu i ne samo njemu potrebni »ljudi s izuzetno jakim individualnostima, interesantnim licima, pogledima, s intenzivnim unutrašnjim životom.« Sve u svemu, govorio je taj veliki redatelj, »smatram da je ličnost glumca važnija od njegove sposobnosti za preobražaj. Zbog toga najviše volim glumce koji znaju izražavati sebe, biti ono što jesu, izražavajući sebe oni otkrivaju mnogo toga u piscima…« Takvim mi se glumcem učinio Harold Pinter. To ne umanjuje priznato mu mjesto najvećega britanskoga dramskoga pisca druge polovice prošloga stoljeća. Zar i Moličre nije bio glumac? Zovu glume Harold Pinter nije mogao odoljeti ni u najnovije vrijeme. Njegova posljednja uloga bio je starac Krapp u Beckettovoj monodrami Posljednja vrpca, koja je imala samo nekoliko repriza, a sve su ulaznice bile rasprodane tjednima unaprijed.

S tridesetak dramskih tekstova i približno toliko filmskih scenarija Harold Pinter ostvario je tako opsežan opus da je na kraju puta imao pravo reći kako sada piše samo poeziju, jer je dramom rekao sve što je imao reći. A možda je i sam slutio da njegove novije jednočinke u kojima se kazališna umjetnost povukla pred angažmanom nisu među tekstovima koji će ga preživjeti. Sastavljena od šest takvih fragmenata predstava Novi svjetski poredak u komornijem kazalištu Gobetti u režiji slavnoga Rogera Planchona ostavila je u Torinu 2006. unatoč izvrsnim glumcima posve mlak dojam.

Nedavno je u Dramskom kazalištu Gavella gostovalo kazalište iz Maribora s predstavom O miševima i ljudima Johna Steinbecka. U uredno objavljenim najavama toga događaja najprije Dramsko kazalište Gavella, a zatim ni nitko drugi nije se sjetio reći da je posrijedi jedno od četiri djela koja su otvorila to kazalište pod njegovim bivšim imenom Zagrebačko dramsko kazalište. Vjerni Josip Marotti to nije zaboravio. Jedino s njim moglo se u stanci izmijeniti koju riječ o velikom glumcu Ivi Šubiću, Marottijevu partneru u toj predstavi, o nezaboravnom šarmu Zdenke Heršak, o za tadašnje vrijeme vrlo značajnoj režiji Mladena Škiljana.

Prizor iz predstave Povratak Harolda Pintera u režiji Georgija Para, HNK u Zagrebu 1967.

Božidar Orešković, Saša Dabetić, Boris Buzančić i Ilija Džuvalekovski

Da se prigodom smrti Harolda Pintera (10. listopada 1930 – 24. prosinca 2008) ne bi također šutke prešlo preko njegove uloge u hrvatskom glumištu i njegovih djela na zagrebačkim pozornicama, moguće je, bez pretenzija na cjelovitost, iznijeti niz zanimljivih podataka.

Da smo toga pisca i njegovo djelo upoznali u pravo vrijeme i na pravi način, najviše su zaslužni redatelj Georgij Paro, koji ga je za nas prvi otkrio, i iz njegova opusa režirao pet dramskih tekstova i glumac Boris Buzančić s više uloga u Pinterovim dramama. Srodan autoru po odlikama jake glumačke osobnosti, onima što ih je majstorski opisao Anatolij Efros, Boris Buzančić sa svojim izrazito urbanim habitusom, bogatim smislom za samoironiju, pokazao se idealnim glumcem za junake Harolda Pintera, o kojima se nikada ne zna da li stvarno misle onako kao što govore, što se izvanredno poklapalo s Buzančićevom iznimnom lakoćom nastupa, u kojoj istodobno s neposrednošću i blizinom dolazi do izražaja nesmiljena preciznost i neobična oštrina toliko svojstvena Pinteru.

Pinterove drame Kolekcija i Ljubavnik prvi put su izvedene na britanskoj televiziji 1961, zatim u kazalištu Aldwych u Londonu 1962. Samo dvije godine poslije, kao prvo djelo Harolda Pintera u ovom dijelu Europe, režirao ih je 1964. u Zagrebačkom dramskom kazalištu redatelj Georgij Paro. Tek sljedeće 1965. te su drame praizvedene u pariškom kazalištu Herbertrot.

Obje su drame pune zagonetnosti. Umjesto razvoja radnje, smjenjuju se različite indicije. U Kolekciji na pozornici su dva međusobno nepoznata para s uzajamnim sumnjama koje se ne otklanjaju, nego stvaraju stalan porast napetosti. Ljubavnik je primjer statične kružne drame u kojoj supruzi preuzimaju i uloge nepoznatih, ljubavnika i ljubavnice. U prijevodu Ive Juriše, scenografiji Zvonka Lončarića i kostimima Jasne Novak nastupili su Boris Buzančić, Tonko Lonza, Ivo Rogulja, Semka Sokolović, Neva Rošić i Krešimir Zidarić. Redatelj Georgij Paro u toj je predstavi tražio ravnotežu između gotovo precrtane životne realnosti i potpune neprozirnosti odnosa među licima. Za doručak u Kolekciji čak su se pržila jaja na pozornici, a kuhinjski miris kao nikad prije ni kasnije širio se kazališnom dvoranom. Zanimanje za tu predstavu igranu na toj pozornici poslije drama Ionesca, Becketta, pa i glumca i redatelja Vanče Kljakovića, koji se u mladosti okušavao u pisanju drame apsurda, bilo je umjereno. U kuloarima su se možda više prepričavale anegdote vezane uz nastajanje predstave, komentirala rečena kajgana, nego što je bilo govora o autoru koji će zajedno s redateljm Georgijem Parom i glumcem Borisom Buzančićem privući više pozornosti u HNK, odnosno na njegovoj tadašnjoj Komornoj pozornici u obližnjoj zgradi Kola. Riječ je o drami Povratak u prijevodu Ive Juriše, režiji Georgija Para, scenografiji Aleksandra Augustinčića s izvrsnim glumačkim ansamblom u kojem su bili Boris Buzančić, Ilija Džuvalekovski, Mirko Švec, Božidar Orešković, Zlatko Crnković i Aleksandra Dabetić. U svojim zapisima (objavio je u razdoblju od 1980. do 1999. više knjiga o kazalištu) redatelj Paro navodi da je ulogu oca obitelji u drami Povratak, sedamdesetogodišnjega Maxa, prije nego Iliji Džuvalekovskom, koji se pokazao odličnim, ponudio Fabijanu Šovagoviću, koji ju je odbio.

Zagreb se opet našao među svjetskim kazališnim središtima. Londonsku praizvedbu dala je Royal Shakespeare Company u režiji Petera Halla 1965; u New Yorku, Parizu i Zagrebu zbila se iste 1967, kada je američka predstava osvojila nagradu za najbolju predstavu sezone 1966/67. na Broadwayu, a hrvatska proglašena najboljom predstavom Festivala malih scena u Sarajevu. »Odavno nisam vidio ništa odvratnije« – pisao je pod naslovom Vonj truleži u Les Nouvelles Littéraires kritičar Gabriel Marcel, zamjerajući publici što svašta podnosi i razišavši se sa svim drugim u časopisu L’ Avant – Scčne citiranim kritičarima koji su uvelike hvalili dramu i predstavu. Kritičkih napada na amoralnost toga Pinterova djela i zagrebačke predstave bilo je i u Sarajevu, osobito nakon proglašenja nagrade.

U središtu je predstave Ruth, šutljiva ljepotica tajanstvene ženstvenosti na koju s profinjenim ljepotanom Lennyjem na čelu navaljuje čopor vitalnih muških divljaka, čitava obitelj s društvenoga dna, koja se preko njezine hinjene ili stvarne bespomoćnosti i zova potisnute prošlosti možda hoće osvetiti najstarijem bratu koji je uspio kao sveučilišni znanstvenik u Americi i odvažio se doći im iznenada u posjet. U kući u koju nakon majčine smrti dugo vremena nije ušla nijedna žena probudila se psihologija stada izlažući animalnu stranu ljudske naravi. Ekstremni Pinterov naturalizam opet je prelazio u fantastiku. U Parovoj pinterovski preciznoj i nenametljivoj režiji s pomno uravnoteženim glumačkim ostvarenjima, tišinama, iščekivanjima, postignuta je prava mjera moglo bi se reći aktivne nedorečenosti, koja sprečava donošenje brzih i jednoznačnih rješenja te osuda. Ne samo Aleksandra Dabetić (Ruth) i Boris Buzančić (Lenny) te Zlatko Crnković kao brat Teddy, muž i profesor, nego svi glumci ostvarili su nezaboravne kreacije.

Georgij Paro u Teatru u gostima s premijerom u Maloj dvorani Lisinski režirao je 1979. Pinterovu dramu Prijevara, opet ubrzo poslije svjetske praizvedbe, a nastupili su Neda Spasojević, Relja Bašić i Vanja Drach. Pinteru će se taj redatelj ponovno vratiti 1988, kada je sa svojim studentima u Kaliforniji režirao dramu Nijemi sluga, koju je Harold Pinter napisao još 1960. Za Teatar &TD adaptirao je na suvremeni zagrebački govor Antun Šoljan Pinterovu dramu Ničija zemlja, koju je režirao Tomislav Radić, a igrali, koliko pamtim, Zvonimir Lepetić, Drago Krča, Božidar Smiljanić, Zlatko Madunić… Nažalost, hvalevrijedna knjižica u izdanju Teatra &TD iz 1994. upravo tu po mnogočemu važnu predstavu zaboravlja spomenuti. Govorilo se da Šoljanova adaptacija aludira na Gvozd 24, odnosno Miroslava Krležu, ali se to u predstavi baš i nije moglo razabrati.

Uvijek ima onih koji su sigurni da s njima svijet počinje i završava. U osvrtanju na prošlost skloni su vidjeti samo nostalgiju. Kada se samo sjetim kako je mnoge među nama u vrijeme najveće pomame za fizičkim teatrom znao ozlojediti redatelj Kosta Spaić podrugljivo nazivajući taj tip teatra – kazalištem za umekšane mozgove... S obzirom da u nas danas u sve više estradiziranim oblicima tzv. fizički teatar često upravo anakronično prevladava, nije li nam dužnost braniti umjetnost riječi u kazalištu? A veliki dramski umjetnik Harold Pinter svojim djelom bio je jedan od njezinih najstrastvenijih i najustrajnijih pobornika.

Marija Grgičević