Europa sad!

Europa sad!

Danas je svakom laiku jasno da je politička budućnost HDZ-a duboko povezana s uspješnim završetkom pregovora o pristupanju Hrvatske Europskoj Uniji. Nakon svega što je ta stranka u projekt pristupanja Europskoj Uniji uložila, nemoguće je zamisliti njezin politički opstanak ako se taj projekt ne završi – brzo. Zbog toga pristupanje Europskoj Uniji nije hiroviti projekt Ive Sanadera, kako se to može učiniti čitatelju eseja koji je Slaven Letica objavio u Vijencu od 15. siječnja 2009, nego ključno unutrašnje političko pitanje koje konačno presuđuje o tom kakav je modernizacijski kapacitet HDZ-a: na njemu, naime, ta stranka mora pokazati je li sposobna zemlju sociokulturno modernizirati i građanski postulirati.

Irelevantna makroekonomija

Većina makroekonomskih rasprava o isplativosti ulaska Hrvatske u Europsku Uniju svodi se na nizanje nasumce odabranih podataka vezanih uz europske fondove, odnosno na sredstva koja ćemo morati u njih uplatiti. Činjenica je pak da su te teme debela znanstvena fantastika, jer povlačenje novca iz fondova ne ovisi isključivo o europskim alokacijama, nego o kreativnosti nacionalnih predlagatelja programa. Ipak, i u tim uvjetima, još se ni jednoj zemlji nije dogodilo da se pristupanje nije isplatilo – u fondovskoj bilanci. Brzo bi, naime, propao kontinentalni politički projekt u kojem bi ključan makroekonomski algoritam bio taj da siromašni europski Istok plati bogatom europskom Zapadu. Naprotiv, bit algoritma posve je drukčija i glasi: mi ćemo dati novac ako vi preuzmete naša pravila igre. A ta su pravila, ionako, jedina na stolu. Jer su totalitarna, kojih smo se nauživali za sedam života, u ropotarnici povijesti. Uvjeti su jasni. U pitanju su samo performanse. Hic Rhodos, hic salta!

Osim ovih fondovskih lamentacija tu je još rasprava o ZERP-u. Naime, on je (ZERP) conditio sine qua non – našega ribarstva?! Kao da opstanak ribarstva ovisi o ZERP-u, a ne o tržištu odnosno o potražnji za ribama! Za one koji se u slobodno vrijeme bave makroekonomijom temelj stabilnosti hrvatske platne bilance turistička je potrošnja. U Hrvatskoj ona godišnje, ovisno o izvoru, iznosi između pet i sedam milijardi eura. Turisti vole jesti ribe pa tako pridonose razvoju ribarstva, stvarajući potražnju za ribama. To, paradoksalno, utječe na to da se tvornice riba zatvaraju. Ali ne zato što turisti mrze tvornice riba nego zato što ne jedu jeftinu, konzerviranu ribu, nego skupu – svježu. Zbog toga ribari za konzerviranje ne haju. Radije surađuju s turizmom i gledaju gdje će izgraditi kakav apartman – kao i svi drugi Hrvati. Tako su turizam i ribarstvo strukturno povezani u zajedničkom vrijednosnom lancu ponude, koji uopće ne ovisi o ZERP-u. Živa je istina da bi hrvatski ribari mogli više i bolje loviti da imaju bolje koće i više razvojnih državnih potpora. Ali, ribari će prije kupiti bolje koče ako uđemo u Europsku Uniju nego ako ulazak stalno odgađamo. Europska će Unija natjerati Hrvatsku da uredi sustav potpora tako da podupire razvoj produktivnih dijelova gospodarstva i, napose, malih i srednjih poduzetnika, a ne da, kao dosad, dopušta državne transfere propalim industrijama ili gomila izvanproračunske namete.

Napokon, za ribe, ribarstvo, turizam i primorsku Hrvatsku općenito, od presudne je važnosti obuzdati zagađenje koje u Jadranski bazen unosi rijeka Po. Imamo, naime, sreću da nam je Otrantska struja naklonjena na način da struji od juga prema sjeveru naše obale pa tako pročišćava hrvatsku stranu Jadrana. Ali, veliko je pitanje koliko će dugo ta prirodna struja štititi hrvatsku stranu Jadrana, u koju industrijski padanijski bazen, uz pomoć rijeke Po, intervenira kemijski. Posebno u uvjetima u kojima je Italija članica povlaštene skupine G-7 te Europske Unije, a Hrvatska članica UN-a i promatrač Pokreta nesvrstanih. Iako mi je jasno da je mnogima još u glavi bitno pitanje: »Tko nas može, tko nas smije rastaviti od Zambije?«, nije nevažno uzeti u obzir i druga pitanja. Posebno ona koja se tiču naših nacionalnih interesa.

Važnost ove perspektive proizlazi iz uvažavanja činjenice da je pad Berlinskog zida omogućio Poljacima, Česima, Slovacima, Mađarima i bivšim Istočnim Nijemcima da dobiju putovnice. Ulazak tih nacija u Europsku Uniju povećao je gospodarsku spremnost njihovih građana na diskrecijsku potrošnju. Zato se našoj zemlji jako žuri u Europsku Uniju, usprkos tome što moramo uvažavati probleme u Zambiji. Ne samo zato jer će u ime 80-milijunskog tržišta Nove Europe lakše otvoriti pitanje rijeke Po u Europskom parlamentu, nego zato da za budućnost očuva svoje vitalne resurse i gospodarski identitet. A time se mora hitno baviti jer sada, svi pokazatelji govore, svojom tranzicijskom administracijom ne može spriječiti divljačko gutanje krajolika koji proizvodi špekulantski pritisak domaćeg i stranog podrijetla. Zato je važno da se, u državi, što prije počnu primjenjivati 33 poglavlja zajedničke stečevine, kojima je zajednički nazivnik samo jedan: afirmacija građanskih prava na štetu tajkuniziranih totalitarnih struktura i zemljačkih klanova. Zato se građanima žuri u Europsku Uniju, a tajkunima i zemljacima ne.

Fondovsko-zerpovska analiza troškova i koristi od pridruživanja makroekonomska je priča za malu djecu. Jedina ekonomija koja se na pristupanje Hrvatske Europskoj Uniji treba primijeniti jest ona koja nadzire operativne troškove procesa jer su: povijesni, politički, sociokulturni, razvojni i civilizacijski dobici – neupitni. Misli li, možda, netko da Nijemci nisu apsolvirali makroekonomske algoritme prije negoli su odlučili srušiti Berlinski zid i odmah nakon toga pristupiti Europskoj Uniji? Ali racionalan razgovor nije u modi jer se njime ne može manipulirati biračkim tijelom ili obraniti klijentelistički interesi. Zato kontrola troškova nije popularna. Nego se raspravlja o makroekonomiji. Sapienti sat!

Europska integracija kao treća hrvatska modernizacija

Klasična sociološka teorija kaže da je nacija prestižni oblik socijalne kohezije. Ako pretpostavimo da su političko osamostaljivanje Republike Hrvatske i stvaranje hrvatske političke nacije bili usporedni procesi, moramo prihvatiti modernizaciju kao njihovu kontekstualnu varijablu koja kreira – duh epohe. Duh epohe ostavlja svoj trag i u Hrvatskoj tako da se gradi stvarnost hrvatske vulgarne postmodernizacije na baštini modernizacijskoga sociokulturnog kapitala Socijalističke Jugoslavije. O tom su modernizacijskom sociokulturnom kapitalu u nas sve rekli: Ivan Rogić, u monumentalnoj knjizi Tehnika i samostalnost objavljenoj 2000. te Josip Županov, u maestralnom eseju Industrijalizirajuća i dezindustrijalizirajuća elita u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća objavljenu 2002. Da ne svrdlam po teoriji, njihova se dijagnoza svodi na dvije riječi: paradoksalno i polumoderno.

Po Rogiću je, naime, društvena baština »druge hrvatske modernizacije« koja se odvila u doba socijalističke Jugoslavije »paradoksalna« jer se: industrijaliziralo unatrag, kaotično urbaniziralo i katatonično birokratiziralo. Po Županovu ta je baština polumoderna jer je algoritam te i takve modernizacije bio: polovična recepcija modernih elemenata. Taj razvojni nesporazum držali smo, po Županovu, na okupu »specifičnim institucijama kakvih nema nigdje u modernom svijetu...« i sve to u okviru »jugoslavenskog eksperimenta«. A onda je eksperiment neslavno propao. Na scenu je stupila nova politička era: nacionalna afirmacija malih naroda i kontinentalna integracija političkih nacija. S tim povodom, u Istočnoj je Europi trinaest malih naroda stvorilo samostalne političke nacije. Očigledno, od Litve i Estonije do Kosova i Makedonije postojala je dovoljna količina sociokulturnih zaliha da se proizvede brzo političko moderniziranje. Tako su s pomakom od dva i pol stoljeća, konačno, i u malim narodima, stvoreni uvjeti da se ostvari građanski poredak. Zato što je taj proces višeznačan i kontinentalan, a ne jednostavan i regionalan. Stoga je za njega makroekonomski pogled od Vardara do Triglava preuski horizont. Naprotiv, zato što su u njega uključeni i Estonija i Makedonija, bolje mu odgovara perspektiva: od Baltika do Jadrana. A nju je, zna se, formulirao HDZ.

U taj višeznačan i kontinentalan proces Hrvatska je ušla s autentičnom i jedinstvenom povijesnom pričom jer je, jedina u cijeloj Europi, nacionalnu nezavisnost za koju je izginulo 22 tisuće ljudi provela usporedno s procesom pridruživanja Europskoj Uniji. Zato je naša recentna povijest europska i moderna te politički doživljava finale onoga dana kad prostor od Baltika do Jadrana bude obuhvaćen žutim zvjezdicama Unije. I to ne zato što će onda Ivo Sanader biti dobre volje, nego ponajprije zato jer će se samo tako zaštititi Jadran od kemikalija i zaustaviti špekulantsko betoniranje obale, razviti konvencionalni i alternativni energetski kapacitet zemlje, sveeuropska sveučilišna suradnja, presložiti slavonska poljoprivreda te zaustaviti urbana involucija Zagreba i… suspendirati Zakon o golfu. Zato je hrvatska moderna povijest još potencijalno – politički artefakt i (post)modernizacijska mijena. Ali samo ako uđemo u Europsku Uniju! Za hrvatsku naciju to je pitanje modernizacije ili provincijalizacije. Za HDZ to je pitanje života ili smrti. SDP tu priču uopće ne razumije. It’s now or never!

Saša Poljanec Borić