Djevojčica sa stvarnicama

Djevojčica sa stvarnicama

Govoriti o jezičnosti hrvatskoga pjesništva osamdesetih godina jedva da je još tautologija. Kad je riječ o nekom pjesniku iz toga vremena, tu tautologiju, međutim, kritika mora dekonstruirati da bi došla do osnovnoga pjesničkog teksta i djelotvornosti jezika u njemu. To svakako vrijedi za Anku Žagar, u koje je iskustvo jezika totalno i primjerno u njezinoj pobuni protiv slovničkog pravogovora, kao i po otklanjanju svake književne regulative. Ni semantički konkretizam sa svojim programom, ideologijom i sebi svojstvenim vitalizmom ne uspijeva je potpuno uvjeriti. Naprotiv, nakon najsvjetlijeg i najoptimističnijeg stiha nove poezije, »napišem šuma i bude šuma«, autorica će nastaviti zaključkom: »mene je strah / zato pjevam«. Anka Žagar piše iz tjeskobe. I zato što je pisanje tjeskoba. Može li onda pisanje biti protutjeskoba kao što bi postulirao semantički konkretizam? Pred jezikom Anka Žagar nalazi se kao pred nekom nepoznatnom silom – kao djevojčica sa šibicama pred neprozirnim elementarnim počelom, zvala ga ona šumom ili, morem, ili mislila ga kao tekst i strah pred ispisivim.

»Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost i nejasnoću što je sunce od jasnoće.« Nejasnoća je najparadoksniji oblik ljubavi prema jasnoći, rekao je i dokazao Tin Ujević. Time je on u nejasnoći definirao kategoriju nimalo lagodnu za čitaoce i prosuditelje (hrvatske) poezije, stoga nije ni dobila nikakvo važnije mjesto u njihovim prosudbama. Osamdesetih godina nejasnoću kao program neizravno je unio u hrvatsku poeziju semantički konkretizam kad je dao prednost označitelju pred označenim i zvuku pred smislom. Ulazeći u književnost zbirkom Išla i sve zaboravila (1983), Anka Žagar kao prepoznatljivu osobinu svog pjesništva ističe suprotnost jasnog i nejasnog i njihovu uzajamnost. U mnogim potvrdnim tekstovima o Anki Žagar, a takav je onaj Krešimira Bagića, koji je proglašava »radosnom novošću hrvatskog pjesništva osamdesetih«, ne zaobilazi se pitanje nejasnoće u njima. Ali gdjekad se podrazumijeva da je ta nejasnoća učinak nekakva medijskog stanja u kojemu su pjesnikinji nesebeznano diktirani njezini tekstovi. To bi stanje bilo odgovorno za prekršaje pravila – u afektu, počevši od onih gramatičkih do onih logičko kontekstualnih, s posljedicom da oni ne prekidaju komunikaciju, nego je u konačnom ishodu intenziviraju. Da pobijemo teoriju o nesebeznanosti Anke Žagar, a u prilog mišljenju o učenom i smišljenom korištenju jezičnim figurama, bilo bi dosta navesti Bagićev sažeti uvid: »Mogao bih sada pobrojati mnoštvo postupaka kojima se u pjesmama Anke Žagar izvodi ‘poosobljavanje’ jezika; mogao bih, primjerice, popisati anagrame, neologizme, leksičke raritete, infantilne agrateme, oksimoronske složenice i sintagme, izdvojiti nedovršene izričaje i sintaktičke figure, navesti primjere opkoračenja itd.«

Jedan od prvih koji je uzeo u obzir nejasnoću kao nešto bez čega se ne može bio je Stéphane Mallarmé. O tome je posvjedočio običajem: onima koji bi mu došli po neki naručeni ili obećani tekst, Mallarmé bi ponekad rekao: »Pričekajte malo dok ne unesem u njega još malo nejasnoće!« Slična vrsta rada na nejasnoći prepoznaje se i u Anke Žagar. U nje je nejasnoća, hotimična ili nehotimična zagonetka, isto toliko rad na nesvjesnom, koliko može biti i pokušaj svjesna usmjeravanja nekog nesvjesnog scenarija. Detektirajući taj rad, Bagić na osnovi tematske riječi zid u Anke Žagar ustanovljuje: »simbol je granica između gramatike i antigramatike, između komunikacije i antikomunikacije«.

Išla i sve zaboravila: poetika zaborava, koja bi se dala pročitati iz naslova prve knjige Anke Žagar, kao da pretpostavlja slog sastavljen iz samih prekidâ istog, zatim ponovnih početaka kao obasjanosti drugim. Jezik za pjesnikinju i ne sastoji se od drugog doli od zaboravâ u kojima je učila govoriti. Govor se uči i zaboravlja između prekida, između polova sjever – jug u pjesmi Kupa – brizni hod, između alternative govor–pisanje. Pjev nastoji spojiti pokidani govor, za Anku Žagar to može biti severovski aliteracijski lanac koji oponaša diktatorsku trakciju: »živac titra žicu lire / saginje okato ticalo sluha / vijugu piše živčik oprženi / kiši mi fon u grafem za vrat«. (Postoji i usporedni prostor pisanja s neosobnim instrumentom olovke, koji joj međutim ne olakšava problem učenja govora.)

U Stvarnicama Anka Žagar čini se napušta promišljeni poetski koncept pisanja s načinima označavanja iskoraka iz pravogovora, govora odraslih, da bi se vratila govornom konceptu. Što su stvarnice? To su varnice, iskre izbijene iz tvrdoće stvarnosne građe jezika, kušnja nadiskustvenosti vraćena u iskustveno. Dominantna slika mora pojavljuje se u ovoj knjizi kao drugopis i zamjena za šumu i jezik. Ta slika zamjenjuje apriorni subjektivistički pristup: to more boli. Može li dakle more biti govor? U pjesmi Iščezavanje, u kojoj iznosi svoju verziju autorove sudbine, autorica neočekivano iznosi svoju verziju Jonina kompleksa, tj. što se događa onomu tko je ulovljen u ribu – govori se o Joninoj kazni, prema Bibliji, zato što nije govorio kad mu je zato bilo dano vrijeme:

ne hrli

ne hlepi

ne gura se

ni u čije srce

riba

a ulovljen u ribu

Ako je u svojim dosadašnjim zbirkama Anka Žagar učila govoriti, u Stvarnicama ona uči ne prepuštati se više olakostima naučena govora. Ona sad uči, prema riječima Tonča Petrasova Marovića, kako »moći ne govoriti«. Nakon zbirki dojmljive logomahije, pjesnikinja se okreće drugoj strani govora, koji govori odsutno, koji govori i kad šuti.

Zvonimir Mrkonjić