Dijagnostičar vs. kroničar

Mio Vesović, Socrealizam na Zrću, Studio Josip Račić, Zagreb, studeni – prosinac 2008; Duje Jurić, 174 L, Galerija PM, Zagreb, prosinac 2008.

Dijagnostičar vs. kroničar

Kada bi trebalo dokumentirati sadašnji trenutak, definirati suvremenu svakodnevicu, koji bi to danas bili relevantni motivi koji bi je najbolje određivali? Postaje sve popularnije biti oštar kritičar te govoriti i pisati o čovjeku izgubljenu u depersonaliziranu svijetu utemeljenu na okrutnim pravilima neoliberalnog kapitalizma i potrošačkog mentaliteta. Ili već nešto slično u istom duhu.

Na veliko pitanje u isto su vrijeme izložbama- odgovorila dva bitna imena domaće likovne scene, prvi slikar, drugi fotograf. Mio Vesović izložio je u Studiju Josip Račić fotogra-fije snimljene ovoga ljeta na popularnoj plaži Zrće na otoku Pagu, dok je Duje Jurić u galeriji PM HDLU-a predstavio u dva friza sastavljene fotografske portrete kolega umjetnika, prijatelja, znanaca, studenata ALU, nastale tijekom posljednjih nekoliko godina, mahom na otvaranjima izložbi.

Vesović kao svoje modele bira anonimne ljude, ali to čini na mjestu koje je u suvremenom hrvatskom društvu postalo sinonim za konzumerizam, brzu zabavu, seks, alkohol i površni užitak, u skladu s vremenom, dostojna zamjena za socijalističko kolektivno ljetovanje. Snima ih bez njihova znanja, dok u kupaćim kostimima opušteno šeću pretrpanom plažom. Pritom naizgled nema komentara, predano bilježi, uspostavljajući sebi svojstven odmak u odnosu na predmet snimanja. Sam izbor fotaparata nepogrešivo izaziva nostalgiju, jer Vesović snima starom kamerom marke Robot, u formatu pola Leice. Izložbu naziva Socrealizam na Zrću, pri čemu socrealizam nije označitelj povijesnog vremena, nego situacija imanentna svakom dobu bez razlike. Tako autor posredno dokazuje da se promjenom ideologije s kolektivom ništa bitno ne mijenja.

Duje Jurić pak prikazuje po-trošače višeg reda – umjetnosti. U nadarovskom smislu izlaže galeriju suvremenika, bitnih igra-ča na polju vizualnih umjetnosti, umjetnike, kustose, kritičare i publiku na otvaranjima. Izložba je sastavljena od dviju serija, prvu čini sto portreta snimanih digitalnim aparatom iz velike blizine, naknadno osvijetljenih žutim i crvenim svjetlom s upaljača za cigarete. Očigledno je da je riječ o umjetniku slikaru sklonu pravilnim geometrijskim formama, koji je fotografski medij izabrao samo kao podlogu za likovnu igru. Minimalno intervenirajući u portrete, Jurić je fotografski friz u potpunosti tretirao slikarski. Nije se bavio portretiranom osobom, očito je da ga individua kao model ne zanima, nego je naglasak na dojmu koji ostavlja friz kao likovna cjelina.

No drugi friz, sastavljen od 74 analognih crno-bijelih profila poznatih ili autoru bliskih ljudi nešto je posve drugo. Jurić, poznat kao autor disciplinirane umjetnosti, ovdje je izazivački iro-ničan. Kao početni lik u frizu postavlja psa, slijedi autoportret, i još kao posljednju grešku u očekivanom kodu potkraj friza smješta jednu Meštrovićevu skulpturu. Je li to test kojem umjetnik podvrgava automatsko gledanje radova na izložbama i izaziva promatračevu usredotočenost?

Obje su izložbe razumljive isključivo u okviru mjesta i vremena na kojem nastaju. Ni jednom ni drugom autoru ne nedostaje ironije, Vesović se opet potvrdio kao duhovit dijagnostičar, koji u već poznatoj maniri intuitivno pogađa bit, dok Jurić tek daje naslutiti da bi mogao biti odličan kroničar vremena. Samo ako bi si to dopustio.

Iva Prosoli