Život u provinciji: slike šezdesetih

Život u provinciji: slike šezdesetih

Na prijelomu stoljeća Hrvatsko filološko društvo objavilo je zbornik rasprava, eseja i pogleda / osobnih svjedočenja pod naslovom Šezdesete. Za vrijeme kad se pojavio, 2000, bila je to uobičajena gesta i u svijetu i u nas: književni znanstvenici pravili su svoje različite inventure, pa je jednu takvu, vremenski fragmentarnu, ograničenu na određeno desetljeće, priredila i Irena Lukšić. Okupila je tekstove tridesetak domaćih i stranih autora koji su nastojali oslikati »prostor umjetnosti/života, njegove ideje i tvorevine«, rekonstruirati »duh vremena« šezdesetih godina 20. stoljeća. »No, ako je ‘duh vremena’ neizbježno globalni fenomen, njegove su manifestacije nužno lokalne i raznovrsne«, piše u raspravi tiskanoj u tom zborniku Sonja Briski Uzelac. »Osobito su šezdesete bile ‘epifanija raznovrsnosti’; posebice slike što ih pamtimo kako iz medijskog tako i iz svakodnevnog vidokruga kojima su bile okrunjene te ‘čudesne šezdesete godine’ (Eco). Sve se one, pod pritiskom melankolije s kraja vijeka, stapaju u zgusnute signume jednog nadasve uzbudljivog vremena, ali danas, poput sna iz mladosti, tako neuhvatljivog u svojoj punoći događanja.«

U svakom slučaju, Šezdesete se sasvim solidno nose sa svijetom (osobito kad je riječ o američkim, njemačkim i ruskim prilikama, pa i nekim drugim, manjim zemljama), ali izostanak pogleda u hrvatsku situaciju ostavljao je dojam da je zbornik nepotpun. No, ono što se čini da je prije osam godina propustila znanstvenica Irena Lukšić sada se čini da nadoknađuje književnica Irena Lukšić. Dakako, prozom drukčijega tipa, »punoću događanja« upravo šezdesetih godina u Hrvatskoj ona pokušava uhvatiti svojim novim romanom Nebeski biciklisti (ur. Josip Pandurić). Iako, dio materijala od kojeg je roman sagrađen, i koji u njemu najčešće funkcionira na razini simbola, zacijelo bi mogao poslužiti i za ozbiljnu raspravu ili esej kakav nedostaje u spomenutom zborniku.

Radnja romana Nebeski biciklisti smještena je u industrijski gradić Dugu Resu (autoričin rodni grad), godina je 1967. (autorica je tada bila u dobi kao i junakinje njezina romana). Osim tih egzaktnih podataka, još neki detalji, npr. iz memoarsko-autobiografske priče O sebi objavljene u najnovijoj knjizi priča Irene Lukšić Duga Resa – Ixtlan (Disput, 2008), kao i segmenti dokumentarističkoga karaktera iz Nebeskih biciklista upućuju na zaključak da je roman u velikoj mjeri zasnovan na nekim autobiografskim elementima i na autentičnoj (provjerljivoj) građi – likovima, događajima, kolektivnim sjećanjima.

Roman je ispripovijedan u trećem licu, a svijet koji se opisuje viđen je uglavnom očima djevojčica (Natalija, Tea, Ljiljana, Mirna), koje su negdje blizu završetka osmogodišnjega školovanja, u onoj posebno osjetljivoj dobi kad se izlazi iz djetinjstva i počinju otkrivati drukčije dimenzije zbilje. Ta neuobičajena perspektiva, to pomaknuto očište na likove čiji su svjetonazori još nedefinirani, a oni još posve otvoreni za nova iskustva, autoričin je vrlo efikasan obrambeni mehanizam da njezin roman o hrvatskoj provincijskoj socijalističkoj svakodnevici ne krene jednosmjernom ulicom prema groteski.

Novi roman Lukšićeve priča je o individualnim, autonomnim svjetovima mladih bića – o njihovoj svakodnevnoj zbilji i o njihovim sanjarijama – u životnoj dobi kad se čini da su još otvorene sve mogućnosti, a istodobno i priča o široj društvenoj okolini, o zbivanjima i ljudima koji određuju ili usmjeravaju pojedinačne sudbine. Gotovo i ne mičući svoje mlade junakinje iz njihovih skučenih kućnih dvorišta i s kupanja i veslanja na obližnjoj rječici tih ljetnih školskih praznika 1967, autorica ipak uspijeva »zaustaviti postojeću stvarnost« i stvoriti dojmljive slike o životu u određenom vremenu.

Svijet mladih i svijet starijih (roditelja ili susjeda) u romanu nisu izrazito suprotstavljeni, nisu u dramatičnom konfliktu koji bi izazvala neka načelna mimoilaženja, niti autorica želi ustrajavati na tom inače produktivnu motivu; prije bi se moglo reći da ti svjetovi žive usporedno, a da se sudaraju tek zbog nekih osobnih razloga pojedinih likova. Sukobi, pritajeni ili javni, daju se naslutiti tek unutar samih tih grupacija – među starijima npr. naznake ideoloških i političkih razlika, načini postizanja društvene moći ili napredovanja u poslu, bogaćenja i dr., a među mladima mreža međusobnih odnosa, podložna i utjecaju starijih, stalno je u dinamičnoj mijeni. Dok život starijih, s jedne strane, uvelike određuju već stabilizirani oblici konzumerizma (odlazak u šoping u inozemstvo; tko će kupiti bolji auto, bolji naime od fiće) – pojave koja će snažno i nepovratno utjecati na cjelokupnu društvenu strukturu – život mladih će, s druge strane, početi usmjeravati estrada, popularna kultura i mediji.

Korijene onoga što se u današnje doba razvilo, zapravo metastaziralo, u čudovišnu industriju zaglupljivanja i zadovoljavanja najnižih strasti nalazimo dakle u vrijeme koje pokušava rekonstruirati Irena Lukšić u Nebeskim biciklistima. No u to vrijeme radijske emisije za mlade, stvaranje kultova glazbenih, filmskih, modnih, sportskih, političkih, televizijskih i drugih zvijezda, različita natjecanja u plesu i pjevanju, zabavni omladinski tjednici kao što je bio Plavi vjesnik – a koje autorica vrlo često navodi u svom romanu, donoseći i dugačke popise imena tadašnjih marki – imali su sasvim drukčije značenje nego danas. Zbog ideološke nepoćudnosti i zabrana (premda se iz današnje perspektive svi ti oblici zabave čine mlakom vodicom), bilo je to dugo žuđeno voće, pa je upad u taj vrt značio osvajanje novih (makar i marginalnih) prostora slobode, onih prostora koje je rigidni politički sustav ljudima dugo uskraćivao i tako ih činio još poželjnijima. Kao iskusna pripovjedačica Irena Lukšić nije pala u zamku naknadne pameti, pa je upravo prikaz toga kadšto podzemnog, a kadšto javnog sudara već pomalo umornih i istrošenih oblika kolektivnog života u socijalizmu i novih, agresivnih zapadnjačkih projekata o individualnom uspjehu najdojmljiviji dio Nebeskih biciklista. U tom smislu ovaj roman ima i potencijal reprezentativnosti.

Strahimir Primorac