Zanimljivosti (još) dolaze s ruba

Zanimljivosti (još) dolaze s ruba

Prizor iz predstave Kauboji

Zagrebački repertoari postavljeni su negdje između očekivanja, navike i slučajnog proplamsaja kreativnosti; Exit je jedini preuzeo ozbiljan rizik

Najprije, zagrebačku je scenu, dijeljenu na godine ili sezone, teško odvojiti od ostatka hrvatskoga kazališta. Kako ipak živimo u centraliziranoj zemlji, gdje Zagreb i sve ostalo žive u svojevrsnoj kohabitaciji koja se nikako ne odnosi samo na kulturu, nemoguće je ne priznati uspjehe onoga izvan kad se čak i pokuša sagledati događanja na metropolskim pozornicama. Primjerice, dvije predstave koje su ove godine zaista odjeknule, igrom slučaja ili možda ipak ne – istog redatelja, gostovale su u Zagrebu i polučile sasvim pristojan uspjeh. S druge strane, čak i kad se dogodi kvaliteta istočnije od Dubrave ili južnije od Remetinca, ona gotovo da i ne postoji dok se ne pojavi i tamo gdje treba – u nevelikom broju hramova izvedbenih umjetnosti između spomenutih kvartova. Znaju to svi, pa kazališta od Vinkovaca do Dubrovnika, u rangu od onoga Hrvatskog nacionalnog kazališta do poluamaterskih grupa, ukoliko uopće vjeruju u svoju produkciju, u njezin proračun gotovo kao glavnu stavku stavljaju – gostovanje u Zagrebu. S druge strane, ni brojni zagrebački festivali ili smotre ne bi imali smisla da nije tako. Zato je osnovno pitanje ulazi li u pregled zagrebačke godine samo ono što je u njemu i proizvedeno, ili i sve ono što je u njemu dobilo legitimitet, a ponekad i publiku. Drugim riječima, je li važnija činjenica riječki Turbofolk u Rijeci ili njegov proboj na Gavelline večeri, ili je možda ipak zasluga splitskih Bakhi ne to što je pokazala kako funkcionira mobitelska ad hoc demokracija u Hrvata, nego to što je punom Tvornicom kulture opravdala inače potpuno nepotrebnu manifestaciju Jesen u Zagrebu?

Kauboji 1 i 2

Primjeri nisu slučajno izabrani, jer 2008, u hrvatskom glumištu sa ili bez zagrebačkog kruga, pripada Oliveru Frljiću. Uključi li se ipak i zagrebački, tada titulu nose dvojica: pridružuje mu se Saša Anočić. Otprilike na to se svodi prošla kazališna godina, i baš su to fenomeni kojima, čini se, treba dodatno pojašnjenje. Formalno, jasno, jači je novi ravnatelj Kazališta Trešnja, ali ne zbog svojeg rada u matičnom kazalištu, iako je i on utkan u temelje njegova uspjeha, nego možda i više zbog onoga što je postigao izvan njega. Riječ je o luku od Alaska Jacka još u Osijeku, preko To samo Bog zna u Teatru Exit i Smisla života gospodina Lojtrice u peščeničkom KNAPU-u do konačnog uspjeha s Kaubojima, ponovno u Exitu. Predstava koja traje gotovo četiri sata i u kojoj se, parafrazom, sve što se može dogoditi događa dvaput, nastala je u ožujku i odmah postala uspješnica kojoj se rok trajanja ne nazire. Iako bi je se žanrovski moglo različito odrediti, može se pristati na western-mjuzikl s autoreferencijalnim i autopoetičkim odmakom koji u predstavi samoj funkcionira kao uvod, ali je zapravo druga predstava. Kauboji 1 i 2 nalaze se u logičnom slijedu – prvi dio govori o nastanku predstave i opisuje kako se rađaju sve Anočićeve režije, kojim se postupcima koristi i koliko mu za njih treba vremena, ali i poslušnih glumaca, ujedno sukreatora i supatnika. Drugi je pak mjuzikl koji crpe iz popularne kulture i dječačke fascinacije kaubojcima koliko i animiranoga filma, starije i novije americane... Drugim riječima, u prvom dijelu Anočić se igra Tomija Janežiča, u drugom braće Coen iz O Brother, where art thou?, a sve sa svojim nezamjenjivim i neponovljivim instinktom. Uz kvalitetnu glumačku ekipu, koja je već postala gotovo sljedba, redatelj se nije trebao brinuti, pa su Kauboji rijetkost u domaćem kazalištu između ostaloga i zato što su jedna od rijetkih produkcija koja je proglašena najboljom predstavom u cjelini na Nagradi hrvatskog glumišta, ujedno i najboljom režijom, a publiku i dalje zanima. Ostavi li se na trenutak posrijedi činjenica da je publika ipak i može vidjeti, jer ovoga puta nije riječ o produkciji ljetnih festivala, koje igraju samo nekoliko puta godišnje.

Exit, napokon

Iako možda ova nagrada za režiju i nije najuspjelije rješenje za odavanje priznanja Anočićevu trudu, nagrada za najbolju predstavu jest, ali je redatelj dijeli s osnivačem i voditeljem Teatra Exit Matkom Ragužem. Iako ne toliko neovisno kako se pokušava prikazati, ali i dalje dovoljno udaljeno od središta, kazalište u Ilici 208 ne funkcionira na uobičajen način i nije baš punopravan član proračunski subvencionirana lanca u kojem neki uvijek rade, a neki nikad. Možda je upravo udaljenost onaj presudni čimbenik da se u Exitu smogne hrabrosti i stavi sve na jednu kartu, gotovo na način producenata u razvijenijim, ali i manje zaštićenim sredinama, gdje je i kazališni posao jedna od vrsta poduzetništva. Kauboji su, naime, jedina prošlogodišnja produkcija ovog kazališta, na kojoj se radilo i više od šest mjeseci. No, Exit si je to mogao priuštiti jer svi su glumci, uključujući i redatelja, zapravo zaposlenici drugih kuća, a repertoar održava predstavama s ponovno gostujućim glumcima ili pak slobodnjacima. Gdje je tajna uspjeha i je li riječ baš samo u dokazu uspješnosti projektnog principa, jednako je teško reći kao i odgovoriti na hipotetsko pitanje bi li moglo zagrebačko glumište u cjelini funkcionirati po tom modelu i bi li (i) onda Exit bio tako uspješan kako je ispao u 2008. Cjelinu njegova četrnaestogodišnjega postojanja trebalo je nagraditi, vjerojatno čak i prije, ali ovaj je iskorak Nagrada hrvatskog glumišta tek iznimka koji ništa ne potvrđuje osim činjenice da se ocjene publike i struke mogu jednom i poklopiti.

Novokazališni postupci na naslovnicama

Drugi, ili uzme li se u obzir i Raguž, treći heroj godine jest Oliver Frljić, ali ne toliko zbog skandala s Bakhama koliko zbog, činilo se sve do Gulliverovih putovanja u Zagrebačkom kazalištu mladih, nepresušne snage, hrabrosti i oštrine s kojom se hvata ukoštac s kazališnim i zbiljskim problemima. U prve ulaze dramatizacija proze i redramatizacija opere, te njihov sinkronicitet, kojem čak ni Kuga Anice Tomić, umetnuta kao treća predstava između Didone i Eneje na velikoj pozornici Teatra &TD i Smrti u Veneciji u Studentskom eksperimentalnom kazalištu, ne smeta. Dvostruki operno-dramski projekt ostvaren u Studentskom centru početkom godine podsjetio je zagrebačku kulturnu javnost da ekskluziviteti kao što je Vlatka Oršanić nisu rezervirani samo za velike pozornice, dok je sve ostale uvjerio kako s Frljićem treba ozbiljno računati. Nitko pak nije mogao očekivati unisono prihvaćen Turbofolk u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, koji je na Gavellinim večerima igrao dvaput zbog interesa publike, ili skandal koji je hrvatsko kazalište lansirao i na naslovnice dnevnih novina kad je uprava Splitskog ljeta pokušala zabraniti njegovo inventivno čitanje Euripida. U Zagrebu su Bakhe igrale kad se bura već stišala, i kad više nitko nije imao iluzija o eventualnim ostavkama u Splitu ili Zagrebu, pa ono što ostaje nije aferaški potencijal te predstave nego niz dosljednih novokazališnih postupaka kojima se, kako glasi poznata fraza, osuvremenjuju klasici. Dobiveni bodovi poslije se nisu zbrojili, između ostaloga i zato što Strah u Ulici lipa u Žar ptici ili ZKM-ova Gulliverova putovanja istog redatelja nisu imali takav intenzitet, ali možda je, osim o predstavama primarno namijenjenim (naj)mlađoj publici, riječ i o zamoru materijala. Pet, točnije, šest komada u sezoni ne bi izdržali ni članovi Kartela u svojim najboljim i najproduktivnijim godinama.

Prizor iz predstave Elektri pristaje crnina

Psi i Gospa

Kao što su Bakhe i Turbofolk imale što reći o trenutku u kojem živimo, tako je i naizgled mala i neugledna predstava, a zapravo ambiciozan produkcijski zahvat ostvaren suradnjom kompanije Montažstroj i Zagrebačkog kazališta lutaka na Sceni Travno, postao svojevrstan znak drugog, siromašnijeg dijela godine. Predstava o napuštenim psima i napuštenim ljudima Timbuktu u režiji Boruta Šeparovića od početka je bio eksperiment koji je otvorio jednu novouređenu dvoranu, u nju doveo pse iz šinteraja i beskućnike, i sve to zakrpao lako shvatljivom i lako prihvatljivom antiimperijalističkom i antikonzumerističkom ideologijom. Učinak tog eksperimenta nije lako mjeriti, čak ni količinom udomljenih pasa, ali ponovno Šeparovića promovira kao pop-autora koji kazalište može učiniti zanimljivim čak i onima koje ne zanima razlika između metatekstualnosti i hipertekstualnosti. Od sličnih je postavki, komentara vremena i specifičnog autorskog raspisivanja izvornika, krenuo i Branko Brezovec u nastavku svoje glembajevske trilogije, kad je U agoniji smjestio u Cetinsku krajinu, između Alke i Gospe Sinjske. Rezultat je predstava koja ponovno zadivljuje manipulacijom izvođačima, gledateljima i značenjima, i koja se spaja u nepregledni referentni niz, ali kojoj u potpunosti izgrađen, čak i zatvoren Brezovčev sustav ne dopušta da jasnije kaže ono što želi reći. Šteta je ipak što je igrala tako kratko, jer na našim prostorima i kazališna povijest brzo blijedi, baš kao i povijesno pamćenje.

Golovi i autogolovi

Iako je u repertoarima u 2008. bilo materijala za zaborav, pametnije je ipak baviti se onim što ostaje. U Dramskom kazalištu Gavella, tako, umjesto ambiciozna promašaja s Kaligulom, treba pamtiti ne ono što bi željelo biti iskorakom, nego ono što čini poetički temelj mainstream-određenja: Orfej silazi i Branu. Iz iste perspektive Elektri pristaje crnina pa čak i Pustolov pred vratima čine se skladnije u Drami Hrvatskoga narodnog kazališta od I konje ubijaju, zar ne? i Oluje, koje same sebe nisu shvatile. Zagrebačko kazalište mladih nešto je kompleksnije u repertoarnim odlukama, jer ponovnim otvaranjem male Scene Polanec dopušta rizik neisplativ na velikoj, pa su Anica Tomić i Jelena Kovačić mogle vježbati s Oprostite, mogu li vam ispričati...?. Kućni autor Rene Medvešek uknjižio je jedan pokušaj i jednu pogrešku, jer je najprije Najboljom juhom! Najboljom juhom! vratio dug Vladi Kristlu i vlastitim zapitanostima o smislu bavljenja umjetnošću, da bi sve to poništio nepotrebnim Glasima iz planina. Na kraju je ZKM-ovu sezonu spasio ironičan, i u najboljem smislu vrlo zekaemovski, Polet francuskoga redatelja Jean-Claudea Beruttija.

Satiričko kazalište Kerempuh iz prošle godine pamtit će se tek po neobuzdanu Paolu Magelliju i njegovim Vucima i ovcama, dok Gradsko kazalište Komedija, uz solidnu S ljubavlju, Janis koja je ipak spoj imitatorskog koncerta i biografske drame, dokazuje da Zoran Mužić i Želimir Mesarić ne vide što im sve piše u predlošku čak i kad je riječ o Svečanoj večeri u pogrebnom poduzeću Ive Brešana ili kad Nino Škrabe nadopisuje Zeleni kakadu Arthura Schnitzlera. S druge strane, Teatru &TD, kazalištu u specifičnom položaju u odnosu na ostatak, nitko ne može oduzeti broj premijernih naslova, po kojem prednjači vjerojatno ne samo u zagrebačkim okvirima, čak i ako među njima jesu tek pokušaji. Otvoren poput igrališta, doduše u drugom dijelu godine nešto manje, on sa svoje barem tri pozornice i dalje omogućava da se u istom registru nađu legende poput Damira Bartola Indoša, koji je Teretnim čovjekom ponovno objasnio zašto se njegova baza zove Kuća ekstremnoga glazbenog kazališta, kao i mladi redatelji – od zakopčanog Ivana Plazibata, preko rasutog Darija Harjačeka do zaigranog Mirana Kurspahića. Nije stoga čudno da im je ženska reprezentacija u sastavu Renata Carola Gatica i Hana Veček Argentinom dala gol u gostima; lektirnosti Idiota, ambicioznosti Pijanistice i aktualnosti Koriolana unatoč.

Samo stara navika...

U inozemnoj reprezentaciji domaćega kazališta prednjačio je kolektiv Bacači sjenki, jer je Odmorom od povijesti u nekazališnom ambijentu Knjižnice Bogdana Ogrizovića kompletirao trilogiju Proces-grad te je s uspjehom izveo i na sarajevskom MESS-u, ali i BAD Co. čiji je naslov 1 siromašan i jedna 0 koprodukcijski ostvaren u suradnji s festivalom Steirischer Herbst u Grazu. U obrnutom slučaju, izuzmu li se festivali, 2008. na zagrebačkim pozornicama obilježila je poplava gostovanja iz Srbije, među kojima naravno ima kvalitete, ali i čistog populizma, koji još zarađuje na nostalgiji. Takvi su zapravo i zagrebački repertoari, postavljeni negdje između očekivanja, navike i slučajna proplamsaja kreativnosti. Može li se očekivati da 2009. bude bolja? Teško, s obzirom da previše karika u lancu ovisi upravo o navikama i očekivanjima – uvijek istog.

Igor Ružić