Uz Tribinu u DHK

U novoj 2009. s aktivnostima su počeli i u Društvu hrvatskih književnika. Otprilike šest mjeseci od izbora novi predsjednik Društva Borben Vladović i novoizabrani Upravni odbor organiziraju tribinu s temom: Položaj DHK u javnom životu Hrvatske. Kad budete imali ovaj broj Vijenca u rukama (14. siječnja), mnogošto o temi već će izgovoriti pisci Pavao Pavličić i Tito Bilopavlović.

Hoće li u ovom burnom vremenu glas pojedinca ili grupe iz DHK poslati pravu po(r)uku koja će imati moralnu, kulturološku i svaku drugu vertikalu, sve ono što nam danas itekako nedostaje? U svakom slučaju stav, mišljenje, javni govor pa i vika (uz dužno poštovanje redovnim promocijama i tribinama!) – to je ono što bi u današnjem svijetu brze i mnogostruke komunikacije (isprazne kakofonije), svakako trebalo biti sine qua non DHK-ova djelovanja!

Uz glavnu temu slijede tri povezane teme – Postojanje ili nepostojanje potrebe članova da javno progovore, Odnos medija prema DHK i Odnos pisaca prema medijima, koje ovako nabrojene vape za odjekom. O pristupu spomenutim temama svjedoči rečenica iz jednog Pavličićeva komentara (a on je jedan od uvodničara): »I meni se već dugo čini da je stanje u mnogim našim kulturnim ustanovama loše, upravo sramotno. Ali, naprosto se ne usuđujem o tome javno govoriti, jer uvijek pomišljam da nisam dovoljno kompetentan. Računam: lako je moguće da se meni samo priviđa taj parazitizam i šlamperaj, bilo zato što nemam dovoljno podataka, bilo zato što sam star i mrzovoljan.

A sad odjednom vidim da nije tako: Kaliniću (intervju u Vijencu, op. a.) se ne može prišiti ni da je zlonamjeran ni da je slabo informiran, a pogotovo mu se ne može spočitnuti da nije pozvan da takve ocjene daje. Pa, ako on vidi stvari onako kao i ja, onda mora biti da obojica vidimo točno.

Situacija je mučna, zbilja je ružna i teško će biti popraviti je…«

Je li to kraj šutnje i početak govora Društva hrvatskih književnika?

Anči Fabijanović