U (ras)korak s trendovima

Dramsko kazalište Gavella: Conor McPherson, Brana (The Weir), red. Mateja Koležnik, premijera 18. prosnica 2008.

U (ras)korak s trendovima

Prizor iz predstave Brana

Dramski tekst Conora McPhersona Brana (1997) praizveden je prije nekoliko sezona u HNK u Splitu u režiji Borne Armaninija. Redateljica Mateja Koležnik, koja je u Sloveniji nagrađena Borštnikovom nagradom za uprizorenje Harrowerovih Noževa u kokošima i koja proteklih nekoliko sezona u hrvatskim kazališnim kućama (HNK u Splitu, Mala scena, HNK u Zagrebu i DK Gavella) režira s različitim uspjehom, prihvatila se uprizorenja drame s kojom je Conor McPherson postao poznat i izvan granica Irske. Pisac za kojeg »drama dolazi iz područja nesvjesnog« nije još napunio četrdeset (1971). U Hrvatskoj bi rekli – pisac mlađe generacije! Ipak, iza njega je uspješna spisateljska i redateljska karijera s desetak uspješnih dramskih tekstova i nekoliko vrlo važnih nagrada.

U Brani McPherson, na kojeg su najviše utjecale Mametove drame, piše o onome što i sam najbolje poznaje – alkoholizmu u besperspektivnoj Irskoj. Malo mjesto na obali u koje rijetko zalaze i turisti i lokalna gostionica s tipičnim provincijalnim osamljenicima okvir su u koji pisac smješta priču. Ali u toj priči dramski sukob ne postoji. Ona linearno, bez ikakvih lomova, donosi portrete ljudi uhvaćenih u depresivnom trenutku prihvaćanja nepromjenjivosti vlastita života i melankoliji zbog neizbježne osamljenosti. Uz pomoć alkohola, ta melankolija preplavljuje i njihove međusobne antagonizme pretvarajući ih u sućut i sveopće razumijevanje nerijetko tipične za određene stadije alkoholiziranosti. Jer nitko od njih nije izabrao umrijeti osamljen u najmanjem i najpustijem mjestu na svijetu u kojem se ništa ne događa, nema posla, nema živosti, nema promjene. Ipak, da bi priča, odnosno drama, mogla postojati, potrebno je barem zrnce napetosti. Tek mali izvanjski motiv koji omogućuje rasplet i kraj. McPherson ga nalazi u dolasku žene o kojoj svi pričaju i koju dovodi lokalni tajkun Finbar. A njezina priča je još strašnija od bilo koje koju oni mogu izmisliti. I tek tragedija omogućava Valerie da prestane biti atrakcija iz velegrada i postane jedna od njih, a oni drugi su opet neki novi zalutali turisti.

U postavljanju ovog dramskog teksta redateljica je vrlo sustavno razradila tipove koje McPherson ispisuje. Njoj je, očito, sve jasno i ni o čemu nema nedoumica. Finbar (Sven Medvešek) i Jack (Dražen Kühn) očito su antipodi. Jedan neuspješan alkoholičar, a drugi uspješan poduzetnik koji su tek koji put priušti opiti se u lokalnoj gostionici. I među njima je svaka rečenica razlog za sukob. Vlasnik gostionice, svedene na kamp-kućicu s nekoliko grijaćih lampi – stolova, Brendan (Sven Šestak) nesiguran je, pomalo neprilagođen, seksualno nerealiziran, nježan i sramežljiv samac koji u nekim trenucima zbog pretjerane blagosti u ophođenju postaje i pomalo feminiziran. Jedan od seoskih gubitnika je i Jim (Ozren Grabarić), u kojega su očiti blagi kompulzivni poremećaji, poneki tik i klinički čista slika mamina sina koji bježi od pomisli da njegova opsesivna majka ne može i neće živjeti vječno. Valerie (Ksenija Pajić) oprezna je i nesigurna, ali lijepa žena za koju je život, zbog nedavnih događaja, razbijen i koja hrabro odlazi u novi grad ne bi li smogla snage da skupi krhotine i započne iznova. Svaku od traženih karakternih studija glumci su odigrali vrlo precizno i točno, čak i kada im je bila izazov i čak i kada bi malo glumačke slobode značilo pozitivan pomak u interpretaciji lika.

Upravo u ohlađenoj preciznosti i racionalnoj razvidnosti leži razlog zbog kojega zagrebačka izvedba nije u potpunosti uspjela publici dati do znanja što to točno Conora McPhersona čini toliko iznimnim piscem. Predstavi nedostaje topline, a navodni realizam zbog kojega glumci neke dijelove teksta nerazgovijetno izgovaraju leđima okrenuti publici te ih publika ne može razumjeti pridonosi tomu da se gubi fini sarkazam i ironija za koju je, očito, potrebno mnogo dublje i intuitivno razumijevanje dramskoga teksta od onoga naučenog u kojem je sve odmah i svima jasno. Transparentno u predstavi postaje doslovno te je jedina dosjetka koju je redateljica smislila ona s navodnim psećim govnom u koje svi likovi ugaze pri dolasku do puba u prikolici i onda ga se pokušavaju osloboditi čisteći cipele na rubu terase. I tu dosjetku dosljedno, ali nepotrebno, provlači cijelom predstavom, gubeći iz vida za ovaj dramski tekst mnogo bitnije sitnice.

Lidija Zozoli