Sociopolitičko promišljanje jezika

Ivo Žanić, Hrvatski na uvjetnoj slobodi. Jezik, identitet i politika između Jugoslavije i Europe, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Sociopolitičko promišljanje jezika

Ivo Žanić ovom svojom knjigom još jedanput neosporno potvrđuje svoju uvelike već prepoznatljivu autorsku poziciju, onu koja se već vrlo jasno očitovala u mnogim njegovim prethodnim tekstovima. To je pozicija na kojoj ga kao jezikoslovnoga pisca tematski primarno zaokuplja i istraživački gotovo isključivo motivira ono što se s jezikom (odnosno s jezicima) događa u sasvim određenim, interesno višestruko sociološki konkretiziranim ljudskim zajednicama (ili još bolje: što se jeziku u takvim zajednicama događa, odnosno kako on u njima u raznolikim modalitetima svoje upotrebe živi i funkcionira). Po toj svojoj gotovo opsesivnoj zaokupljenosti jezikom u dinamičnom međudjelovanju s potrebama društvene zajednice u kojoj jezik živi, od koje biva prihvaćen ili odbačen, i to na strateški različitim razinama funkcioniranja te zajednice, od lokalne, regionalne, vjerske, etničke i strukovne preko nacionalne i državne do nadnacionalne, po neutaživoj potrebi stalna istančanog pronicanja u stvarne i simboličke motive po kojima jezik u određenoj zajednici funkcionira i po preciznom uvidu u izvanjezične razloge zbog kojih funkcionira upravo tako, Žanić se među poslenicima na polju hrvatskoga jezikoslovlja izdvaja kao iznimno rijedak i jedinstven istraživač. U društvenu stratigrafiju jezika i njezinu slojevitu razvedenost nitko se ne spušta tako duboko kao on, nitko je tako temeljito ne pretražuje i tako precizno ne identificira.

Iskazivanje živa znanstvenog interesa za netom opisani aspekt jezika, sociolingvistički u najdubljem smislu riječi, koji redovito uključuje i uvid u vrlo opipljive pragmatičke konsekvencije na sudionike u jezičnoj komunikaciji, posljedica je autorova načelnog stava da »bez ljudi jezici ne postoje niti mogu postojati«. U sociološki definiranom kontekstu u kojemu se o jezicima raspravlja u ovoj knjizi, teško bi bilo ne složiti se s takvim stavom. Dakako da Žanić kao ozbiljan lingvistički autor izricanjem takva stava ne niječe postojanje jezikâ (i) kao teoretski definiranih apstraktnih sustavâ, niti potrebu bavljenja i tim aspektima jezika, za što su, znamo, zadužene druge jezikoslovne discipline. On sâm, međutim, u svojoj izrazitoj opredijeljenosti za proučavanje sociolingvističkog načina funkcioniranja jezika, pretpostavljajući uvijek u polazištu jezik upravo kao sustav, u istraživanju prednost daje uočenim divergencijama sustava, a to znači da inzistira na upornom znanstvenom traganju za različitim konkretnim aspektima života jezika u društvenoj zajednici, i to redovito onoj koja je za bilo koji od tih aspekata funkcioniranja jezika na ovaj ili onaj način vitalno zainteresirana. Jednom riječju: predmet su Žanićeva istraživanja u ovoj knjizi društveno motivirani mehanizmi funkcioniranja jezika u različitim konkretnim okolnostima u kojima se jezik upotrebljava kao sredstvo međuljudske komunikacije, od političkih preko ekonomskih do psiholoških i drugih.

Povod Žanićevu sociolingvističkom opisu jezika uvijek je neki konkretan, u realne vremensko-prostorne okvire smješten društveni događaj koji se odnosi na kakav specifičan aspekt jezika nastao u dodiru s drugim jezikom. To da Žanić u pisanju svojih tekstova često polazi od stvarnoga (ili makar pretpostavljenoga) događaja vidljivo je već iz naslovâ pojedinih poglavlja i potpoglavlja u njegovoj knjizi. Tako npr. paradigmatičan i vrlo poučan Uvod, sadržaj kojega je svojom temeljnom porukom svojevrstan lajtmotiv problematici cijele knjige, započinje indikativnim naslovom koji glasi: Jednoga dana 1499. pred guvernerskom rezidencijom na Karibima (u kojemu se na osnovi jedne scene iz filma o Kolumbovu osvajanju Amerike prije petsto godina u koordinatama strategije moći aktualizira načelan problem ravnopravnosti jezikâ pri uzajamnom dodiru njihovih govornika koji pokušavaju uspostaviti kakvu-takvu komunikaciju, pogotovu jezikâ novopridošlih osvajačâ i podčinjenih domorodaca, posebno pak u uvjetima „prirodne“, a zapravo snagom jačega nametnute političke neravnopravnosti). Na takve, izrazito događajno determinirane sadržaje upućuju i naslovi poput ovih: Jednoga srpanjskoga dana 1907. u parlamentu u Budimpešti (gdje se aktualizira hrvatsko-srpska jezična situacija) i Jednoga srpanjskoga dana 2004. u parlamentu u Strasbourgu (gdje se aktualizira vrlo složena jezična politika EU). I još mnogi drugi.

I podjelom knjige na dva glavna dijela, s naslovima Hrvatski poslije Jugoslavije (prvi, kraći) i Europa uoči hrvatskoga (drugi, znatno opsežniji) autor čitatelju nedvosmisleno želi dati do znanja da se u tretiranju okvirno zadane teme, a to je hrvatski na uvjetnoj slobodi, oslanja na vremenski i prostorno definirane događaje u okvirima kojih se s jedne strane pomno analiziraju različiti sociolingvistički parametri funkcioniranja hrvatskoga jezika na njegovu putu iz jugoslavenske jezične tamnice prema toliko željenoj slobodi u novostvorenoj hrvatskoj državi, a s druge se strane na podacima do u detalje iscrpnom analizom dosadašnje prakse vođenja jezične politike u Europskoj Uniji, pa i na poučnim slučajevima kriznih situacija (kojih je bilo), pretpostavljaju mogućnosti funkcioniranja ili nefunkcioniranja istoga tog netom oslobođena jezika, hrvatskoga, unutar spomenute asocijacije europskih država u koju se Hrvatska kao država užurbano sprema uskoro ući.

Mogućnosti funkcioniranja hrvatskoga jezika unutar Europske Unije zasad su načelno još potpuno otvorene, a kad jednoga dana dođe do njihove realizacije, sama činjenica ulaska hrvatskoga jezika u režim jezične politike Unije za hrvatski jezik može imati i pozitivne i negativne posljedice. Pozitivno je svakako to što hrvatski na europolitičkoj razini prvi put u svojoj relativno dugoj pisanoj povijesti formalno postaje ravnopravan s jezicima ostalih članica, a negativno može biti to što u usporedbi s ostalim velikim europskim jezicima objektivno ima vrlo malo šanse da s njima u jednakoj mjeri bude i stvarno ravnopravan.

S činjenicom ulaska hrvatskoga u EU raste, s jedne strane, osjećaj nacionalnoga ponosa, a uz moguće negativne posljedice te činjenice javlja se, s druge, osjećaj straha za jezik, za njegovu (tek nedavno) teško stečenu slobodu. No te dvije naoko međusobno suprotstavljene strane funkcioniranja hrvatskoga jezika u novim sociopolitičkim okolnostima, (potencijalno) pozitivna i (potencijalno) negativna, ne moraju biti nužno odvojene jedna od druge i međusobno potpuno nepovezane. Umjesto statično, uputno ih je promatrati u dinamici njihova uzajamnog odnosa, i to takva u kojemu jedna strana može utjecati na drugu na način da se zalaganjem sudionika u komunikaciji uza sve moguće zamke u konačnici dobije relativno pozitivna rezultanta relativno uspješna funkcioniranja hrvatskoga jezika u zadanim okvirima funkcioniranja Europske Unije i njezine načelno proklamirane jezične politike. Valja naime znati da slobodu hrvatskom jeziku nitko neće niti može pokloniti, jednako kao što mu je nitko neće niti može oduzeti. U novonastalim okolnostima moguće ju je ostvariti samo ispunjavanjem uvjetâ koji se pred hrvatski jezik postavljaju pri ulasku u EU. Hrvatski i jest na uvjetnoj slobodi upravo po potrebi ispunjavanja tih uvjeta. Bude li ih ispunio odnosno ispunjavao, bit će i dalje slobodan; ne bude li ih ispunio, izgubit će i svoju uvjetnu slobodu, a time i još mnogo toga.

Unatoč iznimno složenoj problematici koja se u njoj obrađuje, knjiga je pisana jednostavno i zanimljivo te je stoga dostupna i širem krugu čitatelja. Obiluje mnoštvom autentičnih podataka koje Žanić vješto uklapa u suvisle sociolingvističke priče i valjano ih znanstveno interpretira.

Mirko Peti