San o civilnom životu

San o civilnom životu

Ljeto 1914. bilo je toplo i sunčano, gospodarstvo je visoko kotiralo, kulturni život bio je šaren i kreativan. Takvo je bilo i ljeto 2008. A onda, naglo: recesija, stezanje remena, veće režije, rast cijena, rast kamata, ruskoplinska katastrofa. Medijska psihoza, opći pesimizam. Kompletni šok. Depresija.

Još smo uvijek, nekako, u odjecima 90. obljetnice okončanja Prvoga svjetskog rata – tako zvanoga, i dobro zvanoga! – Velikoga rata.

Nije to ni čudno: nedavno smo se prisjetili stvaranja (proto)Jugoslavije 1. prosinca 1918. godine, što je, uostalom, najvažnija posljedica Velikoga sukoba za nas Hrvate i ostale narode jugoistočne Europe.

Evo nam je i neki dan stigla, na sama Sveta tri kralja – od kojih sigurno nijedan nije đilkoš-kralj Aleksandar – 80. obljetnica Karađorđevićeve šestosiječanjske, tj. šestojanuarske diktature.

Sve su to posljedice Velikoga rata.

Čudna povijest

Gledajući formalno, 90. obljetnice završetka Prvoga svjetskog rata trebali bismo se prisjećati barem još pet mjeseci!

Iako je primirje potpisano 11. sata 11. dana 11. mjeseca (11. studenoga) 1918, neprijateljstva između Antante i Centralnih sila zaključena su 28. lipnja 1919. u Versaillesu.

Možda bismo se, pače, završetka Velikoga rata trebali prisjećati još pune četiri godine, jer on je formalno okončan tek 24. srpnja 1923. godine, nakon što je konačni mir potpisan između Antante i Turske!

Čudna je ta povijest. Eto, Prvi svjetski rat trajao je devet, a ne četiri godine.

A propos, u osnovnoj školi učili su nas da je Drugi svjetski rat počeo napadom Trećega Reicha na Sovjetski Savez 1941. Naknadno smo naučili da je sve počelo još godinu i pol prije, simultanim i dogovorenim upadom Hitlera i Staljina u Poljsku 1939, pri čemu je Sovjetski Savez bio slavno »neutralan«, odnosno da se povijest krojila po prijetvornoj volji ili zlovolji Staljina, odnosno (u našim mikrouvjetima) po kriterijima onoga a ne ovoga ustanka.

Ono što nismo naučili jest da Drugi svjetski rat nije okončan ni samoubojstvom Hitlera ni kapitulacijom Japana nakon atomskog bombardiranja 1945, već tek 31. prosinca 1946. (nije pogreška) kada je Harry Truman proglasio njegov kraj!

Čudna je ta povijest. Eto, Drugi svjetski rat trajao je više od sedam, a ne šest ni četiri godine.

Ali što danas nije čudno, osim znanja, jer samo je neznanje, čini se – barem u društvima koje teško žive svoj civilni život – normalno i nezačudno?!

Strava genetike

Neformalno, bez obzira na povod, Prvoga svjetskog rata trebali bismo se prisjećati svaki dan i – zauvijek.

Prvo, iz humanističkih razloga. Iz pijeteta prema žrtvama te stravične klaonice.

Drugo, zbog toga što posljedice Velikoga rata osjećamo svaki dan i doista ćemo ih osjećati zauvijek. Ma koliko toga bili svjesni. A obično nismo svjesni uglavnom ničega, pa ni tih posljedica.

Svijet se, naime, od njega nikada nije oporavio, a nikad ni neće. Na primjer, u masovnim smrtima milijuna mladića uništen je zdravi genetski potencijal cijele Europe.

Mi smo većinom potomci onih koji su bili zdravstveno nesposobni za vojsku, ili onih koji su si spasili živote na pozadinskim bojišnicama, ili onih koji su djecu imali prije, ili, češće, kasnije, u ne tako mladoj dobi.

Mi većinom nismo potomci onih koji su bili najzdraviji, najmlađi, najstasitiji: takvi su naime većinom izginuli na Marni, Soči, Sommi ili Piavi.

Iako su intervenirali u Europi – ali s neusporedivo manjim gubicima nego što su ih imali Nijemci, Francuzi, Britanci, Austrijanci, Mađari, Hrvati, Rusi, Srbi, Česi i mnogi drugi – upravo su zbog toga Amerikanci dugo nakon Velikoga rata bili u prosjeku viši i snažniji od Europljana!

Ta gotovo stoljetna posljedična činjenica tek se nedavno izokrenula opet u korist Europljana, uglavnom zbog loše fast food prehrane u SAD-u i zbog naglog i znatnog priljeva prirodno nižega azijskoga i latinoameričkog stanovništva. Ali i zbog činjenice da su, od šezdesetih do danas, najzdraviji Amerikanci pogibali i pogibaju u ratovima od Vijetnama do Iraka, što se Europljanima nakon Drugoga svjetskog rata ipak nije događalo u znatnijoj mjeri – s iznimkom »naših naroda i narodnosti« devedesetih…

Deseci milijuna »krvi«

Da, to su posljedice velikoga Prvoga svjetskog rata. Oko deset milijuna mrtvih vojnika, još oko osam milijuna nestalih (uglavnom nikad pronađenih) vojnika, i još oko dvadeset milijuna (uglavnom do teškog invaliditeta) ranjenih vojnika, to je, u svakom slučaju, više desetaka milijuna nikad začetih života!

Riječi što ih Jahve govori bratoubojici Kajinu:

»Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče« (Postanak, 4, 10),

u starohebrejskom izvorniku zapravo glase:

»Krvi brata tvoga iz zemlje k meni viču«!

Jer, ubojstvom jednoga čovjeka ubijaju se svi njegovi potomci. Odavde do vječnosti, kao što bi rekao James Jones.

Isti oni »nerođeni unuci« o kojima zbori Georg Trakl u svojoj posljednjoj pjesmi Grodek iz 1914. godine, naslovljenoj po poljskom bojištu na kojem je ostavio zdravlje i razum, a napisanoj neposredno prije vlastite smrti u bolnici u Krakowu.

O stolzere Trauer! Ihr ehernen Altäre

Die heiße Flamme des Geistes nährt heute ein

gewaltiger Schmerz,

Die ungeborenen Enkel.

Ili, otprilike:

O, ponosita tugo! Vruć plamen duha

tvojih mjedenih oltara hrani danas snažna bol

nerođenih unuka.

No dobro, recimo da je to, u najmanju ruku, zanimljivo.

Ali bi li nas se to trebalo ticati?

Ljeto 1914.

Treći razlog zbog kojih se treba prisjećati Prvoga svjetskog rata su – usporedbe.

Čitamo u njemačkom časopisu Geschichte (Povijest), u posebnom broju nedavno izdanomu povodomu obljetnice kraja Velikoga rata:

»Ljeto 1914. bilo je toplo i sunčano, gospodarstvo je visoko kotiralo, kulturni život bio je šaren i kreativan.«

A potom, u Sarajevu, »daleko, odjeknulo je nekoliko pucnjeva, koji su značili smrtnu presudu milijunima ljudi, koji su još bili uživali u tom istom ljetu. Kako je moglo doći do toga?«

Istoga ljeta, 3. kolovoza 1914, britanski ministar vanjskih poslova Edward Gray izriče svoju čuvenu viziju:

»Svjetla se gase diljem Europe i nećemo ih vidjeti da opet svijetle.«

Malo potom Paul Bäumer, vojnik iz antiratnog romana Na zapadu ništa novo Ericha Marie Remarquea, zapitat će se hoće li nakon svega uopće biti moguć civilni život.

Iako su svi dijelili slične misli, civilni život opet je postao moguć.

A valjda nema alternative…

Uistinu lude dvadesete

Civilni život postao je moguć iako je svakomu trebalo biti jasno da će neriješeni gordijski čvor Prvoga rata morati dovesti do Drugoga. Unatoč tome, uslijedile su lude dvadesete, novi procvat građanskoga života i ponovni uspon veleindustrijalaca, koji su se, financirajući desne pokrete, nastojali obraniti od socijalnih nemira poticanih »izvozom« sovjetske revolucije…

Doista, nije prošlo ni dvadeset godina od konca Prvoga rata, a Hitler je već zauzeo Austriju i Češku, isti onaj Hitler koji je 1923. na svom münchenskom pivničkom puču marširao s Erichom Ludendorffom, koji je kod Tannenberga 1914. izvojevao veliku pobjedu nad Rusima zajedno s Paulom von Hindenburgom, koji će već 1925. postati predsjednikom Reicha te, iako nevoljko, baš on 1933. dati mandat Hitleru…

Unatoč ludim dvadesetima uslijedila je i Velika depresija, svjetska ekonomska kriza.

Godina	Mjesec	Maraka potrebnih za kupnju 1 US$
1919.	travanj	12
	prosinac	47
1921.	studeni	263
1922.	srpanj	493
1923.	siječanj	17.000
	prosinac	4.200.000.000.000

Reći ćete, kakve to veze ima s nama? Takvo što je u nas nemoguće!

Da? Sve smo to već imali. Prestar sam da zaboravim a premlad da vas podsjećam. A završilo je kako je završilo.

U krvima.

Nimalo začudno da je Hitler prepoznao svoj trenutak već 1923.

Nije uspio, ali za deset godina riješit će sve.

Kao što se Remarqueov Bäumer pitao hoće li nakon Velike klaonice opet biti moguć civilni život, tako je Theodor Adorno tvrdio da je poezija nakon holokausta nemoguća.

Nisu bili u pravu.

Ljeto 2008.

I ljeto 2008. bilo je slično.

Ne baš (još) kao 1923, ali vrlo slično kao i 1914.

A onda, naglo: recesija, stezanje remena, veće režije, rast cijena, rast kamata, ruskoplinska katastrofa. Medijska psihoza, opći pesimizam. Kompletni šok. Depresija.

Na istoku ništa novo: još jedan rat! Vjerojatno programiran, kao i svi od 1945. Jer – na stranu geopolitički, ideološki i energetski razlozi – rat je sam po sebi unosan posao. U Trećem svjetskom ratu, Hladnom ratu, kao i u sadašnjem Četvrtom svjetskom ratu, kako ih kategorizira R. James Woolsley, Jr., direktor CIA-e od 1993. do 1995, cijeli svijet ratuje, samo su Europljani, Rusi i Amerikanci odlučili da to ne rade na svom tlu. Nego uglavnom u Aziji. Tamo, po njima, valjda ima genetskog materijala na trošenje.

Bez smisla, bez vizije

Mnogi se i danas pitaju hoće li nam pristojan civilni život uopće biti moguć.

Istina: pitali smo se to i ranih devedesetih. Ali tada smo imali cilj, viziju, ideal. Pravedan razlog koji nas je vodio. Iako je, što god tvrdila tadašnja nam budnica Moja domovina, tj. da »cijeli svijet je sada sa nama«, barem u početku cijeli svijet je bio – protiv nas.

Danas nema tog cilja, te vizije, tog ideala. Danas još manje znamo tko nam je saveznik, a tko neprijatelj. Kako se snaći kada jedna od prvih država koje su nas priznale, Island, članica Europskoga ekonomskog prostora, proglašava stečaj?! Kako se snaći kada je jedna od prvih država koje su nas priznale, Latvija (Letonija), članica Europske Unije, u takvu stanju da skupina njezinih građana moli Švedsku da je okupira, a potom moli i Romana Abramoviča da je – kupi?!

Davno je još, baš između dva rata (1920) Her-mann Hesse u svom Pogledu u kaos (Blick ins Chaos), zapisao, a T. S. Eliot, vrlo neslučajno (1922) uglavio u svoju Pustu zemlju:

Već je polovica Europe, već je najmanje polovica istoka Europe na putu u kaos, jureći pijano u svetom ludilu rubom provalije i usput pjeva, pjeva opito i himnično kao što Dmitrij Karamazov pjevaše. Nad tim pjesmama smiju se građani uvrijeđeno, a sveci i vidioci slušaju ih u suzama.

U najmanju ruku, zvuči poznato.

Bez izbora

Stoga, mnogi se i danas pitaju hoće li nam pristojan civilni život uopće biti moguć. Kao što je dr. Vladimir Gruden nedavno rekao u jednoj televizijskoj emisiji, otprilike, da je ekonomska kriza neodvojiva od emocionalne krize i od krize vrijednosti.

Pristojan civilni život vjerojatno nam neće biti moguć.

Ali nemamo izbora.

Bila to ona zvijezda koju slijede Sveta tri kralja na putu do Djetešca, bila to jedna od onih na Kantovu »zvjezdanu nebu nad nama«, ovo vrijeme vapi za nekom zvijezdom. Nekim idealom. U svakom slučaju, ovo vrijeme vapi za duhovnim vrijednostima koje će nam pomoći da nadvladamo prisilu egzistencijalnih (i vrlo stvarnih i bolnih) svagdašnjica. U današnje vrijeme teško je prepoznati i predložiti takav ideal. Ali se mnogi lažni ideali, kao što smo vidjeli, mogu nametnuti. Slijeva i zdesna.

Ali ne vjerujte im.

Živite civilni život. Jer civilni se život ne krije u skijanju. Krije se u izložbi za koju nikad nemate vremena. (Možda baš u Tihoj pobuni, koja neobično korespondira s našom temom.) Krije se u knjizi koju ste odavno željeli pročitati. Krije se u prijatelju kojeg odavno niste vi--dje-li. Krije se u svjetlima koje možete održati upaljenima dok se premnoga gase diljem Europe.

Krije se u tihoj, civilnoj pobuni.

Laku noć. I sretno.

Denis Peričić