Povijesna osoba, mesija i pismoznanac

Rudolf Bultmann: Isus, Ex libris, Rijeka, 2008.

Povijesna osoba, mesija i pismoznanac

Koliko se god sekularni oblici života, već odavno posredovani pa i tumačeni »drugom«, »medijskom zbiljom«, površnu oku činili jedino važnim, dapače skoro isključivim predmetom i obzorom zapažanja i razmatranja suvremena europskog čovjeka, i koliko god on temeljem neposrednih povijesnih doživljaja bio sučeljen s još svježim uspomenama na »tri bezbožna totalitarizma XX. stoljeća«, u kojima da se obistinio prosvjetiteljski i Nietzscheov poklič o »smrti Boga«, nevoljni taj Europejac i nadalje, unatoč svem zlu i mentalnom poživotinjenju, ne prestaje temeljito razmišljati o prostorno pojmljenoj »onostranosti« i vremenski pojmljenim »zadnjim stvarima«. Transcendencija i eshatologija znadu se doduše kao kontekst zateći i u prizemnijim oblicima književnosti, televizije i filma, zadovoljavajući tako, fantastičnim likovima i filmičnim utvarama, »ćutilne« interese »svestrano obrazovana društvenog bića«, no kao temeljno znanje i »prva filozofija« one su i danas stalno na umu i pred očima bitno zapitana ljudskog stvora. Kažu da se danas pored tisuća i tisuća apokaliptičnih, novopoganskih, »istinootkrivalačkih« knjiga godišnje na svijetu objavi i do 600 knjiga kojima je gradivo, tema ili nekako drugačije (ne)oblikovan predmet izlaganja Isus Krist. Nipošto jedini prihvaćeni učitelj i otkupitelj svijeta, no očito najzagonetniji.

Knjigu Isus jednoga od najvećih tumača kršćanskih istina 20. stoljeća, protestantskog teologa Rudolfa Bultmanna, nećemo dakako utopiti u spomenuti niz, nego ćemo je, naprotiv, držati dobrodošlom izbaviteljicom iz toga niza. Ona je daleko više no utješnica napaćenu kršćanskom umu. Oblikovani je sustav mišljenja o Isusu Kristu evangeličke obojenosti i dosljedna provedba misli o Isusovu bitnom poslanju, daleko više no možebitna gorljiva apologija kojega od Isusovih vjerskih – odnosno vjerničkih odnosno mimetički vjernih – misaonih otisaka. Sastoji se od pet poglavlja: Uvod (način razmatranja), Vremensko-povijesni okvir Isusove pojave, Isusov navještaj: dolazak kraljevstva Božjeg, Isusov navještaj: Božja volja, i Isusov navještaj: daleki i bliski Bog. Zapravo, otprve je razvidno: knjiga svojim bitnim smjerom izlaže nazore o pravoj naravi Isusova naviještanja, a ti su nazori trovrsni: povijesni, deontološki i transcendentno-eshatološki. Knjizi je pridometnut i bibliografski popis Bultmannovih djela. Među najutjecajnijim teolozima proteklog stoljeća Bultmann se odlikuje ponajprije »metodičnim povjerenjem« u povijesni Isusov lik, u neprijepornu, sve ako i višesinkroničnu narav svetopisamskih knjiga, dakako i u dosljedno usvojene kršćanske istine. Uostalom, mišljenje i vjerovanje odavno su jedno te isto, premda je u novijoj povijesti ljudskoga roda bilo razdoblja u kojima je misao, tobože istinoljubivo, znala zbaciti sa sebe okove i plašteve »bogobojazne mistike«!

U Uvodu Bultmann otprve postulira vlastito poimanje: »krajnje osoban susret s poviješću«. Povijesnost, ne možda historičnost, Bultmannova je metodološka nit, i on se rado (osim kadšto, tek za ilustraciju), odriče obilja podataka o Isusovu životu, o kojima, dakako, ne dvoji ni trenutka. Krist je (valja to danas nažalost ipak ponavljati!) povijesna osoba, i o tome, za razliku od pozitivističkoga 19. stoljeća, za netom prohujalih vremena naših suživota, osim u tvrdokomunističkih agitatora i današnjih mekoputnih liberalističkih šamana, među najblistavijim zastupnicima europskoga duha nije bilo ozbiljnijih misaonih prijepora. No u toj Isusovoj neporecivoj povijesnosti Bultmannu je isključivo do njegova nauka, ogoljena na istinu bitne mu, navjestiteljske naravi. Po njoj on svojim sunarodnjacima, sudobnicima, potom i svem tadanjem i budućem čovječanstvu, navješćuje Božje kraljevstvo. Potkrepu svakoj od svojih podrobno i tanahno izvedenih misaonih perioda evangelički će teolog, dakako, nalaziti u točno pronađenim autentičnim »mjestima« blagovijesnih (evanđeoskih) zapisa. (Suvremeni ih hrvatski čitatelj, depatetizirane i »devukizirane«, može na odnosnim mjestima čitati u prijevodu konačno naše, a standardnojezične, Jeruzalemske biblije. – Hvala prevoditelju Romanu Karloviću, ne samo na tome!)

Sređene teorijske knjige, kakva je i ova »Bultmannova kristologija«, razmjerno je lako učiniti preglednima jednostavnom pravocrtnom odnosno stupnjevitom fabulom. Jedna bi od takvih, mojom diskurzivnom redukcijom, mogla glasiti: Bultmann tumači Isusa kao povijesnu osobu, Židova, koji svojim sunarodnjacima Židovima, a imajući uvijek na umu davne oslobodilačke predaje i uspomene te nesnosnu aktualnu zbilju, obećaje i naviješta izbavljenje iz (rimskog) ropstva. No Isus, podrazumijevajući i sam zatečeno epohalno stanje, misli onkraj pukog povijesnog oslobođenja i onkraj vlastita etnosa, naviještajući mesijansku zbilju s kojom je istobitan; naviještajući Božje kraljevstvo. Kao pismoznanac, kao vjeran sljedbenik Zakona, koji i u misli i životu slijedi sve njegove odredbe, naviješta i Božju volju kojoj se, Čovjek, i on ima pokoriti. No za razliku od pobožnih sunarodnjaka, pismoznanaca i farizeja, on je istodobno i sređen, gotovo racionalnom riječju obdaren prorok budućega, a iz svoje povijesne situacije. Stoga se, da bi bio razumljiv, i služi prispodobama iz ondašnjega praktičnog života. Kao takav, on navješćuje »dalekog i bliskog Boga«. Revnitelja Zakona tu upotpunjuje vjera u Boga budućnosti, vjera u čudesa, vjera u molitvu.

I, nešto kao popudbina nama današnjima: Isusov je jedinstveni i inokosni uzor – povijesna osoba, mesija, pismoznanac, prorok i Bogočovjek – moguće slijediti samo Sada i Ovdje. Ne bez nelagode, prisjetimo se i Diltheyeva poučka o čovjeku i povijesti: Što čovjek jest, doznat će on samo iz povijesti. No povijest je Ovdje i Sada, a odnosi među ljudima u neprestanu su svevrstnom gibanju. Čovjek je tu da nikad ne bude »u pravu«. On je grešnik. »Ako čovjeku koji je grešnik uopće išta može pomoći, to je samo Božje oproštenje.« Isus to oproštenje i naviješta. No, veli Bultmann (str. 142), »... dokle god on [čovjek, A. S.] ne spozna svoje Sada kao posljednji čas, kao Sada koje stoji pred izazovom, u odluci, to ostaje njegovo promišljanje Boga pukom tlapnjom.«

Ante Stamać