Otišao veliki sanjar hrvatskog slikarstva

Otišao veliki sanjar hrvatskog slikarstva

U stvarnome svijetu Ivana Rabuzina trave su visoke kao u snu carinika Rousseaua. Ali kroz njih ne lunjaju divlje zvijeri, ne vreba iz njih opasnost.

Iz toga su svijeta isključeni i trn i zub: nema u njemu oštroga brida ni ravne crte. Ništa ne raste kao prijetnja drugome. Ni trska se neće uspraviti da ne postane koplje.

Ne prostire Rabuzin, u visokoj travi, ležaj za lijepu Jadvigu, ne čuje frulu krotiteljice zmijâ: ne pružaju se za njim ruke rousseauovskih žena.

Vjetar nosi pelud i sjemenke. Krošnje se taknu bez primisli. Nema mesoždera. Nema požude.

Rabuzin nije lovac, nego vrtlar. Iz njegove šume ne dopiru krikovi boraca, u polju nitko nikog ne progoni. Ne nasrće jak na slaboga, ni mužjak na ženku.

Ruka se slikareva nikad ne prometne u šapu: u njemu nema želje da se posluži silom.

Na njegovim se livadama živi od sunca i svjetla, a sve što živi ima korijen: sve je na svome mjestu.

Bjelina je novog, tek napetog platna progutala sve što je do jučer izraslo. Priprema za slikanje nove slike nalikuje pripravljanju za ulazak u pustinju. I kao što Mojsije vodi svoj narod slijedeći glas Jahvin, tako i slikar gleda u nebo, čeka znak Sunca.

Golemo Rabuzinovo sunce – kao da je čitalo Knjigu Postanka – stvori, sebi na sliku i priliku, mirijáde kružića, kolutova i vijenaca; zrna i jagoda, pupova i oblutaka.

Kugla je savršeno tijelo, krug je savršen lik: u njima se podjednako gube početak i kraj. Oni su simboli vječnoga kretanja. Kotač, koji je drugo ime za Sunce, jasna je predodžba Putovanja. Na kolu se ne može stajati, kola nas odvoze s jednog na drugo mjesto: kotač je i vrijeme koje teče.

Tko se, prije četvrt stoljeća, zagledao u Rabuzinove Prašume mogao je zaključiti da se rađa majstor koji neće biti slikar poslova na selu, nego mjerilac nebeskih mijena: urar na nebu. Mnogi su njegovi krajolici doista složeni kao satni mehanizmi: samo što im »zupčanike« tjera energija Sunca, zeleni klorofil. Kad u slici Ivana Rabuzina osvane zimski dan, pejzaž se ispuni razrijeđenim i hladnim svjetlom, ali ne povene zelje u lijehama, ne padne lišće sa stabala. S lišćem bi se istopila okruglost krošnje i svaki bi se od tisuću kotača njegova Kozmoplova pretvorio u ježa. Po trnju se lako ne hoda, na žbicama se bez obruča kola ne voze.

Da obrani svoju viziju Dobroga Svijeta – da održi svoju sliku živom – Rabuzin ne smije dopustiti da Priroda u njoj zamre, da se na zemlju spusti mrak.

Odakle dolaze Rabuzinova sunca? Kakva su?

Jednostavno bi se moglo odgovoriti: iz mašte. Ali odakle mu ti maštoviti zamišljaji? Oslanjaju li se oni na neke starije ideje, imaju li korijena u nekoj mitskoj tradiciji?

U mitovima narodâ i snovima pojedinaca Sunce je nebeski Otac. U djelima Ivana Rabuzina živi to vječno sunce svjetskih predaja: kad se uzdiže kao divovski cvijet, kad se otvara kao nebesko oko, kad se slaže u niz koncentričnih krugova, kad je udvojeno ili crno – ono je sunce njegova nadahnuća i lik iz arhajskih slika koje poznaju narodi Sredozemlja, središnje Afrike, Sibira i Dalekog Istoka.

Sunce je Putnik: nema kraja u koji nije stiglo!

Dvojnost, pa i višeznačnost obilježava njegovu pojavu. Ono je topla i svijetla kupka u kojoj se rađamo i svjetiljka koja pokazuje put.

Čovjeka koji spozna – poručuje nam jezik – zovite prosvijećenim. Stoga što nam – prikazujući sebe – čini vidljivim sav pojavni svijet i upućuje nas od vida prema uviđanju, Sunce je poziv na očišćenje, na duhovno uzdizanje, na štovanje reda.

Ono je sat po kojemu se ravna sva živa priroda.

Postoji li moderni umjetnik koji bolje od Rabuzina čuje njegove otkucaje? Veliki je sanjar hrvatskog slikarstva čovjek idealnog, solarnog reda.

Ljudi i životinje odavno su se povukli s njegovih slika.

Rabuzin je rođen u selu Ključ nedaleko od Novog Marofa, uz cestu koja Zagreb spaja s Varaždinom. Taj bi zavičajni kraj mogao i doista biti ključem njegove rajske topografije.

»Moje selo smješteno je na malenom, dugačkom brežuljku usred ravnice kroz koju teče Bednja. Rječica s tri strane obilazi selo. Ako se popnem na viši dio sela, do Martinca, mogu gledati na sve četiri strane svijeta. […] U ljetu kad su najljepši dani, osjećam se kao u velikom parku. Prema sjeveroistoku, među topličkim bregovima, gube se ravnica i rijeka. Tamo je ujedno i najdalji horizont, tamo ljeti izlazi sunce. Moje selo okružuju lijepi valoviti bregovi, a na sjeveru je brdo Jugovec, koje nas štiti od hladnih vjetrova.«

Mjesto u kojemu se rodio kao pŕrija, u kojemu je proživio svoje gladno djetinjstvo, gdje su izrastala u bijedi njegova braća i sestre, mučio se otac i oslijepila majka, on, unatoč svemu, može vidjeti i kao pozornicu raja. To je moć njegove imaginacije, a ona je plod posvećenosti Dobru: u zlu, u nepravdi, u oskudici koju je trpio, Rabuzin ne traži nadahnuće, ne miješa nadu s gorčinom.

Put od pripremljene scene do gotove predstave nije lak ni jednostavan: među kulise treba unijeti i sadržaje raja. To nisu, za Ivana Rabuzina, stvorovi ni predmeti poznati iz tradicionalnih predodžbi. Kloneći se banalnosti, on svoja viđenja raja nastoji izraziti apstraktnim pojmovima reda, mira i besmrtnosti. Eto i razloga s kojega je iz svojih slika uklonio sve što pripada nesavršenom svijetu muke.

Uz pomoć svoga velikog Sunca, Rabuzin uspostavlja red, a red je suprotan kaosu. Red pretpostavlja središte, hijerarhiju, organizaciju. A to znači: pokoravanje nekom načelu, obuzdavanje strasti, disciplinu, odgovornost. Rabuzinova slika, u pravilu, ima središte oko kojega se – koncentrično ili radijalno – pribiru ostali dijelovi cjeline. Oni su harmonično povezani; male se forme – kojih je mnogo (pupoljci, sjemenke) – rimuju s velikima (bregovi, krošnje, oblaci), a velike s najvećom (Sunce). Iz toga sklada, koji sve u prirodi dovodi u vezu s izvorom života, proizlazi osjećaj onog dubokog mira, koji se ne širi u sjeni trenutnog zatišja, nego u sferi trajne harmonije. (Nju bi moglo narušiti samo nepoštivanje Riječi pa će Rabuzin – za svaki slučaj – skloniti iz svoje utopije i Adama s Evom, i zmiju.)

Tako dosegnuta Harmonija pomaže da se u svemu što postoji pronađe smisao; da se u sitnom raspozna veliko. Odatle Rabuzinu pravo da naslika cvijet veći od sela. Kad se to dogodi – ne protestiramo. Ne kažemo da je nemoguće. Ne osjećamo apsurd disproporcije. Naprotiv: mi znamo da taj cvijet – stvoren na sliku i priliku Sunca – izražava svoga Tvorca; da u taj čas i sam postaje Suncem, počinje put po nebu.

Igor Zidić

Ulomci iz zapisa Ivana Rabuzina 1944 – 1994.

Moje slikarstvo rađalo se u vrijeme velikih patnji i stradanja

Zemun 1941. Grad na Dunavu, obale strme i duge. Uza zelene vode brodovi vuku šlepove bez pristajanja. Čuju se sirene. Šume topole na Banatskoj obali, prolistavaju. Hunjadi-kula u sivilu šuti. Pristanište brodova zapljuskuju hladne vode široke rijeke. Miran maleni grad, ravnice u blizini velikog Beograda, spojen vodama i cestom.

Poneka santa leda dopliva sa sjevera i topi se u kretanju.* * *... Na cesti za Zemun vrbe njišu proljetni vjetrovi. Vjetrovi koji donose smrt. Zarobljenici odlaze uzvodno. Kraljica zabave u njedrima nosi revolver, a kašljucavi je naoštrio nož. U vodama gore šlepovi, kamioni na ulicama eksplodiraju. Kašalj sve više guši. Gitarist u vlaku pjeva.

Svoje sam slikarstvo započeo 1944. godine kao hrvatski domobran, gledajući starijeg domobrana Siroveca iz Bjelovara, kako uz Kupu slika stari grad Sisak, a kasnije i portret supruge zapovjednika satnije u Capragu.* * *... Toga proljeća (1944) ubijen je na najokrutniji način moj dragi brat Mirko. Civil, konobar u Lovačkom rogu u Ilici br. 10, kod Pajtlera.

Pohađao je privatnu gimnaziju. Kao hranitelj otpušten je iz hrvatskog domobranstva. Pohodio je starijeg brata Stjepana, rudara u Vrdniku, gdje su ga tamošnji četnici pozvali u dvorište, zatvorili u podrum i noću ga odveli u šumu Marinovo i ubili lopatom, kojom je sam sebi morao iskopati grob. Pomagao je roditeljima i nama braći, pobožan i skroman. Nije se bavio politikom. Učio je i privatno polagao ispite. Izgubio je život u iskazivanju bratske ljubavi i brizi za bližnjega... * * *… U prolaznosti vremena, ova sveta svjetlost oko nas udaljuje se nepovratno. Svjetla i boje umiru našom smrću. Smrt odnosi sunca u vječnost, iz koje smo došli. Život je prolazna svjetlost, slučajnost bljeska. Uvijek smo između tame i svjetla, a moje mjesto našao sam tamo gdje stvari svijetle o sebi, tamo gdje svjetlost začinje svoj hod.* * *... Ostali su samo zidovi i sve je prazno, skinut sam i složen u hrpu. I slušam. Slušam zemlju, željan sunca i svjetla.Novi Marof, 2. prosinca 1956.* * *... Sve što je prvo ušlo u mene, nastanilo se i danas u meni živi. Za svoje slike zahvaljujem danima kad je raslo sunce, kad se oprano rublje sušilo pod zrakama sunca. Tim danima iz dna moje mladosti, neka je hvala što svijetle još i danas u komadićima slika, u zrncima koja padaju iz davnine, iz vremena, kad sam kao biljka u čistini zraka živio svoju siromašnu mladost.

Bijela vrba, u nedjeljno podne pije vodu zelenu.nedjelja, 11. lipnja 1972.* * *Moj život darujem Tebi

s Tobom živim

u Božanskoj svjetlosti neba.* * *Veliki čovjek izgubio se u zelenilu sitnom.

Sagnut, broji trave na stolu, omeđen šumama.* * *Kada sam bio mali dječak, želio sam imati veliku staklenu loptu, u kojoj bih mogao staviti sunce, oblake, bregove, polja i rijeku; loptu, u kojoj bi bilo sve živo a sunce toplo. To bi bio moj svijet, moja igračka za svaki dan.ožujka, 1964.* * *Grupice šarenih ljudi na putu iz crkve, kao cvjetovi hodaju.nedjelja, 28. srpnja 1968.* * *Zalazi sunce, boje još ostaju. Žute se i zelene livade, bliješte okeraste oranice, žita debelo naslagana, kupovi drveća okićeni crvenim krovovima.

Sve je kao nekad i noć dolazi kao uvijek.11. svibnja 1969.* * *Jutro je.

Hodam s platnom i sakupljam motive za moje slike…

Zelena prirodo, kako te jedem, kako sam gladan.18. svibnja 1969.* * *... Ova se ljepota mijenja, a hod promjene izmakao je ljudskom oku.

Svakog trenutka raspadaju se tisuće neviđenih, nenaslikanih slika.1. lipnja 1969.* * *Spavajte cvjetovi na jastucima magle,

jutro vas divno čeka. Napijte se rose iz mojih očiju i krvi moje bijele, crvene i zelene.jutro, 13. lipnja 1970.* * *Nebo ulazi u crninu šume.

Mali cvijet u travi titra na valu

zelena mora.27. lipnja 1971.* * *Kruh se rađa ovdje

I slika slike moje.21. lipnja 1970.* * *Tiho je, miruje šuma na izmaku ljeta,

ljubičasti mrazovi navješćuju jesen.nedjelja, 9. rujna 1973.* * *... Ove svibanjske nedjelje izašao sam ususret sebi i prirodi, zelenilu i svjetlu.

Vedro nebo daje mir duši mojoj.29. svibnja 1975.* * *... Mir nedjeljnog svjetla putuje zrakom.3. kolovoza 1975.* * *... Odnekud se javljaju žabe, lavež pasa, kukurijek pijetla.

Iz daljina osvijetljenog zraka dopire život.

Kaplje prošlost, sjećanje, ponavljanje mladosti.nedjelja, 20. ožujka 1977.* * *Ljepota i sklad nastaju po prirodi samoj.Na rođendan, 27. ožujka 1977.* * *Prabilje ovo, možda u davnini veliko, hranilo je mlijekom životinjski svijet, u prasvijetu, u prapejzažu, iz kojeg mi nadolaze slike.nedjelja, 1. svibnja 1977.* * *... Nazivaju to zemaljskim rajem, te slike – kako kažu – rabuzinske pejzaže. Nogom u taj raj ne može se stupiti. U plošnost prošlosti. Ali ništa ne stoji na putu, da raj tih slika uđe u nas.9. prosinca 1984.* * *Kroz groblje sam u mraku prošao kao nekad, radeći tu u blizini na kraju kratke ulice iznad obale. Stabla i zidovi uz groblje šute. U sumračju kao čudo iz sjećanja vidim brončani kip s fotografije Lenke s jorgovanom u ruci. Nisam slutio naći ga danju. Pojavio se u silhueti, noću, priziva mladost, sjećanja na Cvjetnu nedjelju. Šetam, tišinu čujem, korake stare 44 godine, kamena ulica ista, nepoderiva kao vrijeme.Zemun, 9. prosinca 1984, navečer* * *... Na nebu moje slike, ja sam gospodar

ja raspoređujem oblake i svjetla.* * *Oči, lutaju tišinom.listopad, 1985.* * *Crnim svjetlom postojanja

plamen svijeće dogorijeva.siječanj, 1986.* * *... Nabujalo zelenilo, okruženje klijeti, nedjeljna tišina, popodnevna, ljetna. Sve je izraslo do svoje veličine, do kraja nabujala priroda miruje u svoj veličanstvenosti.

Na zidu fotografije prošlosti.nedjelja, 3. srpnja 1988.

Prigodna riječ na pogrebu

Rastajući se od Ivana Rabuzina, sudjelujući u sprovodu i pokapanju njegova umorna i ostarjela tijela, gotovo svi ovdje prisutni moramo biti i jesmo svjesni da nam je ostavio možda najbolji dio sebe, da nam je namro u baštinu svoje viđenje zavičaja i svjetlosti, da nas je zadužio svojim darom iznimna sklada i ljepote. Stoga smo mu zahvalni za dragocjeni dar njegova stvaralaštva, koje nam čini lakšim i podnošljivim naš boravak na zemlji, jer je malo tko poput njega umio dati prostorima življenja dimenziju snovita postojanja, preobraziti obične pojave u koordinate suptilnih kontemplacija, ponuditi nam takoreći vizualni ozon za senzualnu i mentalnu respiraciju, za duboko emotivno disanje.

Pošavši u svijet umjetnosti bez akademske naobrazbe, Ivan Rabuzin nije se izgubio u sporednostima niti zalutao u slijepu ulicu pukog oponašanja. Vođen iznimnom lirskom osjetljivošću (neslučajno je ostavio i nadahnutih pisanih stranica) i nesvakidašnjim darom pripitomljavanja oblika i boja, ubrzo je krenuo prema bitnom, ishodišnom, iskonskom. Njegovo svođenje viđenoga na osnovne i blage obrise, uglavnom obline i kružnice, nije rezultat hladna promišljanja, nekog recepta ili koncepta, nego organskog shvaćanja i organičkog doživljaja prirode. Životodajno sunce ponudilo mu je osjećanje kozmičkih protega, a pitomi brežuljci oko rodnoga Ključa potaknuli su ga na ritmičko ulančavanje u kojemu odjekuju univerzalna mjerila.

Nedvojbeno je da Rabuzinu pripadaju atributi samoniklosti, izvornosti, pa i naivnosti ili insitnosti, ukoliko ne zaboravimo da su njegova svježina i čistoća također plod iskustva, rezultat spoznajnih procesa i empirijskih provjera. Uostalom, Rabuzin je u hrvatsku, a potom i svjetsku, umjetnost ušao na velika vrata usporedno s tekovinama modernističkih i neoavangardnih nastojanja, nalazeći svoje mjesto i među zatočnicima strukturalnih istraživanja, među tvorcima novih ekspresivnih sustava. Ali ni u takvu okružju nije odustao od svojstvenih mu odlika jednostavnosti i jasnoće, regionalne ukorijenjenosti i istančane metjerske kakvoće.

Opraštajući se od velikog slikara Ivana Rabuzina u ime Matice hrvatske i njezine središnjice, ne možemo preskočiti ni njegove zasluge za naš društveni i kulturni život. Jer osim dojmljiva kreativnog uloga, on je svoju djelatnost posvetio i brizi za druge, za kolege slikare i za svoje sumještane, za ugroženu domovinu i njezino spomeničko nasljeđe. Pronio je svijetom dobar glas hrvatskoga slikarstva, a po mnogim je središtima pokazivao i djela domaćih umjetnika iz svoje zbirke, svjedočeći tako svoju ljubav i solidarnost, svoju želju za zajedništvom u ljepoti.

Osobno se opraštam od blagog i bliskog čovjeka, s kojim sam imao zadovoljstvo susretati se i surađivati, a posebno sam imao sreću uranjanja u njegov obuhvatni likovni univerzum.

Dragi Ivane, još jednom ti hvala na svemu i budi uvjeren da te ne samo zavičajna sredina nego i najšira kulturna javnost nikada neće zaboraviti.

Tonko Maroević