On se ne da zgaziti

On se ne da zgaziti

Prizor iz predstave

Otkako je obnovljena zgrada Zagrebačkog kazališta lutaka, o kojoj s obzirom na novi odnos dvorane i gledališta, neki od za to najkompetentnijih (primjerice scenograf Aleksandar Augustinčić, lutkar Velimir Chytil) tvrde da je za svaku drugu vrstu kazališta (među ostalim komornu dramu i operu) pogodnija nego za (klasično) lutkarstvo, redatelji novijih predstava ovoga kazališta moraju se truditi istražiti i što bolje iskoristiti zadane uvjete. Uz to lutkarskoj afirmaciji dvorane i pozornice raznolikim rješenjima pridonosi i međunarodni festival PIF.

Teško je naći pogodnije prilike za kombinacije različitih tehnika izvedbi od igrokaza o pustolovinama uvijek mlada, iako već 126 godina stara Collodijeva Pinocchia, popularnoga dječjeg junaka s njegovim vrtoglavim pustolovinama u dinamično promjenjivim okolnostima i sredinama, kroz koje drveni lutak mijenja sama sebe iznutra i izvana. Od glumačkih nastupa bez lutke i s lutkom koju animira, različitih načina spajanja žive igre s lutkarskom, do igre marioneta, pokretljivosti scenografije i rekvizita sve je to zajedno s dinamikom glazbene pozadine Davora Rocca i osvjetljenja primijenjeno u scenskoj igri o legendarnom lutku. Pomno izabran glumački ansambl od prve osvaja i stalno zadržava pozornost dječje publike, bez obzira na to što scenski efekti šarolikošću i intenzitetom slike i zvuka pomalo guše dramsku osnovu zbivanja i potiskuju glumce.

Adaptator slavna romana Carla Collodija, dramatik, autor više knjiga proza za djecu Miro Gavran i redatelj Georgij Paro, koji posljednjih godina pokazuje sve više zanimanje za univerzalnu teatralnost lutkarstva, kao što to predstava pokazuje, nisu ni željeli izazvati snažnu napetost i duboka uzbuđenja u dječjem gledalištu. S obzirom na to da je priča odveć dobro poznata, učinilo im se jamačno privlačnije ostvariti predstavu u vizualnom i svakom drugom vidu naglašeno vedre intonacije poput pustolovnoga putovanja kroz život, u kojem nestašni, znatiželjni, neodgovorni i lakovjerni mališan, duboko nezahvalan svome tvorcu, pada iz neprilike u nepriliku, pa u želji za brzim uspjesima i zabavom stječe, kao što to svi u gledalištu već unaprijed znaju, prvo sve duži nos da bi se naposljetku pretvorio u magarca, pa i zarobljenika morskoga čudovišta. No taj mali junak nikada ne gubi samopouzdanje ni nadu u spas. Uobičajena moralna pouka ni u ovoj adaptaciji neće izostati, ali ni potvrda Pinocchiove sposobnosti da se unatoč svim zabludama i teškoćama ne da pogaziti.

U rukama Matije Prskalo, koja se u glavnoj ulozi ove predstave uspješno okušava u lutkarstvu, našao se iznimno privlačan i zanimljiv lutak nadasve živahna i simpatična izgleda, s kojim se glasom i pokretom poistovjetila. Posve se podredivši lutku, glumica je u njegove drske i naivne pustolovine unijela mnogo nježnosti i svježine posve u skladu s lutkovim izgledom. Pero Juričić i ovom je prigodom kao po njemu krojen stari, dobri Gepetto ujedno opet dobio ulogu svojevrsna pripovjedača, što bez obzira na njegov visoki domet postaje redateljska konvencija na ovoj pozornici. Uigran i vješt lutkarski ansambl, u kojem gotovo svi imaju po više uloga, čine Đuro Roić, Željko Mavrović, Siniša Miletić, Anđelko Petric i Maja Nekić. U scenografiji i lutkama obnavlja se paleta Vesne Balabanić. Nema dvojbe da će iznimnom šarolikošću i vedrinom nova predstava obradovati publiku malih prijatelja lutka Pinocchija, koji zajedno sa svojim suputnicima i u ovom svojem izdanju osvaja sve simpatije. Tko je možda želio i očekivao više od toga, opet će se morati strpjeti.

Marija Grgičević